Drama koja se ovih dana odvija kako u crkvenim strukturama, tako i u HDZ-u eskalirala je otvorenom pobunom protiv Andreja Plenkovića. Reagirajući naime na najave o ratifikaciji Istanbulske konvencije, visoki crkveni krugovi stali su uz političkog tajnika HDZ-a Davora Stiera, potpredsjednicu stranke Ivanu Miletić i međunarodnog tajnika Miru Kovača. Ovaj je trojac u otvorenoj pobuni, a na čelu im je zamjenik predsjednika Milijan Brkić. Zanimljive su i najave iz SDP-a, u kojima se iščitava da se oko navedene ratifikacije neće složiti s premijerom. Katoličke udruge su na nogama, i možemo slobodno reći kako je Crkva u otvorenoj misiji rušenja Plenkovića koji im očito nije po volji, koliko god on puta kardinalu čestitao imendan. 

„Bog ne prisiljava nikoga, jer ljubav ne može prisiljavati, i stoga je Božja služba stvar savršene slobode“, rekao je davno njemački teolog Hans Denck, kao da opominje i današnji kler da odstupa od temeljne doktrine Crkve, a nastupa doktrinom mržnje koja se provodi u ime milosrđa. Milosrđa koje po svojoj vokaciji ne može biti prisila. Milosrđe je autoritet samo po sebi, milosrđe je put kojim se brani, štiti, hrani, pomaže. Crkva i njene strukture, kada zadiru u sekularnost jedne države, kada kroje i organiziraju politiku, odstupaju od svoje temeljne svrhe, a ona je upravo težnja da se aktivno bori za malog čovjeka, ne za društvo u cjelini. 

Koliko god se puta kardinalu čestitao imendan - dođe na isto (FOTO: Lupiga.Com)

Dođi kraljevstvo tvoje je temelj katoličkog vjerovanja, zaglavni kamen koji su mnogi zaboravili, a svakodnevno ga spominju sa oltara. Kraljevstvo koje spominje Isus Krist izgovarajući molitvu svom Ocu, kraljevstvo je u čovjeku. Samo oni koji su nadišli osobne interese, samo oni koji su se odrekli pristranosti, odrekli ovozemaljskih doktrina, granica, nacija, mogu biti istinski reformatori, istinski u službi riječi, one riječi koja zaziva kraljevstvo nebesko i mir među narodima. Radikalni odmak od tih osnovnih, fundamentalnih načela Kristove Crkve možete jasno vidjeti ovih dana u Hrvatskoj kroz prisilu da se domogne struktura, kroz težnju da se provede indoktrinacija, kroz bjesomučnu borbu za promicanje svojih ideja i vrednota. No, što je s onima koji se ne slažu s takvom vrstom inicijative, dapače drže je neumjerenom, skandaloznom i iznimno štetnom, kako za društvo u cjelini, tako i za buduće naraštaje koje se sistematski odgaja u nazadnom, konzervativnom i isključivom duhu kojeg njeguje Crkva?

Kada se živi u religiji, kada ste u njenoj službi, a niste na ispravnom putu molitve i drugih potpuno osobnih pitanja između Boga i čovjeka, tada čovjekova priroda postaje mnogo gora nego što bi ikada bila da je čovjek koji je izabrao taj put odabrao neki drugi, onaj svjetovni. Ponos i samoljublje, strah od progona, briga za egzistenciju postaju tako prepreke ka istini, i u konačnici i prepreke ka samom Bogu. Svoj poziv, plemeniti poziv služenja, velika većina klera u Hrvatskoj je pretpostavila ovoj drugoj, strašnoj i svjetovnoj implementiranosti u društvo za što jednostavno nije sposobna, svojim skučenim svjetonazorom, svojim nesnalaženjem u prostoru i vremenu i svojim „kaskanjem“ za svijetom i tehnologijom koji juri naprijed rušeći stare i ustaljene dogme. 

I tu dolazi do rasula, rasula čvrstih granica između služenja i između nametanja, između pokore i između ukora, između života u religiji i života u čvrstom, betonski armiranom svijetu u kojem se traži vlast, autoritativno upravljanje doslovno svim, od temeljnih ljudskih prava – do ubiranja materijalnih sredstava za svoje sljedbenike.

