Zahvaljujući Novom listu, posljednjim ozbiljnim dnevnim novinama u Hrvatskoj, u prilici smo prenijeti intervju iz kojeg možemo ponešto naučiti o srpskim žrtvama u Domovinskom ratu. U hrvatskom javnom prostoru, priznat ćete, to nije čest petak. Novi list je u Beogradu razgovarao sa Čedomirom Marićem, predsjednikom udruženja koje po Hrvatskoj traži tijela poginulih srpskih vojnika i civila. Zemne ostatke svojih najdražih traži nešto manje od dvije tisuće obitelji izbjeglih iz Hrvatske pred vojnom akcijom Oluja. Ne bi vjerovali, suze srpskih majki jednake su suzama hrvatskih majki koje traže svoju djecu što se od rata vode kao nestala.

„Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinacke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali“, piše Danica Drašković, supruga lidera SPO-a, Vuka Draškovića. Bez previše takta rekla je ono što velika većina Srbije ne želi da čuje

„Jebena Hrvatska koja nisam ja ponaša se prema Palestincima danas onako kako su se ustaše ponašale prema Židovima u prošlom vijeku. Ipak, nije sve baš isto. Nekad smo u NDH imali i partizane. Danas, sudeći po muku koji hara ovom zemljom, ovdje, šćućureni od straha, žive samo ustaše dvadeset i prvog vijeka“, piše Vedrana Rudan u novom postu na svom blogu, ogorčena činjenicom da je Hrvatska bila suzdržana prilikom glasanja o status Palestine kao države-promatrača u Ujedinjenim narodima. U izuzetno oštrom tekstu pita se čega su se Hrvati “usrali“, zašto šute studenti, zašto šute „intelektualci“

Hrvatskoj desnici trebalo je puna dva tjedna da se pribere od šoka kojeg im je po povratku iz Haaga priredio Ante Gotovina svojim prilično smirenim javnim istupima. Nije im se svidjela njegova 'pomirljiva' retorika pa su javno iskazali svoje nezadovoljstvo. Kako razmišlja desnica najbolje ćete vidjeti u ova dva otvorena pisma. Tvrdi se da je Hrvatska posljednji bastion komunizma, gdje četničke vojvode paradiraju u Saboru, objašnjava se kako su mislili da će se po generalovu povratku 'okrenuti ploča', da će im jasno i glasno reći kako dalje, povesti ih, a ne opaliti im šamar. Pitaju se jesu li pogriješili kada su okolo nosili njegove slike

Japanskim turistima koji svakodnevno opsjedaju Markov trg, zgrada Hrvatskog sabora vjerojatno izgleda reprezentativno i primjereno svojoj funkciji. Tako zasigurno izgleda i učenicima koje profesori, pune strahopoštovanja, vode po znamenitoj palači. Niti kadrovi televizijskih Dnevnika, pa ni drugog programa Hrvatske Televizije koja često uživo prenosi saborske sjednice ne otkriva drugo lice zgrade, koja iza pozlaćenih vrata i ulickane fasade nudi sasvim drugu sliku, sliku totalne zapuštenosti. Kako zapravo izgleda mjesto gdje se donose važne odluke, pogledajte u našoj fotogaleriji.

Ponovo se Viktor Ivančić dohvatio 'fenomena generali'. Prošli put vapio je „dajte mi još Gotovine, dajte mi još Markača“, a sada se osvrće na loš tajming bivšeg školskog ravnatelja. Sjećate li se Krešimira Mihajlovića koji je jesenas ukrasio osnovnu školu posterima generala? Tuži zbog otkaza, a tuženi tvrde da otkaz nema veze s posterima, objašnjava Ivančić i potom poentira s porukom kojom bi ministarstvo trebalo nastupiti: „Jeste lani smo vas razvlastili samo zbog toga jer ste u školskoj zgradi izvjesili poster, što ste svoju rukovodnu moć iskoristili za ideološko silovanje učenika, a da to učinite danas, opet bismo vam udijelili nogu u dupe!“