Zadnji susret s dramskim pismom Ivana Vidića (Zagreb, 1966.) na nekoj zagrebačkoj pozornici zbio se prije nešto više od godinu dana, koncem listopada 2015. godine, kada je u &TD-u praizvedena njegova drama „Posljednji dani mira“ u režiji Dore Ruždjak Podolski. 

Bio je to vrlo komorni komad, dvije glumice, Dubravka Ostojić i Nataša Kopeč, što nam podastire živote dvije žene u nekom bespuću, u nekoj zabiti, na nepristupačnoj obali mora, među hridima zapjenjenih valovima, koje poput Beckettovih junaka očekuju goste što nikada neće stići – a to očekivanje njihovi su posljednji dani mira, zatišje pred buru koja također nikada neće doći. Osim bure u njihovim dušama – i to je gradbeno tkivo ove Vidićeve dramske pripovijesti. 

Tekst je pun nekih zagonetnih, gotovo enigmatskih naznaka, prožet nekom sveprisutnom tišinom i mirnoćom, slojeviti i mračan, apsurd i začudnost te gotovo kataklizmičke, postapokaliptične atmosfere ono je što ga nosi, prave riječi ne otkrivaju pravi smisao jer se do ničega bitnog niti ne može doprijeti, obje antijunakinje, više intuitivno nego svjesno uviđaju da „sve ono što jesmo, nismo, a mogli smo biti“. 

Čitava jedna lepeza društva u malom, svatko nečim ugrožen, zbog nečega nesretan, negdje zakinut, bučan i glasan u grupi, a sitan i nevidljiv kao pojedinac (FOTO: ZKM)

Novi dramski rukopis Ivana Vidića, „Noćni život“, formalno je sušta suprotnost „Posljednjim danima mira“. U igri je čak 15 lica, tipična ansambl-predstava, gotovo su stalno svi na pozornici, raštrkani ili grupirani na prosceniju, govori se mnogo i stalno, svira se i pjeva, trči, skida i preoblači, sve je u pokretu, sve pršti silnom energijom i snagom. Povratak je to njegov i redatelja Paola Magellija u Zagrebačko kazalište mladih, prvi nakon predstave „Zagrebački pentagram“ iz 2009. godine, u kojoj je jedna od priča također bila iz pera Vidića. No razlike su ipak, prije svega, površinske, ne suštinske: i ovdje kao i u „Posljednjim danima mira“ luta se labirintima ljudske duše u kojima ostajete vječito zatočeni. 

I ovdje je riječ o tjeskobama i strahovima kroz koje se u njima probijamo, o zvijerima i beštijama koje pritom, u sebi i oko sebe, moramo savladati i pokoriti. Tamo je to bila zadaća samo dva lika, ovdje to čini njih 15, ali ta postapokaliptična atmosfera, taj dah distopije, bezdan u kojem se nalaze i iz kojega ne mogu nikako izaći ono je što ih veže i po čemu su itekako srodni, bez obzira na sasvim drugačiju dramsku formu. Jer, reći će tada u jednom razgovoru pisac uoči premijere u &TD-u: „Sadržaj bira formu“. 

Očigledno je također, iz izjava pisca i redatelja, da je novi komad „Noćni život“ već tada bio napisan, gotovo bi se moglo reći da je logični nastavak ideje koja se iznjedrila i razvila u „Posljednjim danima mira“, samo se ovdje proširila i razgranala na cijelo društvo, obuhvatila mnogo više aktera, prelila se iz te Bogu iza leđa krčme na neki neimenovani gradski trg, među prosvjednike, demonstrante i nezadovoljnike vlastitim životima i društvom u kojem žive. Svjedoči o tome i ključna misao u komadu, tako slična onoj spoznaji da „sve ono što jesmo, nismo, a mogli smo biti“, a koja ovdje glasi: „Bezazlene stvari danas lako postaju nešto drugo … Danas je sve nešto drugo“. 

