Propitivanje o antifašizmu glavnoga grada Lijepe naše može biti nesuvislo, nepotrebno i bespredmetno. Ili, podmetanje kukavičjega jajeta, koračanje unatrag, provokacija neprijateljskih elemenata, pokušaj vraćanja u socijalizam ili nikad dosegnuti komunizam. Ili, stupidno u današnje vrijeme, u kome se ne može preživljavati od prošlosti, a od sadašnjosti još teže. Kome je uopće više stalo do antifašizma, koga taj „grupni pokret“ ponašanja, načina razmišljanja i ideologije može povući naprijed.

Ne ako se, nego, kad se već nameću takva razmišljanja, odgovor na pitanje da li je Zagreb danas antifašistički, glasi – ne, Zagreb nije antifašistički, ili bar to nije dovoljno jako i jasno. To nikako ne znači da je grad ono suprotno „anti“. Pogotovo nije to. Nego je letargičan, nezainteresiran, nespreman na promjene, uplašen i zabrinut, zapravo, u visokom stupnju depresivan. Potvrdit će to i današnji datum, 8. maj, kad su u grad 1945. godine ušle jedinice Narodnooslobodilačke vojske, dan prije proglašenja konačne pobjede svijeta nad fašizmom. Obilježit će se slabokrvno, sramežljivo, bojažljivo i tiho. Nekoliko udruženja će pokušati zvonkim glasom i jasnim, jednostavnim riječima reći što je značio 8. maj i nastojati doviknuti svima koji slabije čuju što bi nam danas trebao značiti.

Zagreb se može dičiti i ponositi antifašizmom do 1990. godine. Puno, puno manje onim od tada do danas. Ne zbog urušenoga društveno – političkoga sistema, i ondašnjega i današnjega. Nego zbog lažnog zaborava. Bolje je imati staračku demenciju, što grad nikako nema, pa uistinu zaboraviti. Nego se mučiti kako prikriti činjenicu da nije zaboravio, a mora se, ili želi, praviti da jest. Kao da je netko u gradu zaboravio koja je to ulica 8. maja bila. (Zato i ovo korištenje naziva maj umjesto svibanj, a bit će razumljivo i ako netko iz bijeloga svijeta baci pogled na Lupigu danas, jer, maj je may i to svi razumiju.)

Grad koji ne voli svoje heroje antifašizma i to ih toliko jako ne voli da je čak i ulicama izbrisao njihova imena, ne može sam sebe svrstavati u prve redove antifašizma. Ne pomažu ni velike riječi prvih ljudi državne politike, kao ni vijenci, uz prigodne datume, na ono malo preostalih spomenika što podsjećaju na jedno herojsko i ponosno vrijeme. Jer, uvijek ih nadglasaju Rade Končar, Kata Dumbović, Joža Vlahović, Božidar Adžija, Ognjen Prica, Đuro Daničić, Andrija Žaja, Otokar Keršovani, Nada Dimić, Veljko Vlahović, Vojo Kovačević, braća Kavurići i sestre Baković, poginuli antifašisti proleterskih brigada i partizanskih pilota, Ivo Lola Ribar i mnogi drugi. Ljudi glume da su zaboravili, ali, ulice i trgovi pamte.

Lupiga.Com