Pred Višim sudom u Beogradu u tijeku je postupak rehabilitacije zapovjednika "Jugoslavenske vojske u otadžbini" i vođe Ravnogorskog pokreta generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Mihailović je streljan 17. srpnja 1946. godine, nakon što ga je Vojni sud osudio za izdaju i ratne zločine. Zahtjev za rehabilitaciju podnio je 2006. godine njegov unuk Vojislav Mihailović. Zahtjevom je zatraženo poništenje presude od 15. srpnja 1946. godine kojom je Draža Mihailović osuđen na smrt i kojom su mu prethodno oduzeta sva građanska prava. Zanimljiv je i podatak da je Viši sud odbio svjedočenje učesnika Narodnooslobodilačkog rata Rista Vukovića, koji osporava rehabilitaciju Mihailovića. Proces je već izazvao dosta pažnje kako u Srbiji tako i u susjednim zemljama i ponovo pokrenuo polemike oko povijersnog mjesta i uloge Draže Mihailovića. Došlo je i do prosvjeda protivnika Mihailovića pred Višim sudom, kao i manja izazivanja i svađe s pripadnicima Ravnogorskog pokreta.

Povjesničarka Branka Prpa kaže da je u javnosti stvorena namjerna zbrka oko suštine procesa koji je u tijeku. Naime, vješto se maskira pitanje radi li se o procesu za sudsku rehabilitaciju Draže Mihailovića, ili je to sudski proces koji preispituje sudski proces Draži Mihailoviću 1946. godine, ističe Branka Prpa:
„Cijela stvar se zapravo vodi kao preispitivanje sudskog procesa Draži Mihailoviću, koji je protiv njega vođen, a potom se na temelju rezultata preispitivanja tog procesa zapravo vrši rehabilitacija. Ali, to jednostavno nije moguće a da ne dovedete u pitanje kompletan sudski sustava Ne može neko biti optužen za zločine, pa da se preispituje sudski proces koji je protiv takve osobe vođen, a da zapravo ishodište cijelog tog procesa biva oslobođenje od bilo koje krivnje osobe protiv koje je vođen sudski proces. Dakle, stvar je potpuno montipajtonovska. I cijela ta farsa, i cijela ta sapunica, zapravo su proizvod ovakve okolnosti kojom se na jedan hajdučki način mijenjaju povijest i vrijednosti sustav“.

Povijest je dala svoj sud o Draži Mihailoviću, ocjenjuje Branka Prpa. Njega pri tome nije kompromitirala takozvana „komunistička historiografija“, već je on kompromitirao sam sebe i svoj pokret tijekom samog rata. Branka Prpa stoga navodi nekoliko nespornih činjenica o Draži Mihailoviću, od kojih je prva da je njega imenovala Vlade u izbjeglištvu za "vojnog zapovjednika jugoslavenske vojske u otadžbini":
„Kao takav imao je zadatak suprotstaviti se okupacijskim silama, u tadašnjoj raskomadanoj Jugoslaviji, i to je druga činjenica. Treća činjenica je to da on to nije radio. Četvrta činjenica je da su njegove jedinice ušle u zločin prema civilnom stanovništvu i prema partizanima. Peta činjenica je da je taj zločin vršen na način koji je ispod civilizacijskih normi 20. stoljeća, dakle da se isključivo koriste klanjem ljudi. Činjenica koja slijedi nakon toga je da je od te iste vlade u Londonu razriješen, odnosno naređeno mu je da raspusti jedinice i da se priključi Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Posljednja činjenica je da je kralj Petar II. svojim ukazom istu tu naredbu proslijedio, i epilog je da on tu naredbu nije poslušao i krenuo u borbe protiv partizana“.

Branka Prpa navodi da se stoga na temelju tih povijesnih činjenica može zaključiti zašto se sadašnji sudski proces i ne vodi službeno kao proces rehabilitacije:
„Jer, da biste nekoga mogli da rehabilitirate, prvo morate dokazati da nije kriv. Znači, otvarate viktimološko pitanje. Zamislite, ovaj Viši sud pri tome odbija svjedočenje žrtava. Dakle, na sudu nema viktimološkog pitanja, pitanja žrtava, a cijela stvar se obrazlaže time da se sudski proces vodi oko preispitivanja sudskog procesa. Ovo je proces u kome se žrtve ne spominju, jednostavno ih nema, niti imaju pravo pristupiti sudu. Tu je jednostavno riječ o manipulaciji da se dođe do rezultata do kojeg inače ne možete doći u reviziji sudskog procesa gdje ćete imati i pitanje žrtava“.

Kamo pripada Srbija

„A kako je to još uvijek temeljna vrijednost same Europe, vrlo je važno da se Srbija konačno odredi oko toga kamo pripada, kom pravcu. Znači, četnici su u međuvremenu izjednačeni najprije s partizanima, da bi u međuvremenu partizani bili marginalizirani, i sada imamo četnički antifašistički pokret. To ne samo da vrijeđa osjećaje Srba, odnosno građana Srbije i drugih Srba širom Jugoslavije, već i svih susjednih naroda, koji su bili pod terorom četnika kako u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a da ne spominjem i sam Sandžak“.

Sonja Biserko primjećuje da je proces rehabilitacije Draže Mihailovića podigao temperaturu u cijeloj regiji i da ni u kom slučaju neće pozitivno uticati na poboljšanje regionalnih odnosa:
„I posebno zbog činjenica da su ratovi devedesetih, posebno u Hrvatskoj i Bosni, bili vođeni pod simbolima Draže Mihailovića i četničkim simbolima generalno. I drugo, zato što je teritorij koji je bio zacrtan u ovim ratovima isti onaj koji je bio zacrtan programom homogene Srbije tijekom četrdesetih godina prošlog stoljeća“. Preuzimanje četničke ideologije znači i moguć utjecaj na aktualne povijesne događaje, upozorava takođe Branka Prpa. Negirati partizanski pokret, antifašizam, i AVNOJ, znači tvrditi da granice nisu definitivne. To je ideološki temelj za neke buduće, moguće, rasprave na temu granica, kaže Prpa.

Ivica Petrović

Odg. ur.: Snježana Kobešćak

Lupiga.Com via http://www.dw.de