Starije generacije zasigurno će se sjetiti prepoznatljivog potpisa ispod novinskih karikatura koje je u Vjesniku i prilogu VUS (Vjesnik u srijedu) objavljivao karikaturist Petar Pismestrović (rođ. 1951.). Lupiga na ovom mjestu donosi nekoliko sjajnih karikatura koje je Pismestrović crtao u ona olovna vremena kada su Jugoslaviju zahvatile ozbiljne turbulencije, koje će na koncu dovesti do raspada države i krvavog rata čije posljedica proživljavamo i dan danas.

Karikature koje ćete ovdje vidjeti sasvim jasno i precizno svjedoče o političkim dešavanjima i previranjima na umoru jedne države, a prenosili su ih i brojni drugi, tada najrelevantniji mediji. Nije čest slučaj u polju karikature da su one i s odmakom od 30 i više godina, dakle sa „sigurne distance“ toliko pogođene kao što je to slučaj s ovim Pismestrovićevim radovima. Tome je zasigurno pridonijela činjenica da je Pismestrović umjesto Likovne akademije u Zagrebu odlučio upisati politologiju. O tome će nam ponešto reći i sam karikaturist.

I bi vrijeme 

„Mnogi moji znanci su se pitali zbog čega sam upisao Političke nauke, a ne Likovnu akademiju. Po nagovoru jednog profesora likovne umjetnosti, akademiju sam prekrižio s 23 godine, kada sam već bio prilično afirmiran karikaturist. Da budem iskren, politologiju sam upisao tek da nešto studiram i nikad je nisam ni završio. Ni sam nisam vidio poveznicu između portretne karikature koju sam tada crtao i političkih nauka koje sam studirao. Pa ipak, da u životu ništa nije slučajno i uzalud, pokazalo se u drugoj polovici osamdesetih“, kaže u razgovoru za Lupigu Pismestrović, inače jedan od osnivača Hrvatske udruge karikaturista kojem je karijeru, zanimljivo je, odredila jedna nezgoda iz djetinjstva prilikom igre mačevanja s prijateljem zbog koje je završio na bolničkom liječenju. „Ubijajući dosadu“ crtao je po papiru, a kada je dežurni liječnik vidio njegove crteže rekao mu je – „Mali, zašto se ti tučeš, zašto ne ideš crtati?“

Do 1986. godine uglavnom je crtao portretne karikature, a onda je, priznaje, ni sam ne zna zašto, počeo više pratiti politička kretanja. Vjerojatno stoga što su se ona upravo u tim vremenima, nakon objave Memoranduma SANU i ustoličenja Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, silno usijala.

Ante Marković i hod po žici 

„Situacija u zemlji počela je ličiti na nemirno more s tendencijom prema uraganu“, prisjetit će se naš sugovornik koji je u to vrijeme počeo raditi u Vjesniku i samim time bio na izvoru političkih informacija, jer danas upokojeni dnevni list izuzetno duge tradicije tih godina je imao vrlo visoki tiraž i status medija koji prvi objavljuje važne informacije.

„U meni su se počele javljati slike, likovi političara u određenim situacijama, nešto što do tada nisam nikada crtao. Do moje trideset i pete politika me nije zanimala. Meni su bili važni sport, film, knjige, muzika … Iz tih područja sam crtao likove. Političare, vrlo rijetko, a oni su, vidio sam, postajali sve primjetljiviji. Gurali se u centar zbivanja i potiskivali sve ostale. U meni su se, što se kaže, spojili slika i ton. Političari su mi, zahvaljujući spoznajama s fakulteta postali potpuno jasni i svaki njihov potez sam predviđao, tako da sam neke političke karikature radio i dva mjeseca prije nego se ono što je bila moja tema, zaista desilo“, objašnjava nam Pismestrović kako se dogodio preokret u njegovom fokusu zanimanja, odnosno kako se kod njega probudio interes upravo za političku karikaturu po kojoj ga i najviše pamtimo. 

Predratni ples

Poklopilo se i to da je Vjesnik 1990. godine ponovno pokrenuo do danas vrlo hvaljeni prilog VUS i da su njegove karikature u tom prvenstveno političkom prilogu dobro poslužile kao ilustracije uz ozbiljne tekstove. S obzirom da su bile vrlo pogođene prenosili su ih i brojni drugi dnevni listovi u Jugoslaviji, a da pri tom Pismestrovića ništa nitko nije pitao.

