"Premda je spomen na smrt našeg dragog brata Hamleta još zelen i premda bi trebalo da su nam srca bolna, cijela kraljevina da je k'o jedno čelo nabrano u tuzi, ipak naš razum s naravi se tako preo da mislimo na njega s mudrom žalošću. U isti čas ne zaboravljajući sebe", nastupna je to besjeda Kralja Klaudija što umorio je brata i oženio se Gertrudom, majkom Hamleta. Njome praktično počinje, a ujedno i završava predstava "Hamlet" Williama Shakespearea u adaptaciji i režiji Olivera Frljića, premijerno izvedena prošlu subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Između te dvije identične replike smjestilo se devedeset minuta ove poetske drame o danskom kraljeviću onako kako je čita Frljić, koji će za svog prvog Shakespearea u programskoj knjižici primijetiti: "Ova predstava je svojevrsni izraz pokajanja za sva kazališna lutanja moje mladosti i ulazak u zrelo doba moga teatarskog bivanja." Kopernikanski obrat ili još jedna igra zavođenja gledatelja koje tako često i rado voli zasjeniti koprenom ne samo kazališne iluzije? 

(FOTO: ZKM)

Ne dvojim da je Frljić ovaj put odista iskren, njegov "Hamlet" čvrsto ukorijenjen u toj začudnoj  tragediji Williama Shakespearea što već više od četiri stoljeća plijeni pažnju svih onih zaljubljenih u teatar - publike i stvaralaca, podjednako - ozbiljna je i velika predstava, precizno, moglo bi se reći minuciozno režirana i vrhunski odglumljena. Gdje su te osnovne koordinate unutar kojih se odigrava ova drama?

Prvo, Frljić bespoštedno krati originalni tekst, smjelo izbacuje sve ono što ga ne zanima, a zatim vrlo vješto montira scene i prizore, monologe i dijaloge koji, mada se ne odigravaju unutar zadanih okvira poznatog dramskog predloška, funkcioniraju i dalje besprijekorno. Primjer: čuvena scena mišolovke (ta briljantna mala predstava u predstavi formalno je izbačena), putujućih glumaca nema na pozornici, ali se klopka hvatanja strica ipak odigra, Hamlet se obraća direktno njemu, nisu mu potrebni posrednici, on zna da je zločin počinjen i da mora nešto učiniti kako bi kaznio krivca - on sam ta je mišolovka u koju će uloviti zločinca! Ili, prizor kada izgovara toliko citirane stihove o smislu postojanja: "Biti,ili ne biti - to je pitanje. Da li je časnije u duši trpjeti/metke i strelice silovite sudbine/il pograbit oružje protiv mora jada/Oduprijet im se i pobijedit? Umrijet-usnut-ništa više...." koji se najčešće igra solo, kod Frljića se zbiva u duetu. Hamlet se direktno obraća Ofeliji i izgovara taj, jedan od najcitiranijih monologa u povijesti dramskog pisma.

(FOTO: ZKM)

Sličnih situacija je mnogo u predstavi - dvoboj mačevima između njega i Laerta također je fiktivan, ali itekako prisutan, sve se zbiva s razlogom i uz puno poštovanje prema originalnom tekstu,s amo su okolnosti u kojima se taj tekst  izgovara pomalo "iščašene","uvrnute", izglobljene u odnosu na original. Naravno, redukcija dramskog materijala neminovno vodi i do redukcije uloga: u Frljićevom pristupu ovom djelu samo je devet lica na sceni, i to cijelo vrijeme izvedbe, njihov mizanscen znakovit je i ključan za samu radnju. Tih devet protagonista sasvim je dovoljno da nam prenese ono bitno što redatelj misli da treba naglasiti,podcrtati, odigrati - ujedno neka lica igraju dvostruke uloge, Klaudije je ujedno i duh Hamletova oca, Gertruda u sebi nosi i Ofeliju, grobar i svećenik su također jedno.

Znatne promjene unesene su i u sam tok zbivanja - Polonija ne ubija Hamlet nego ga iz revolvera "upuca" Horacije, Hamlet pak udavi Ofeliju, dakle ona se ne utopi nego biva zadavljena, a majka, Kraljica Gertruda na kraju komada zakolje sina Hamleta na stolu za kojim se gosti i zabavlja nakon svadbe i žaluje za Ofelijom, a čak je se na tom istom stolu i simbolično pokapa. Krvlju Hamletovom umrljane su ruke svih sudionika u drami, tako krvavi oni se rukuju sa Klaudijem, nevinih ovdje očigledno nema.

U "Rođenju tragedije" Friedricha Nietzschea, taj pasus također se citira u programskoj knjižici predstave, veliki filozof i pjesnik kaže: "Spoznaja ubija djelovanje, za djelovanje valja biti ovijen iluzijom - to je hamletovska pouka ... istinska spoznaja, uvid u groznu istinu prevagnuo je nad svakim motivom koji nagoni na djelovanje, kako u Hamleta tako i u dionizijskog čovjeka. Nikakva utjeha više ne koristi, čežnja nadilazi posmrtni svijet ... čovjek sad posvuda vidi samo no užasno ili apsurdno bitka...."