A to drugo, to vječno mijenjanje uloga, maski, karaktera i presvlačenje krinki nosilaca pobune na tom fantomskom gradskom trgu, Vidić ovako objašnjava: „Nezadovoljnici na gradskom trgu žele srušiti vlast pa grade barikadu. Možda bi im i uspjelo da tih 15 protagonista istovremeno nisu i 15 policajaca u oklopima, zatim 15 sebičnih reakcionara i, na koncu, 15 lopova koji kradu stvari s barikade da bi ih prodali pod sirovinu…“ . Među tih 15 demonstranata naći će se neki od tipova što ih svakodnevno susrećemo, tu, pokraj nas - studenti, profesori i asistenti, nezaposleni, umirovljenici, policajci, sestre usidjelice, majke, kćeri … Čitava jedna lepeza društva u malom, svatko nečim ugrožen, zbog nečega nesretan, negdje zakinut, bučan i glasan u grupi, a sitan i nevidljiv kao pojedinac. Plodno i zahvalno tlo za bujanje vlastitih egoizama, sitnih interesa, zavisti, mržnje, rasizma, a sve pod krinkom zajedničke borbe protiv autoritarne vlasti koja, naravno, nije ništa bolja ni gora od njih samih – ta oni su je, u krajnjem, birali, drugačiju niti ne zaslužuju. 

Svatko ima svojih pet minuta slave, a svi zajedno savršeno igraju kao jedno biće unutar tih 145 minuta izvedbe (FOTO: ZKM)

Naizgled koherentna skupina i grupa, no ipak razjedinjena unutar same sebe, ali ne bez poveznica. A to što ih veže, smatra dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština, „jeste potraga za emocijama, borba za ostvarenje vlastita identiteta. Veže ih potraga za iznevjerenim očekivanjima, za zagubljenim identitetom. Za identitetom čiji su parametri ostavljeni na redefiniranje ovoj našoj suvremenosti. Stoga oni snuju pobunu nadajući se promjeni koja bi im dala vlast u ruke. Vlast koja bi im vratila kontrolu nad vlastitim sudbinama“ 

No, Vidić svoju političku dramu ne piše kao utopiju – tada bi ti snovi i čežnje možda i mogli postati realnost. Rodno mjesto njegova dramskog rukopisa međutim je negativna utopija pa se ta žuđena i tako silno željena pobuna i ne može ostvariti – nešto negdje ne štima, negdje se na početku već pogriješilo, kriv je sustav u kome su se našli i protiv kojega se bune, ali krive su i premise od kojih polaze – ako uopće znaju što ustvari žele tom pobunom postići? Nova dramska forma, shodno sadržaju, traži i novi jezik. 

„To je jezik sročen jezicima raznih frazema, ideologema, političkih klišeja, polovnih nada, pretrčanih znanja, raštrkanih emocija, ulice i kućice“, tako u programskoj knjižici predstave Vidićev jezik drame karakterizira Vjeran Zuppa. No, to je i jezik što nas zapljuskuje sa stranica „žutih“ i „ozbiljnih“ novina, čujemo ga svakodnevno u radijskim i televizijskim emisijama od „vječnih i mudrih“ teoretičara i analitičara, sveprisutnih kritičara pojava i zbivanja u društvu u kojem živimo, primjećujemo ga u nemuštim i besmislenim raspravama u najvišem zakonodavnom tijelu u državi, taj jezik struji bezličnom gomilom i vlada nama, kao pojedincima, u uredima, u kafićima, u domu, on pokreće društvene mreže svemoćnog interneta – taj i takav jezik temelj je Vidićeva dramskog narativa u „Noćnom životu“. 

Veliki meštar pisane riječi, umni Miroslav Krleža, davno je upozoravao: „najstupidniji način pisanja je, svakako, fraziranje“. Fraza pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje i kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije ni laž, ni istina, ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu! Tajanstvena snaga kobne fraze o „svetim stvarima“ domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.

