Čak i kad se Koži omakne da ispriča ispodprosječan vic, Boris Dežulović uspije napisati izvanredan tekst. U novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje Dežulović se uhvatio u koštac s „čuvarima Bosne“ – Hrvatskom i Srbijom – pa upozorio zašto su ove dvije zemlje potpisivale Daytonski sporazum, dogovor koji je donio mir u BiH. Nije to, kaže, zato što su u Bosnu svojedobno donijele mir, nego zato što su onomad u Bosnu donijele rat i zaključuje: „Ako Bosna i Hercegovina ima otići u pičku lijepu materinu, neka barem ide sama, svojom voljom, a ne što je drugi tamo šalju“

Znaju korisnici raznih korporacija da se nasekiraju pruženom im uslugom, a nemaju, ruku na srce, gdje da se požale. Takav je primjer i korisnika MAXtv-a kojeg je samoinstalacijski paket ove usluge, očito, doveo do ludila. „Derete nas sa nenormalno visokim cijenama kako i gdje stignete. Kad si složim računicu kolko platim pretplatu 70 kuna, telefon 200-300, Internet 200, max tv 70, dođem do brojke od 600-700 kuna. I to svaki mjesec, a vezan sam ugovorom 24 mjeseca“, vapi uzrujani korisnik i pita se, više onako reda radi, uzaludno, tko će njemu platiti izgubljene sate u borbi sa samoinstalacijskim paketom koji se ipak ne instalira sam

Pred sam Drugi svjetski rat Albert Camus napisao je kratko crticu o novinarstvu, analizirajući kako zadržati medijsku slobodu. Njegov tekst cenzuriran je i ostao zagubljen pune 73 godine, sve do prije neki dan, kada ga je pronašao pariški Le Monde i objavio na naslovnici. O njemu u Hrvatskoj nije napisano ni slovo, iako je tekst do današnjeg dana potpuno zadržao svoju aktualnost. Što savjetuje Camus pročitajte iz Pera Politikne kolumnistice Zorane Šuvaković, a saznat ćete zašto i danas Francuzi najviše vjeruju crno-bijelom tjedniku. Naime, znaju da on nikome ništa ne duguje

Bekima Sejranovića nedavno smo predstavili na ovim stranicama. Sudeći po reakcijama bilo je to na vaše veliko zadovoljstvo, zbog čega vam donosimo još jedan njegov zapis. I ovaj put radi se o kratkom ulomku iz njegovog romana „Nigdje, niotkuda“, a u kojem se vraća u svoje djetinjstvo, točnije u proljeće davne 1980. godine kada se pred trojicom prijatelja, igrajući pored Save lopte na male, kobno zakleo – „Dabogda Tito sad ovog časa umro ako nije bio go”

Glasilo iz Koranske, znano kao Jutarnji list, u vječnom je pohodu na gotovo sve što nije u službi krupnog kapitala. Medij je to koji je napadao starce koji žive u „štakornjacima“ u središtu grada umjesto da svoje stanove prepuste bogatijima i moćnijima. Grubo je nasrtao i na prosvjednike u Varšavskoj časteći ih raznim uvredama, a na zanimljiv se način angažirao i u aferi Kamensko – apsolutno je ignorirajući. Takvih primjera je pregršt, a ovaj put nasrnuli su na sindikate, koji su, valjda, hrpa neradnika što traži pare i živi na grbači drugih, ali avaj, avaj

Već dvanaestu godinu na ovaj dan, kada navodno stiže i proljeće, svijet slavi poeziju, blijedo i u tragovima, baš kao što poezija i živi u životima većine. U svakodnevnoj trci za nečim, ljudi više nemaju vremena za pjesmu. Stoga zastanite na tren i obilježite, zajedno s Lupigom makar na dvije minute taj svjetski dan poezije, uz jedan nimalo iznenađujući izbor velikog pjesnika Tina Ujevića, ali u vidu javnosti slabo poznatih stihova. S obzirom da dolazi i proljeće, na istom mjestu ostavljamo vam prigodnu numeru Buldožera, ponajboljih rock poeta što su ih ovi prostori vidjeli