"Danas nam mnogi s podsmehom kažu - gde su vam danas Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica? To nam ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici što onima koji su ovu zemlju bombardovali skute ljube i ljube im ruke, oni hoće da kažu - gde ste vi danas, radikali, u tim srpskim mestima? Kao da nikada Srbi nisu držali ni Karlovac, kao da i na samo nekoliko kilometara od Karlobaga i Virovitice nismo bili, kao da i danas nema preko 20 posto Srba u Ogulinu. Kao da to nisu srpska mesta. Raduju se i seire tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju i hoće i nas srpske radikale da ubede da to nije srpsko! Da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše, a mi ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko - a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i i Virovitica, i sve te srpske zemlje", grmio je 2000. godine Vučić, u sad već legendarnom govoru, i za to bio nagrađen gromoglasnim aplauzom.

Devet godina kasnije tvrdit će da famozna linija Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica nije linija srpskih naprednjaka. „Iz mojih usta niste čuli nikada za tu granicu, nikada”, tvrdio je vrlo ignorantski već 2009. godine misleći da njegovi govori nisu ostali zabilježeni. Otprilike u isto je doba Vojislav Šešelj iz „dobrog čoveka“ za Vučića postao „običan lažov“.

Zanimljivo je primijetiti i sinoćnju Vučićevu poruku, danu nakon objave prvih rezultata  prijevremenih parlamentarnih izbora. Obećavajući kako će fiskalna konsolidacija i strukturne reforme biti prioritet buduće vlade, rekao je da će surađivati sa svim prijateljima u svijetu – „Rusima i Amerikancima“. Ne tako davno, ovi potonji, dakle Amerikanci za budućeg premijera bili su nešto sasvim drugo.

„Na koje to zemlje možemo računati? Imamo li izbora? Hoćemo li da idemo sa Sedinjenim Američkim Državama? Hoćemo da idemo s onima koji žele da nas unište? Hoćemo da idemo s onima koji su ubijali ovaj narod? S onima koji su rušili mostove? Da li to neko pokušava da ih amnestira ili pokušava da nas natera da zaboravimo šta su nam sve radili poslednjih deset godina i šta nam još rade?“, tumačio je tada Vučić, u doba kada mu Amerikanci nisu bili prijatelji, nego “međunarodna banda“.

Ne treba zaboraviti niti kako je Vučić u doba vladavine Slobodana Miloševića, jedno vrijeme obnašao funkciju ministra informisanja, baš onda kada u Srbiji nije bilo lako biti pošten, ozbiljan i objektivan novinar, zahvaljujući upravo Zakonu o informisanju. Sjećamo se i Vučića kojem s usta nisu silazili „srpski junaci“ poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Slobodana Miloševića. I danas postoje njegove fotografije na kojima lijepi table s oznakom „Bulevar Ratka Mladića“.

Vrijedi primijetiti i kako Vučić danas govori o poštivanju granica, garantirajući stabilnosti regije, dok mu na internetskim stranicama stranke, u samom opisu SNS-a, stoji kako je realna politika ove stranke „političko približavanje i ekonomsko jedinstvo sa Republikom Srpskom“, koja će „,mirnim putem i poštovanjem volje naroda stvoriti uslove za formiranje zajedničke ili jedinstvene države srpskog naroda i svih ostalih građana koji žive na teritoriju Srbije i Republike Srpske“. Sva prijašnja razmišljanja i stavove, a ovdje su pobrojani smao neki, Srbija mu je izgleda oprostila (ako uopće postoji stav javnosti da tu ima šta da se oprašta) i nagradila ga uvjerljivom pobjedom na izborima.

Međutim, ništa to ne čudi uzme li se u obzir da je Vučićeva "napredna" politička faza startala u suradnji sa Tomislavom Nikolićem, aktualnim predsjednikom Srbije. Slavni se Toma Grobar odrekao vlastite političke prošlosti, preko novina, kako i dolikuje. Naime, u retoriku iznenada probuđenog europejca i progresivca nikako se nije uklapala retorika Tome Grobara radikala, pripadnika stranke koja je kudikamo bila velikosrpskija i od Miloševićevih "socijalista". Toma Nikolić je strasno voleo upravo granicu koju spominje Vučić u svojim napadima nacionalizma, a prije samo desetak godina tvrdio je da nikad neće odustati od projekta da svi Srbi žive u jednoj državi te da kad on postane predsjednik, da će spojiti Republiku Srpsku s majkom Srbijom.

I onda je svanuo taj dan - Nikolić je zaista i izabran za predsjednika Srbije. Prije nego li je stigao popiti na miru svoj prvi makijato na novom radnom mjestu, dao je intervju za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung. Novinar mu je neprestano dodijavao s podsjećanjem na njegove huškačke, nacionalističke i velikosrpske ideje koje je svesrdno zagovarao u prošlosti. Branio se kako je znao, da bi Toma Grobar na kraju izjavio ni manje ni više nego: "Nema opravdanja za ono što sam govorio 1995. No sad delujem drugačije. Mogu odgovarati za ono što sam govorio od 2008. do danas, kao predsjednik Srpske napredne stranke."

Može li Srbija s ovako "naprednim" predsjednikom i premijerom samo naprijed ili samo nazad? 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: SNS.org.rs