Pozivamo vas da pogledate lica ratnih zločinaca. Donosimo, dakle, sedam lica s tjeralica, a riječ je o osobama traženim zbog ratnih zločina. Vama ostavljamo da procijenite koje nacionalnosti bi mogli biti ljudi o kojima je riječ, pa se ne libite koristiti u Saboru nekoć proklamiranu tehniku odmjeravanja šiljatosti glava. Dakako, slobodni ste pribjeći i nekoj drugoj od vizualnih tehnika prepoznavanja, kakve se već koriste na brdovitom Balkanu. Za kraj ćemo dati i poantu ovog bizarnog poteza

Preko 30.000 fotografija Sarajeva snimio je Strašni. Ratne godine proveo je u gradu podno Trebevića i upravo iz tih vremena potječe možda najvrjedniji dio njegova opusa. Tih godina ubijen mu je i otac, zbog krive nacionalnosti, dakako, a njegove ubojice slobodo šetaju gradom. Danas Strašni živi i vrlo uspješno radi u Parizu, a u Sarajevo je nedavno stigao kako bi otvorio izložbu „Željeli smo mir“. Naši prijatelji s Kul.ba tim povodom su porazgovarali s njim. Govorit će o Sarajevu nekad, o odnosu Sarajlija prema „došljama“, a upitan za oca, zaključiti će da je stvar na pravosuđu, uz opasku da nade nema u kantonu koji daje novac za obranu ratnih zločinaca

„Do kada će štiti interese banaka i krupnog kapitala i kada će početi štititi interese građana“, pitao je netko iz mase, s imenom i prezimenom. Naime, uskoro će se napuniti ravno stotinu dana otkako Hrvatskom vlada Kukuriku koalicija. Tom prilikom vladu premijera Zorana Milanovića namjeravaju posjetiti i aktivisti okupljeni oko Građanske akcije. Kako to misle izvesti, ne znamo, ali u pripremi za posjet prikupljaju pitanja građana. Do sada su dobili nekoliko vrlo zanimljivih i sasvim legitimnih pitanja, ali na neka od njih građani sasvim sigurno neće dobiti odgovor

Što je devedesetih govorio Denis Latin, a što Vladimir Šeks? Kako je Borislav Škegro doživljavao deficit, a Velimir Bujanec ljudska prava? Kako je Andrija Hebrang izliječio Tuđmana od raka i što je doktor Jure Radić rekao o privatizaciji i pretvorbi? Odgovore na navedena pitanja, i još mnogo toga, naći ćete na ovom mjestu, gdje se prisjećamo mudrosti najboljih hrvatskih sinova i kćeri iz devedesetih godina. Navedene misli dvadesetog stoljeća objavio je Feral Tribune u neponovljivoj rubrici Greatest shits

Učinilo nam se dobrim podijeliti s vama pismo, koje je Branko Ćopić napisao svome kolegi Ziji Dizdareviću, književniku ubijenom u jasenovačkom logoru. Radi se o uvodnom tekstu iz zbirke priča „Bašta sljezove boje“, nakon „Ježeve kućice“ Ćopićevom najpoznatijem djelu

Malo tko još nije primijetio da u Hrvatskoj vrijeme stoji, da se zemlja zamrzla u mračnim devedesetima. Nekoć se optimistično očekivalo da će opljačkani kapital poradi svoje zaštite raditi na stvaranju pravne države, čijom uspostavom bi završila i njegova zloglasna prvobitna akumulacija. Međutim, nada se pokazala šupljom. Još uvijek stojimo u mjestu i vremenu, do grla u govnima, što potvrđuje i aktualnost odlomka teksta "Nima pomirbe sa lopovima!", što ga je koncem studenog 1994. godine napisao veliki Miljenko Smoje, a objavio Feral