„Nisam to ni znao sve dok mi jednom, sasvim slučajno, na to nije obratio pažnju jedan prijatelj iz Sarajeva. Počeo sam gledati i ostale dnevne novine i ustanovio da me ima posvuda. Od Večernjaka i slovenskog Dela, preko Dnevnika iz Novog Sada i Slobodne Dalmacije, do beogradske Borbe i sarajevskog Oslobođenja. Nitko me nije pitao može li prenositi moje radove i nitko, naravno, ništa nije plaćao. Poznavao sam direktora Autorske agencije, koji je 1990. godine osnovao svoju vlastitu Agenciju i pri jednom susretu ga pitao za savjet. Rekao mi je: 'Popiši sve što ti je objavljeno, kada i gdje, i reci koliko tražiš po karikaturi, ostalo je moja briga…' Za nepunih mjesec dana na moj konto je počeo stizati novac, a neke od novina odmah su prestale prenositi moje radove. Neke su me nazvale i uvrijeđeno pitale zašto se nisam obratio direktno njima, da bi mi platili honorar. Odgovorio sam da zašto oni mene nisu pitali mogu li objavljivati moje radove. Mogli smo se dogovoriti kao ljudi. Ovako… To je jedini puta da sam koristio usluge Agencije za zaštitu autorskih prava“, govori nam Pismestrović.

Partija pokera

U jesen 1990. godine s hrpom svojim karikatura „pod miškom“ otišao je do jedne izdavačke kuće s idejom da objavi knjigu karikatura. Odmah su prihvatili njegovu ideju što je rezultiralo knjigom „Partija pokera“. To je bila prva, jer nakon nje objavio je još deset knjiga ili, ako hoćete, zbornika svojih karikatura. Nažalost, one nisu poznate publici iz bivše Jugoslavije, iako su u nekima od njih karikature koje se isključivo tiču rata devedesetih godina.

Pismestrović – vjerojatno ste to do sada shvatili – danas više ne živi u Hrvatskoj. Odselio se u Austriju još 1991. godine i danas je u toj zemlji na glasu kao jedan od najvažnijih tamošnjih karikaturista. Hrvatsku je, ne trebate sumnjati, napustio pod određenim pritiskom. S obzirom da je rođen u Sremskoj Mitrovici kod nekih je to izazvalo nepovjerenje u njegovu, kako da to kažemo, „ispravnost“, iako je Pismestrović Hrvat i po ocu i po majci. Osim toga i njegove karikature su budile sumnju u „pravovjernost“ (u što ćete se uskoro uvjeriti i sami) te je na koncu odlučio napustiti zemlju i karijeru nastavio u visokotiražnom Kleine Zeitungu. I nije zažalio, jer bolje je, zaključuje, da mu djeca nisu odrastala u nacionalističkoj kaljuži. Usput rečeno, njegov sin Siniša krenuo je očevim stopama i svoje karikature objavljuje u njemačkom Süddeutsche Zeitungu.

Petar Pismestrović u svom austrijskom uredu (FOTO: Privatna arhiva)

Na Lupigi ćemo vas ovom prilikom upoznati samo s dijelom Pismestrovićevog predratnog opusa iz Vjesnika i VUS-a, a te su karikature, objašnjava nam autor, nastajale kako se razvijala politička situacija.

„Ono razdoblje previranja, stvaranja političkih stranaka, protesti, dijeljenja i planiranja. Svaka ta karikatura bila je refleksija na situaciju, svaka se javila u meni kao slika koju sam samo prebacivao na papir. Nisam imao problema s tadašnjim političarima, ali mi je nekoliko karikatura bilo cenzurirano. Osjetio sam da su na mene počeli gledati s više pozornosti. 'Dobronamjerni urednici' rekli su da 'za moje dobro' ne mogu staviti tu i tu karikaturu, pa sam radio novu. A te zabranjene sam kasnije ipak stavio u knjigu. Nije to bilo lako vrijeme. Kritizirati rad političara, moglo se tumačiti i kao diverzija. No, ništa se loše nije desilo. Čak, što više, jedna moja karikatura je stavljene i u Hrvatski ustav iz 1991. godine. Ljudi s kojima sam se družio uglavnom nisu ni znali da crtam karikature. Oni koji su me znali kao karikaturistu su uglavnom odobravali moje karikature. Bilo je to vrijeme kad se ni političari nisu osjećali toliko sigurnima, da bi se pobunili protiv karikatura, iako sam posredno saznao da se Franjo Tuđman bunio što mu crtam kriva usta …Vjerojatno bi danas takve karikature imale drugačiji eho. Tada su i ljudi i političari bili zaokupljeni većim problemima nego što su karikature“, reći će Pismestrović govoreći o karikaturama koje ovdje objavljujemo.

Jedna od cenzuriranih karikatura 

S ove distance, kaže, one mu izgledaju kao oslikana predratna povijest, kao podsjećanje na političare kojih više nema i na to da vrijeme sve briše, ali da se, na žalost, mnoge stvari presporo mijenjaju. Za „Partiju pokera“ predgovor je napisao Slaven Letica, napisavši kako će ove karikature tek s vremenskim odmakom dobiti na vrijednosti.

„Ako se uzme u obzir da su one crtane prije više od trideset godina i da su još zanimljive, onda je jasno da je bio u pravu“, zaključuje Pismestrović u razgovoru za Lupigu, a mi vas ostavljamo da sami procijenite točnost ovih tvrdnji, uz napomenu da ćemo u narednim danima objaviti i nešto prošireniju galeriju Pismestrovićevih radova.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Petar Pismestrović