"Kraljevstvo koje spominje Isus Krist izgovarajući molitvu svom Ocu, kraljevstvo je u čovjeku" (FOTO: Lupiga.Com)

Jednom je mladi svećenik Cuang Ce upitao svog učitelja Konfucija u čemu se sastoji post srca o kojem mu je propovijedao mudri učitelj. Konfucije mu je odgovorio da se post srca sastoji u jedinstvu - „Gaji jedinstvo među svojom braćom, a mržnju ostavi van srca“. Jedinstvo u vjeri koja vas spaja, ono u što se ne razumiješ ostavi sa strane, živi svoj život protkan vjerom, ne osuđuj i u svoje srce ne puštaj mržnju, pogotovo onu koju ne razumiješ odakle je i kako došla. 

Savez komunista krajem osamdesetih godina, paradoksalno je među ostalim, zatirući vjeru i religiju, od svoje organizacije napravio parareligijski pokret koji je imao sve subjekte potrebne da to i postane. Imao je jakog vođu, mesiju, ideologiju i mase do kojih su te poruke dolazile, bile one odaslane s oltara ili s partijskih tribina. Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je Miroslav Krleža. Pojedinac u sustavu nije odbacujući svoju dosadašnju vjeru pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu vjeru jednostavno - mijenjao drugom. Taj paradoks zadesio nas je devedesetih. Velika većina Hrvata jednu dogmu je zamijenila drugom, i danas imamo gotovo identičnu situaciju, da Crkva (a nekad Partija) doslovno ima mehanizme da preuzima punu kontrolu nad državom. Podanici, poslušnici, partijski ili crkveni kadar, uglavnom su kupljeni sitnijim ili krupnijim beneficijima, ali velika većina podanika podržava ili šuti i zbog mentaliteta.

Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim „aršinom“ i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu, proganjani, a sada žedni vlasti. Sam sistem se transformirao, iz struktura u čijim je rukama bila moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način sam je sistem sačuvao konzervativnu strukturu „slijepo vjerničkog“ mentaliteta. Sve komponente ostale su i do dana današnjega, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obveza javnog deklariranja vjere kao i obveza da mašete njom pri svakoj prozivki države. 

Savez komunista krajem osamdesetih godina od svoje organizacije napravio je parareligijski pokret (SCREENSHOT: YouTube)

Pedeset godina prozivao vas je komunizam, da bi vas idućih pedeset prozivao klerikalizam, da se izjasnite, da se svrstate, da se ukrdite, da se katolizirate, da jedino tim „čipom“ imate kakvu-takvu zagarantiranu budućnost. Devedesetih smo naglo svjedočili svoj poplavi deklariranja, dojučerašnji ateisti prešli su u vjernike, a i danas se u visokim strukturama vlasti traži deklariranje, najnovije je upravo između Plenkovićevih ljudi, i ljudi Milijana Brkića. Taj oblik „vjerništva” zasnovan na strahu, strahu od progona, strahu od obilježavanja, strahu od stigmatiziranja i, na koncu, na strahu za egzistenciju koja je jasno tražila pravovjerno, papirnato ovjerene dokaze da ste ispravni, vjerni i da imate sve sakramente, postao je jedina ulaznica za život u Hrvatskoj. Ako ste otpadnik od krda, očekuju vas prijetnje, ignorantstvo, pa i atak na vaše mehanizme življenja, oko vas se steže obruč onih kojima ste otvorena prijetnja. Njihovom zaslužnom, lukrativnom biznisu vjere koji im je omogućila toplina krda. Takav oblik vjere zasnivao se prema strahu, a ne prema ljubavi i Bogu.

Kada su ti i takvi preuzeli funkcioniranje države, vjerskih zajednica, dakle ljudi kojima je sama vjera bila stran pojam i kojima je duboka ljubav koju ona propagira bila samo riječ na papiru, dogodio se posvemašnji otklon od samog poimanja vjere, njenih načela koja su ljubav, ali i otklon od drugih i drugačijih od sebe, dakle od tolerancije koja je kao nuspojava jednostavno – nestala. U konačnici smo dobili slijepu fanatičnu interpretaciju vjere, a izgubili temeljna načela one istinske. U konačnici smo dobili Crkvu koja otvoreno preuzima vlast, otvoreno provodi svoja načela u školstvu i znanosti, otvoreno propagira konzervativne vrijednosti i time zatire temeljna ljudska prava i slobode, otvoreno ruši Vlade i Premijere, ukratko radi sve ono što joj nije svrha. Svrha Crkve jest ljubav, a nje u današnjem kleru ima najmanje. Naše vrijeme i naša država, temelji se i počiva na organiziranom nedostatku ljubavi. Nedostatku ljubavi koji je u konačnici izjednačio stvari. Svećenici su postali isti kao oni od kojih su se najviše grozili - indoktrinirani komunisti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com