Na svojoj koži Marija Jurić Zagorka najbolje je osjetila okrutnost muškog svijeta. Kao prva hrvatska novinarka morala je pisati u muškom rodu. Govorili su joj da nema sposobnost biti novinarkom, dok je Ksaver Šandor Đalski njenu književnost nazivao „šundliteraturom za kravarice“. Na koncu je utemeljila prve ženske novine u regiji – „Ženski list“. Iako ćete na Wikipediji pročitati da je umrla 29. 11. 1957. godine, pravi datum njene smrti je 30. 11. Kako bi Vas podsjetili na Zagorkinu veličinu donosimo vam neke njene vrijedne zapise ne biste li vidjeli s kakvim se predrasudama morala nositi

Sasvim slučajno na Dan bivše nam republike, okončala se naša anketa u kojoj smo vas pitali „Je li se bolje živjelo nekada u SFRJ nego danas u državama nastalim njenim raspadom?“. Ukupno je na toj anketi koju smo sada zamijenili novim pitanjem, glasalo gotovo 1.400 posjetitelja Lupige, od kojih većina smatra isto. Zanima li vas koji su odgovor odabrali, nema vam druge nego, zaviriti u ovu novicu, gdje ćemo ostaviti i nekoliko najzanimljivijih komentara na ovu anketu

Snalažljivi Kinez, Zheng Daxia, kojem je dozlogrdilo svakodnevno gubiti sate putujući na posao i s posla, dosjetio se vrlo učinkovitog rješenja. Naime, on se više do posla ne vozi, nego na posao doleti i umjesto da do radnog mjesta u nesnošljivoj gužvi putuje s kraja na kraj višemilijunskog Zhuzhoua, sada na posao ide motornim paraglajderom, za što mu treba tek nekoliko minuta. Kaže da može zvučati okrutno, ali voli letjeti nisko kako bi vidio frustrirana lica vozača. Njegova ideja mnogima je zazvučala briljantno, pa se odlazak paraglajderom na posao počeo omasovljavati

„Tri i pol godine s tog je mjesta na Sarajevo onomad pucao predivan pogled, gledalo se odatle danju i noću, pucao je pogled svih kalibara, iz daleke Srbije ljudi su potezali da puknu dva-tri prekrasna pogleda na grad pod Zlatištem“, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje, analizirajući zamisao iz Republike Srpske da se na vrh Trebevića izgradi crkva i divovski križ koji bi bio vidljiv iz svakog kutka Sarajeva. U tekstu koji će ga još jednom prometnuti u drskog nevjernika, Dežulović zaključuje kako bi to bio prvi puta da bi netko zapišao i uspomenom na svoje žrtve označio mjesto vlastitog zločina