"Noćni život" autora Ivana Vidića i redatelja Paola Magellija govori o drugom doli o boli koju nosimo u sebi zato što nismo takvi kakvi bismo željeli biti, ali i o sreći i slobodi za kojima trajno žudimo, a susrećemo ih, nažalost, samo u snovima (FOTO: ZKM)

A da se predstava ne bi pogubila u ispraznosti te fraze, kojom odiše povremeno Vidićev dramski iskaz, da bi se iskazala sva podrugljivost, groteska, ironija što je u sebi nosi ta burleskna politička distopija, da bi se svom silinom kazališnog jezika razobličile i detronizirale te „svete stvari“, odnosno „svete krave“ jednog društva i jednog sustava, pobrinuo se renomirani i ovdje vrlo nadahnuti redatelj i, naravno, izvrsni glumci. Paolo Magelli, kao u svojim najboljim danima, Vidića donosi u raskošnoj paleti njegovih skrivenih aduta, raznovrsnih i plamtećih boja što iskaču ili izviruju iz osnovnog tona, crnila u koje je predstava uronjena – svaki od likova, protagonista, karaktera, obilježen je nekom drugom bojom ili nijansom, osjenčan s manje ili više tame, osvijetljen iz drugog ugla: nikada crna nije bila tako raznobojna! 

Magelli se suvereno kreće tim Vidićevim pejzažom negativne utopije u kojem ta naša, i ne samo naša, opća, relativizacija svih vrijednosti, to „kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu“, to cirkusiranje i karnevalizacija društva, taj pomor kriterija i zdrave pameti, ta „pernarizacija“ javnog i političkog života, vlada našim životima, kreira ih i, sustavno, vodi u propast. U vrlo, zapravo, jednostavnoj, a to je često i najteže postići, strukturi predstave: naizmjenično pratimo monološke iskaze, ponekad dijalog, potom zajednički nastup u izvikivanju parola i pamfleta, najzad songove, koji su izuzetno bitan segment predstave, svi glumci pjevaju i sviraju, skladatelj Ljupčo Konstantinov, uz Vidića i Magellija, treća je nosiva greda tog fascinantnog kazališnog zdanja, uz scenografe Željka Burića i kostimografkinju Doris Kristić. U toj i takvoj, dakle, formi predstave glumci su ono što sve drži na okupu, onaj nužni i neophodni četvrti stup. Glumački ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, svih 15 njegovih lica angažiranih u predstavi, igra kao jedan, ne potirući svoj vlastiti glumački potencijal, identitet i osobnost, a opet uklapajući ga savršeno u cjelinu ansambl – predstave. 

Oni su upravo ono što Vidić hoće, a Magelli zna pokazati: Šef policije i Studentski kapelan Milivoja Beadera, nabrojat ću ih abecednim redom, Dora Hrvojke Begović, Majka Katarine Bistrović Darvaš, Nezaposleni Zorana Čubrila, Tea Nataše Dangubić, Gospođa Hortenzija Doris Šarić Kukuljice, Vlado Frane Maškovića, Umirovljenik Pjera Meničanina, Profesor Sretena Mokrovića, Sveti Filip i Jakov Filipa Nole, Barbara Barbare Prpić, Sofija Anđele Ramljak, Gospođa Durancija Urše Raukar, Melisa Lucije Šerbedžije i Igor Vedrana Živolića; upravo su onoliko vedri i tužni, zli i podmukli, infantilni i nezreli, zaigrani i raspušteni, zaljubljivi i ljubomorni, zajedljivi i agresivni, tihi i neprimjetni, bučni, duhoviti i sarkastični, koliko to njihove uloge traže od njih. Svatko ima svojih pet minuta slave, a svi zajedno savršeno igraju kao jedno biće unutar tih 145 minuta izvedbe. 

U svojoj završnoj molitvi, na samom kraju predstave, Majka će zavapiti: „daj mi da pustim glas/da boli i da sam slobodna…/da boli/a da sam sretna“. Predstava "Noćni život" autora Ivana Vidića i redatelja Paola Magellija, u Zagrebačkom kazalištu mladih, praizvedena ovih blagdanskih dana, u vrijeme kada i nehotice pokušavamo biti, barem na trenutak, bolji nego što jesmo, upravo je primjerena tim našim često najskrovitijim željama i čežnjama – ona i ne govori o drugom doli o boli koju nosimo u sebi zato što nismo takvi kakvi bismo željeli biti, ali i o sreći i slobodi za kojima trajno žudimo, a susrećemo ih, nažalost, samo u snovima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZKM