Da li će ijedna osoba, u svim državama bivše nam zajedničke, danas u 15.05  stati nakratko u stav mirno? Možda neki drugari iz kakvoga malobrojnoga antifašističkoga udruženja. Dok i njih još ima živih. Ispiru im mozak svakodnevno, sve u želji da ti hrabri i ponosni ljudi, sada već na kraju životnoga puta, priznaju da im je ideologija bila promašena, ciljevi mračni, a postupci zločinački. Nijedna tvornička sirena neće se oglasiti danas u 15.05. Zato što su tvornice zatvorene i upropaštene, sirene umukle, a trenutak 15.05 zamaglile su svakodnevne brige za najjednostavniji način preživljavanja.

Uplakani Tomislav Ivić na Poljudu (FOTO: dugirat)

Hvale se danas na sav glas oni koji su još tada znali da je mrak crn da crnji ne može biti. Nadglasali su jednostavne i skromne koji više nemaju načina tvrditi suprotno, jer su, zaslugom politike ujedinjene s kapitalom, dovedeni u poziciju neznanja, nerazmišljanja, nerazumijevanja i nemogućnosti da budu glasniji. Sve su im uzeli u zamjenu za tobožnju slobodu i demokraciju. Danas će najglasniji biti historičari i nogometaši. Prvi kako bi potvrdili svoje teze, utemeljene na podacima i činjenicama koji tezama idu u prilog. Gurači lopte nogama kako bi demantirali sami sebe, ono što je viđeno, snimljeno i upamćeno. Prvi su sve oduvijek znali, samo nisu smjeli govoriti. Drugima su suze grunule od suzavca u dresovima.

Titov pogreb (FOTO: Wiki)

Stari je umro prije 32 godine. Većina je tada plakala. Najviše oni koji Staroga nikad nisu vidjeli, a kamoli riječ s njim prozborili. Što je bilo vrlo neuobičajeno, s obzirom da je imao 88 godina i narod je trebao pokazivati sreću i veselje što je i toliko poživio. Bilo bi zanimljivo znanstveno analizirati historijsku istinu – zašto su ljudi plakali za 88-godišnjim starcem. Možda bi odgovor na to pitanje razjasnio tko smo, kakvi smo i zašto smo takvi. Stariji su plakali jer su znali, poučeni životnim iskustvom, da promjena i tektonski poremećaj ne donose boljitak. Mladi su plakali zato što su bila takva falsificirana vremena, pa su mislili da moraju slijediti roditelje, učitelje, stričeve, nastavnike, nogometaše, pjevače i političare.

Talijanski predsjednik Petrini kraj Titovog odra (SCREENSHOT: RTS)

Onda su zastave bile na pola koplja u znak žalosti. Danas su na drugome koplju, samo još niže. Napadaju ih sa svih strana nacionalisti, neofašisti, mrzitelji, neradnici, sirovi kapitalisti, samoživi poltroni. Hoće li samo jedna osoba, baš na današnji dan, priznati: da, to sam ja uplakana, na slici prije 32 godine. Da se uvjerimo da je bilo stvarno, a ne fotomontaža, kako sada tvrde. Talijanskom predsjedniku u to doba, Sandru Pertiniju, socijalisti i antifašisti, odajem danas počast minutom šutnje u 15.05. Iako je umro 1990. godine, zaslužuje to zbog one ruke, položene na lijes s posmrtnim ostacima Staroga. Predvidio je kakva vremena dolaze. A za 32 ili 132 godine neću pitati tko je to lažno koristio moje ime u podsjećanju na Tita i Pertinija. O, da, to sam ja na slici, govorit ću s ponosom.

Lupiga.Com