Dakle, te daleke 1989. godine, moram evocirati uspomene, zaista lijepe godine, nađoh se sa svojom novopečenom boljom polovicom iz sentimentalnih razloga u Herceg-Novom. Kasnije je taj grad postao inozemstvo. Uživajući u ljepotama Boke i poznanstvima, tada, kao još vrlo mladi ljudi stigli smo i do kina. I gledali onaj neki shit od Brenina filma gdje je glumila masa likova iz "Audicije". No, jedna tada možda beznačajna scena u kojoj lik-Albanac želi kupiti otok i koliko god ga uvjeravali da otok nije na prodaju, on bi na kraju ustvrdio mrtav-hladan: "Sve je na prodaja". Na žalost nakon dugo godina to je postalo stvarnošću. Cijeli ostatak filma i sve njegove scene otišle su u vjetar. Ali ta se scena obistinila.

Sve je na prodaja! I mi ljudi smo na prodaja iako nismo nogometaši.

Hranimo se vrlo dinamično i vrlo pažljivo razvijanjem osjećaja svoje manje vrijednosti, u stilu "Nikad mi nećemo u EU"  (jeste primijetili da se ovo čita JU?), ali i one - "Balkanci bili, Balkanci ostali".

Iz jedne JU odosmo, da bi u drugu JU uskakali. Ali nam ne daju. "Idem i jaaaa! Ne ti ne!" pjevali su 4M kada sam bila mala, a sada sam već i ostarjela ista pjesma je još uvijek aktualna. I onda gledaš ravnicu i njena polja, rijeke, gledaš šume i netaknutu prirodu, gledaš kotline rodne, gledaš veličanstveni krš, gledaš more i otoke. Gledaš i pitaš se: Tko je ovdje lud? Pitaš se i gledaš kako je sve na prodaja! I kupuje se, naravno.

Kupuje se da bi se dobilo u vlasništvo. Ono radi čega mi nikako ne bismo trebali osjećati onaj kompleks manje vrijednosti. Ono na što bismo trebali biti ponosni. Ono čime bi mogli toj novoj JU mahat s vrha Velebita i pokazivat joj figu frišku. Ali, malo Morgen! Sve dam samo da prodam i da dobijem one zvjezdice u krug kao aureolu od Majke Božje - Zvijezde mora. Jedna zvijezda nam je bila previše, pa sad hoćemo barem 50 njih, a njih treba zaraditi. A one su skupe.

Stoga ćemo sve prodat, a koji će nam klinac onda zvijezde? Vidjet ćemo ih i bez JU. Toliko ćemo lupati glavom u zid!