Kako se obnavlja Banija i kako se obnavljalo Skopje
„Imam dojam da ste dobili zadaću loviti ministre po špici preko Badnjaka ne biste li ih ulovili u ofsajdu“, tim je riječima premijer Andrej Plenković ovog tjedna napao novinare koji su se uoči dvogodišnjice potresa na Baniji drznuli postaviti mu pitanja vezana uz nesnošljivo sporu obnovu potresom razrušene Banije. Začuđeno se Plenković pitao otkud sada najednom takva pitanja i takvo „ozračje“, kao da ne shvaća da će se ovog četvrtka u 12 sati i 19 minuta napuniti točno dvije godine otkako je potres s epicentrom u Strašniku, nedaleko Petrinje, trajno uništio živote tisućama ljudi koji ni danas ne mogu u svoje domove.
I dok podaci o obnovi jasno ukazuju na problematičan, manjkav i neadekvatan rad nadležnih institucija, čija nesposobnost se tako očigledno manifestira baš na Baniji, premijer se ljuti na novinare. I kao da novinarima inače nije zadatak da se bave propitivanjem rada odgovornih osoba već su, eto, izvanredno, bez ikakvog logičnog povoda dobili blagdanski zadatak da to čine, umjesto da se valjda bave hvalom i humanitarnim radom što je, sudeći po premijerovoj logici, (a nije prvi put da se obrušava na novinare optužujući ih za namjerno traženje afera), cilj i smisao novinarstva.
I dok državni tajnik Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje zastrašujuće poraznih rezultata vozi luksuzni Audi Q7, hrvatski novinari, koliko god mi bili skeptični prema domaćoj medijskoj sceni, ipak rade svoj posao. O rezultatima Plenkovićevih ljudi zaduženih za obnovu najbolje govore podaci o dosadašnjom tijeku obnove. Tako se iz Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje doznaje da je od potresa do danas na području Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije izgrađeno samo šest obiteljskih kuća. Još 86 kuća je, barem tako tvrde, u procesu izgradnje, 17 ih se priprema za gradnju. Vrijedi naglasiti da su značajna sredstva osigurana, jer je Europska komisija u Fond solidarnosti odavno uplatila više od milijardu eura za sanaciju štete nastale uslijed zagrebačkog i petrinjskog potresa, dok je dodatnih 800 milijuna eura određeno iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.
Petrinja dan nakon potresa (FOTO: Lupiga.Com)
O koliko neučinkovitoj obnovi se radi jasnije je ukoliko pogledamo podatke o prijavljenim štetama od potresa. Naime, zaprimljeno je 52.030 prijava štete, a do 26. prosinca 2022. godine pregledano je 49.897 objekata, odnosno 95,90 posto. Crvenu naljepnicu dobilo je 5.342 objekata, što znači da su potpuno neupotrebljivi zbog mogućnosti urušavanja. Na još 10.698 objekata zalijepljena je žuta naljepnica te su ti objekti privremeno neupotrebljivi do obnove. Bjelodano je iz ovoga da nema nikakve potrebe da izračunavamo postotak izgrađenih kuća u odnosu na broj kuća koje je potres učinio neupotrebljivima, jer je taj postotak sramotno nizak.
Ipak, na Baniji se gradi, ali ne zahvaljujući državi, nego udrugama i privatnim donatorima. Samo Zaklada SOLIDARNA izgradila je deset kuća, dakle daleko više nego država. Pri tom je upravo država ta koja je Solidarnoj „blokirala“ gradnju i zbog svoje tromosti nekim obiteljima produžila agoniju boravka u kontejnerima za nekoliko mjeseci. Ministarstvo graditeljstva je trebalo odobriti model kuća koje je Solidarna željela graditi, a na to odobrenje čekalo se pola godine. Zahtjevi su uporno vraćani, često i iz nevjerojatno bizarnih razloga, poput zareza napisanog na pogrešno mjesto ili kakve druge pravopisne greške. U međuvremenu, cijene materijala na tržištu otišle su u nebo. Primjerice, drvena građa poskupila je i do 200 posto.
Jedna druga udruga, Adra (Adventistička agencija za pomoć i razvoj), izgradila je kuća skoro koliko i država. Pet! I obnovila je još 63 kuće. A to joj uopće nije primarna djelatnost, kao ni Solidarnoj. Unatoč tome Solidarna i Adra su uljepšale život brojnim obiteljima, što je država propustila učiniti.
"Ljudi su preminuli, a da nisu dočekali tu svoju obnovu" - Slavica Marčeta (FOTO: Lupiga.Com)
„Nažalost, imamo ljude koji su preminuli, a da nisu dočekali tu svoju obnovu. Treća zima već je, evo, zakoračila u domove ljudi koji i dalje žive u kontejnerima, ljudi koji imaju sve manje novaca, manje nego što su imali prije potresa, jer su već iscrpili svoje ušteđevine. Mi smo svjesni nekih infrastrukturnih problema, ali proces obnove ne ide zadovoljavajućim tempom“, kaže Slavica Marčeta, direktorica Adre, ističući kako potres na ovom području još nije završio i da ljudi na Baniji i dalje trebaju pomoć.
Kada smo ga upitali za komentar procesa obnove, Ivan Blažević, direktor Solidarne, bit će nešto slikovitiji, a iz njegovog odgovora sasvim je razvidna razina ogorčenosti.
„Obnova ide toliko sporo kao da se devama donosi građevinski materijal iz podnožja planine Atlas. Umjesto da se iskoristila prilika da se obnovi cijela zajednica i stvore nove prilike za ljude, obnovu ćemo pamtiti kao jednu od većih nacionalnih trauma od rata“, kaže Blažević u razgovoru za Lupigu.
Blažević ističe kako se na dan kada se trebamo prisjećati onih koji su izgubili živote u potresu, mi i dalje bavimo pitanjem kada će zaista krenuti smislena izgradnja zamjenskih objekata.
„Nismo li to trebali apsolvirati prije godinu i pol? Mi od samog potresa pričamo da ne treba obnoviti samo kuće već i cijelu zajednicu, ali kako da pričamo o tome kada ni srušene kuće nisu odvezene na deponij. Bojim se da će iduću zimu manje ljudi dočekati u kontejneru, ali ne zato što su izgrađene zamjenske kuće već zato što su ili odselili ili su skončali svoje živote u tim limenim kutijama“, zaključuje direktor Solidarne koja je trajno stambeno zbrinula 45 obitelji, što izgradnjom novih kuća, što obnovom, a što kupovinom kuća koje nisu oštećene u potresu i koje su potom poklonili novim stanarima. Trenutno grade još šest kuća, ali gradnja je odnedavno na pauzi zbog zime. I tu odgovornost snosi država, jer je sav materijal nabavljen još početkom godine, a onda se državu čekalo deset mjeseci da napravi temelje.
"Obnova ide toliko sporo kao da se devama donosi građevinski materijal iz podnožja planine Atlas" - Ivan Blažević (FOTO: HINA)
Ništa boljeg dojma nisu ni u Koordinaciji humanitaraca za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj podcrtavaju podatak da je država izgradila svega šest kuća, dok istovremeno javnosti bacaju maglu u oči pričama o velikom broju obnovljenih kuća, iako se tu radilo tek o manjim građevinskim zahvatima na kućama sa zelenim i žutim oznakama.
„Na Banovini domova nema, obnova teče izuzetno sporo, djeca odrastaju, a starci umiru u kontejnerima. Mi tome svjedočimo svaki dan kao humanitarci i donatori na terenu. Zato je krajnji čas da se napori oko oporavka i obnove pojačaju i ubrzaju. U protivnom, kuće koje će se jednoga dalekoga dana možda i izgraditi, ostat će prazne“, poručuju iz Koordinacije humanitaraca za Sisačko-moslavačku županiju u koju je uključen cijeli niz udruga koje stanovništvu Banije na razne načine pomažu od prvog dana.
Napominju da se ne smije zaboraviti kako je većina obavljenih statičarskih pregleda putem kojih su uopće dodjeljivane oznake oštećenja objekta, napravljene zahvaljujući volonterskim naporima u prvim tjednima nakon potresa, a da davno obećane službene temeljne preglede svi građani Banije još uvijek nisu dočekali.
„Zemlja se i dalje trese pa se već oštećeni objekti dodatno urušavaju. Dvije godine su prošle, a sustavna obnova i njezin kraj se ne naziru ni u obrisima. Ministarstvo izdaje po 16 rješenja za obnovu mjesečno, znači manje od jednog u radnom danu. Čak ni nedavno obećanje da će se proces ubrzati pa će država izdavati i 100 rješenja mjesečno, i dalje govori o nezamislivoj sporosti. Na terenu su promjene jedva vidljive - od nedovoljnog rušenja oštećenih objekata, preko izgradnje novih i obnove infrastrukture. Usto nas muči važno pitanje - kako će obnavljanje objekata dugoročno opstati ako se zna da se izvođače ugovara iako su nerijetko neprofesionalni u izvedbi i poslovanju. Umjesto obnove koja je trebala završiti, postoje slučajevi u kojima su izvođači proglasili stečaj nakon što su povukli sredstva, a započete kuće ostavljene su da propadaju naočigled ionako izmučenog stanovništva“, navode Humanitarci.
Vlasti ne spominju da veliki broj obitelji čije kuće imaju crvenu naljepnicu neće ni imati pravo na obnovu (FOTO: Daniel Pavlić)
U svojoj nimalo uvijenoj kritici vlasti, što ukazuje na količinu nezadovoljstva ljudi koji su svaki dan na terenu, Humanitarci će napomenuti da nadležni u svom komuniciranju s javnosti uopće ne spominju kako veliki broj obitelji čije kuće imaju crvenu naljepnicu neće niti imati pravo na obnovu, jer ne mogu udovoljiti strogim kriterijima.
„Postavljene uvjete teško bi bilo zadovoljiti i u većim, 'uređenijim' sredinama, a svakako nemoguće u županiji s nezacijeljenim ranama još od Domovinskog rata. Funkcionalna obnova nužna je odmah, a ne za četiri godine o kojima govori Vlada. Istovremeno je nužno provoditi promišljenu i održivu strategiju razvoja tog kraja kako se i ovo malo stanovništva što je ostalo ne bi odselilo, kako bi se mladima pružio motiv za ostanak. Podaci iz kolovoza 2021. godine govore da je Baniju napustilo oko 3.600 ljudi, ali neslužbeno se procjenjuje da je stvarna brojka dvostruko veća. Pitanje je koliko ljudi još planira otići, posebice mladih, radno sposobnih“, poručuju iz ove koordinacije.
Apeliraju na vlasti da preuzmu punu političku odgovornost za zastoje u obnovi i da pod hitno značajno pojačaju učinkovitost javnih službi u obnovi i oporavku zajednica u njihovom punom spektru - od gradnje i stanovanja, zdravstvene i socijalne skrbi, preko obrazovanja i prilika za zapošljavanje, do besplatne pravne pomoći i podrške poljoprivrednicima.
Sada kada smo u osnovnim crtama analizirali proces obnove u ove dvije godine, a u slučaju zagrebačkog potresa to je skoro i tri godine, ukratko ćemo usporediti učinkovitost ove obnove s obnovom razrušenog Skopja nakon potresa 1963. godine. Iako su mnoge stvari neusporedive, s obzirom na specifične okolnosti tada i sada, ipak se neki načelni zaključci mogu izvući.
Oko 200.000 osoba ostalo je bez krova nad glavom u Skopju (FOTO: Wikimedia/DARM)
Katastrofalni potres Skopje je pogodio 26. srpnja 1963. godine, rano ujutro, u 5 sati i 17 minuta. Šteta je bila daleko veća nego u slučaju potresa u Zagrebu i na Baniji iz 2020. godine. Više od tisuću ljudi je smrtno stradalo, četiri tisuće ih je ozlijeđeno, dok je oko 200.000 osoba ostalo bez krova nad glavom. Potres je srušio više od 28.000 objekata, odnosno oko 85 posto stambenog fonda i 80 posto kulturno-povijesnih objekata. Materijalna šteta iznosila je 15 posto bruto nacionalnog proizvoda Jugoslavije za 1962. godinu.
MODERNO SKOPJE: Zavirite u grad koji je valjalo dizati iz pepela
Prva je u pomoć priskočila vojska, a kasnije putem lanca solidarnosti, sve jugoslavenske republike, ali i 87 svjetskih država koje su ponudile pomoć u medicinskoj opremi, liječničkim timovima, građevinskom materijalu, strojevima za raščišćavanje urušenih objekata ... Zahvaljujući činjenici da je Jugoslavija bila nesvrstana, ovdje su se američki i sovjetski vojnici sreli na neutralnom terenu, ali ne zbog rata, već zbog pomoći i solidarnosti. Američki predsjednik John F. Kennedy je angažirao američko ministarstvo obrane i Agenciju za međunarodni razvoj (USAID) da pomognu u obnovi, dok je predsjednik Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov osobno u kolovozu posjetio Skopje. Predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, već je sljedećeg dana nakon potresa posjetio grad i dao izjavu koja i danas stoji na zidu zgrade stare Željezničke stanice: “Skopje je doživjelo neviđenu katastrofu, ali Skopje ćemo ponovno izgraditi. Ono će postati ponos i simbol bratstva i jedinstva, jugoslavenske i svjetske solidarnosti“.
Već u prosincu 1963. godine, pet mjeseci nakon potresa, niknuli su stambeni blokovi u naselju Željezara (FOTO: Wikimedia/DARM)
U roku od tjedan dana iz Skopja je u druge makedonske i jugoslavenske gradove evakuirano oko 140.000 ljudi, većinom starijih osoba, majki s djecom i djece mlađe od 15 godina, dok su na zelenim površinama grada podignuti kampovi za 40.000 ljudi. Evakuirani su i medicinski centri, bolnice, lake industrije, dok su lokalna, republička i državna administracija prebačeni u šatore u gradu ili u susjedne gradove koji nisu bili toliko pogođeni potresom.
Istovremeno počela je izgradnja naselja za individualno stanovanje, s kompletnom infrastrukturom za 70.000 osoba. Žurilo se da bi se ovi objekti izgradili prije zime. Dakle, u četiri mjeseca od potresa, dok su u Hrvatskoj prošle već dvije zime a kako bi se, da podsjetimo, izgradilo – šest kuća. Većina stanovništva koja je evakuirana iz Skopja vraćena je u grad tri do šest mjeseci nakon potresa.
Pogled iz naselja Taftalidže, svečano otvorenje upriličeno je u travnju 1964. godine, devet mjeseci nakon potresa (FOTO: Wikimedia/DARM)
Poznata skopska naselja kao što su Kozle, Taftalidže, Vlae, Butel ili Madžari nastala su zahvaljujući donacijama iz cijelog svijeta u obliku baraka i montažnih kuća. Neke barake još i danas su u funkciji kao obiteljske kuće, dok su druge zamijenjene većim kućama ili manjim zgradama. Poznata bolnica za pulmološke bolesti Kozle nastala je u doniranim barakama na kojima možete vidjeti ploče koje označavaju koju baraku je koja država donirala. Skopje je zaista postalo grad solidarnosti. Međutim, grad se poslije katastrofalnog potresa ne gradi samo donacijama, već planskom obnovom i izgradnjom. Do potresa je Skopje bilo neplanski građen grad s lošom opskrbom vodom, kaotičnom prometnom mrežom i općenito slabom infrastrukturom.
Sustavnu procjenu štete na objektima izvršili su inženjeri iz Makedonske građevinske operative potpomognuti specijaliziranim timovima stručnjaka iz Zavoda za ispitivanje materijala (ZIM) s Tehničkog fakulteta u Skopju, Zavoda za reziskavo materijala in konstrukcij (ZRMK) iz Ljubljane, Instituta građevinarstva Hrvatske iz Zagreba, Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija (ZIMK) s Građevinskog fakulteta u Sarajevu i Instituta za ispitivanje materijala i konstrukcija (IIMK) iz Beograda.
Naselje Pržino, 1964. godine (FOTO: Wikimedia/DARM)
Veliki broj značajnih i monumentalnih objekata je bilo uništeno ili oštećeno do stupnja da se ne mogu popraviti. Tu spadaju Narodna banka, Makedonsko narodno kazalište, općinska zgrada Idadija, Oficirski dom, a brojne džamije bile su potpuno srušene. Ispitivanja su, osim činjenice da je područje trusno, pokazala kako je kvaliteta urušenih objekata bila na niskoj razini. Utvrđeni su brojni propusti i nedostatci, poput upotrebe nekvalitetnih građevinskih materijala ili neefikasnosti stručnog nadzora tijekom gradnje, što je u konačnici rezultiralo tako velikim brojem žrtava.
Ujedinjene nacije su organizirale skupinu seizmologa, arhitekata, urbanista i hidrologa iz cijelog svijeta, čiji je cilj bio izrada novog generalnog urbanističkog plana za grad. U ovoj grupi su bili timovi iz Jugoslavije, Poljske, Japana, Nizozemske, a za glavnog projekt menadžera bio je izabran poljski arhitekt Adolf Ciborovski, zbog njegovog iskustva u obnovi Varšave poslije Drugog svjetskog rata. Jedna od preporuka koja je stigla od ovog tima je osnivanje Instituta za potresno inženjerstvo u Skopju, što je bila prva takva ustanova u Europi.
Bosanskohercegovačke tvrtke izgradile su naselje Butel za manje od sedam mjeseci (FOTO: Wikimedia/DARM)
Za deset mjeseci ovaj tim uspio je detaljno razraditi urbanistički plan koji, dakle, nije osmišljen samo za potrebe obnove, nego i za izgradnju jednog novog, modernog grada u daleko širim gabaritima od postojećeg grada. Uzimajući u obzir da je Skopje smješteno u kotlini, grad je podijeljen na urbane i industrijske zone u okviru svojih prirodnih granica, sve u skladu s odgovarajućim prometnim rješenjima, kako javnog prijevoza, tako i automobilskog sa širokim avenijama, poput Bulevara Partizanski odredi, Ilindenski, Jane Sandanski i Krste Petkov Misirkov. Rekonstrukcijom grada, kvaliteta života se bitno povećala, prvenstveno u vidu kvadrature stambenih jedinica. Do potresa, s obzirom da je grad bio neplanski građen, kvadratura po glavi stanovnika iznosila je osam četvornih metara, dok se poslije novog urbanističkog plana ona povećala na 12 četvornih metara po stanovniku. Kanalizacija, vodovod, električna mreža, komunikacije i transportni sistemi koji su tada instalirani, još uvijek služe stanovnike Skopja.
Vrijedi zabilježiti i donaciju iz Sovjetskog Saveza odakle je stigla cijela tvornica za preradu građevinskih elemenata, takozvani “Karpoš”, što je ubrzalo izgradnju modularnih stambenih jedinica. Iako je izgled tih zgrada bio tipski i poprilično monoton, izgradnja je bila efikasna i brza te jednostavna i kvalitetna.
Vizija koju je predložio slavni japanski arhitekt Kenzō Tange, a koja je prihvaćena samo u nekim dijelovima (FOTO: Wikimedia)
Nakon prvotnog zamaha, rekonstrukcija grada nije posustala. Deset godina nakon potresa izgrađeno je ukupno 35.500 novih stanova, dok je 16.000 stanova sanirano. Uz rekonstrukciju je izgrađena kompletna infrastruktura u svih 17 novih naselja. Sve to pratio je i veliki ekonomski rast. Za deset godina nacionalni prihod je porastao za 677 posto, a neto plaće za 827 posto.
Za kraj, spomenimo još i da je posebno raspisan natječaj za prikupljanje modernih urbanističkih rješenja za sam centar Skopja. Prikupljene su ideje od četiri domaća i četiri međunarodna arhitektonska ureda. Od tih osam prijedloga dodijeljena su priznanja za dva rješenja. Jedno je dobio domaći ured iz Zagreba, predvođen Radovanom Miščevićem, a drugo japanski tim na čijem čelu je bio slavni arhitekt Kenzō Tange. Finalno rješenje sadržavalo je ideje oba ova tima, ali ipak su dominirale vizije Tangea koji je postao simbol modernog Skopja. Simbola moderne Petrinje ili Gline, još uvijek nemamo, kao što nemamo niti bilo kakvu viziju moderne Petrinje ili Gline.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Dario Grzelj/Wikimedia
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Valjda Plenki čeka da nam stigne pomoć iz Europe,pa da se hvali postignućem,neće valjda trošit pare za tamo neko selo.Ima on svoje kojima će dati !