(FOTO: ZKM)

I to je, mislim, ona osnova potka, gradbeni temelj na kojem Frljić podiže svog Hamleta. "Njemu je odvratno", kako kaže Nietzsche, on je sve shvatio i spoznao, a ipak, ne može se osloboditi kroz vrijeme i prostor koje nikada neće spoznati. "Mi prkosimo slutnjama", reći će pred sam kraj komada. "Ima posebna providnost u padu vrapca. Ako je sada, nema doći; ako nema doći, bit će sada; ako nije sada, ipak će doći. Glavno je biti spreman. Budući da ni po čemu što za sobom ostavlja nijedan čovjek ne zna kad je pravi čas da to ostavi, neka bude što ima biti..." Nakon toga on samo može reći - "Ostalo je šutnja".

Publika je smještena na tribine na pozornici, u sredini se nalazi masivan crni stol i stolice, nešto posuđa i pribor za jelo, čaše. To je sva scenografija koja itekako "igra" u predstavi, oko toga stola, koji može asocirati i na posljednju večeru, kao što gledalište prekriveno reprodukcijom slavnog Michelangelovog Posljednjeg suda jasno govori samo za sebe. Sve je tu sa smislom i razlogom, vrlo jednostavno, no zato ništa manje veliko i lijepo. Čak je i smrt, u liku svećenika i grobara, nekako prisutna od prvog trena, a jedini zarazni smijeh koji ćemo čuti u predstavi upravo je u prizoru na groblju, kada duhovitost grobara prelazi granicu života i smrti. I svi drugi motivi i glavne silnice  drame pažljivo se navode - portret kraljevih službenika kao spužvi: "On ih drži, kao što majmun drži orahe, u kutu svoje čeljusti; u ustima su prvi, da budu progutani posljednji. Kad mu ustreba ono što ste vi napabirčili, stisne vas i - spužvo, bit ćeš opet suha..."

Poveznice sa poltronima danas ne treba dalje tražiti, Shakespeare je, zaista,naš suvremenik! Frljićev Hamlet ništa ne gubi od izvorne, pritajene snage originala, on je i prorok i onaj koji sudbinom, ne samo svojom, pokušava ovladati: "Da budem dobar, okrutan ja moram biti. Zlo počinje, a gore će se nastaviti." I to Frljić ne zaboravlja, dapače to naglašava i ističe.

(FOTO: ZKM)

Glumački ansambl posebna je priča ove predstave. Krešimir Mikić u naslovnoj roli upravo briljira,  njegov danski kraljević igra na onoj nevidljivoj crti jave i sna, zbilje i horora kojeg nosimo u sebi, ali i osjećamo oko nas, smiren i silovit istodobno. Gertruda i Ofelija Nine Violić samo naizgled su antipodi, sjajno meandrira između ta dva lika, nježna i nevina u ljubavi, okrutna i bezobzirna kao  majka osvetnica. Sreten Mokrović kao Klaudije, ali i Duh Hamletova oca, sav je u toj dvojnosti,  cinik i podlac, prijetvoran i zao, nikad ne zaboravljajući svoju prvu i zadnju repliku: "U isti čas ne zaboravljajući sebe". To da je on na prvom mjestu vidljivo je iz svake njegove geste, riječi, pokreta. 

Zagonetan i nepronicljiv je grobar i svećenik Milivoja Beadera, izvanredan je Polonije Pjera Meničanina, koji fizički prvi nestaje nakon što ga ustrijeli Horacije, ali je i dalje, poput sfinge, s nama u predstavi, dobri su, svako u svojim datostima i okvirima Laert Jasmina Telalovića, Horacije Gordana Bogdana, Rosencrantz Vedrana Živolića i Guildenstern Petra Leventića. Krleža je, nekoć davno, u razgovoru s Matvejevićem, kazao: "Piscu je, mislim, bliži Lucifer negoli njegov mlađi i naivniji brat Prometej s kojim ga se isuviše često asimilira..." Redatelju Frljiću Lucifer je u njegovom promišljanju Shakespearovog "Hamleta", sigurno bio bliži od Prometeja.

(FOTO: ZKM)

William Shakespeare, "Hamlet" 

Prijevod: Josip Torbarina 

Adaptacija, režija, izbor glazbe: Oliver Frljić

Scenografkinja: Petra Veber

Kostimografkinja: Sandra Dekanić

Glume: Krešimir Mikić, Sreten Mokrović, Nina Violić, Pjer Meničanin, Jasmin Telalović, Goran Bogdan, Vedran Živolić, Petar Leventić i Milivoj Beader 

Zagrebačko kazalište mladih, premijera 8. ožujka 2014. 

Lupiga.Com