"Zna li ko neku kafanu da nije u neposrednoj blizini vjerskog objekta?". "Ima jedna u Bijeljini" (FOTO: 2bp)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča Obavijest. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu sličnu budalaštinu, neki blesavi naslov iz Oslobođenja ili Avaza, osmrtnicu, oglas ili, štajaznam, obavijest.

Elem, Služba za privredu Općine Stari Grad svim vlasnicima kafana, kafića, aščinica, ćevabdžinica i granapa na području općine poslala Obavijest kojom ih "povodom predstojećeg mjeseca Ramazana" podsjeća kako je "Odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti na području općine (Službene novine Kantona Sarajevo br. 02/07) u članu 10. regulisano da nije dozvoljeno točenje i prodaja alkohola u neposrednoj blizini obrazovnih institucija, vjerskih objekata, harema i dvorišta istih".

I moj drug sad ima problem s tumačenjem šerijata: nigdje u fetvi općinske Službe za privredu nije, naime, precizno označeno na "neposrednu blizinu" kojih "vjerskih objekata" se odnosi zabrana točenja alkohola. U Sarajevu, kako znamo, tih "vjerskih objekata" ima na svakom koraku, hoćeš džamiju, hoćeš sinagogu, hoćeš katoličku crkvu, hoćeš pravoslavnu, hoćeš Jehovine svjedoke, hoćeš prezbiterijance – u strogo religioznom smislu, na koncu, i Koševo i Grbavica su vjerski objekti – pa je teško u Sarajevu pronaći ćošak za otvoriti kafanu, a da nije "u neposrednoj blizini" nekog vjerskog objekta. Kožina je mala kafana, na primjer, "u neposrednoj blizini" same – sarajevske Katedrale.

Katedrala je, kako znamo, jedan od najvažnijih vjerskih objekata, sam The Vjerski Objekt, nema vjerskijeg objekta od Katedrale. Jest katolički, ali to učenjaci što su pisali Obavijest nalaze svejednim. Ne kažu oni "u neposrednoj blizini islamskih vjerskih objekata", nego tek - "vjerskih objekata". Što znači samo jedno, odnosno dvoje: ili kršćanska crkva nije vjerski objekt, ili je i katolicima došao Ramazan.

Pa sad Kožo, da skratim, ne zna smije li ili ne smije točiti alkohol. Ne bi svakako volio da mu iz obližnje Katedrale bane ljuti sarajevski nadbiskup okružen onim svojim bilmezima iz Biskupske konferencije, pa da mu pastirskim štapovima i drvenim raspelima porazbijaju radnju, pobacaju stolove i namlate goste što u najsvetiji katolički mjesec cijevče pivo.

Naravno, učenjaci iz Općine Stari Grad uvijek mogu reći da se ne pravimo glupi i da jako dobro znamo na koje se vjerske objekte Obavijest o zabrani alkohola odnosi. Mi to, naravno, jako dobro znamo. Stvar i jest u tome jako dobrom znanju. Nikad, recimo, vlasnici kafana i kafića nisu niti će dobiti zabranu točenja alkohola "u neposrednoj blizini vjerskih objekata" za vrijeme, recimo, uskršnjeg posta. Što znači samo jedno, odnosno dvoje: ili je Sarajevo definitivno ustanovljeno kao islamski grad sa šerijatskim gradskim zakonom, ili su – jebiga, ni ovo ne zvuči dobro, ali nisam ja pisao Obavijest – kršćani jednostavno posvećeniji, iskreniji, odgovorniji i odaniji, ukratko veći vjernici od muslimana.

Kako nigdje u Službenim novinama Kantona Sarajevo – provjerio sam detaljno sve brojeve – nema Odluke o uvođenju šerijata u Kanton, preostaje samo drugo objašnjenje. A to je prilično hrabro: čak ni ja, osvjedočeni islamofob, nikad se ne bih usudio reći da su muslimani manji i neiskreniji vjernici od katolika i pravoslavaca. A opet, sedam puta sam čitao famoznu Obavijest i svih sedam puta ispalo mi isto: kršćanima za vrijeme posta nema potrebe zabranjivati alkohol, dok muslimanima treba. Kakav je to onda vjernik kojemu općinska vlast treba zatvoriti kafane da se o Ramazanu ne bi nalijevao alkoholom?

Slučaj ramazanske prohibicije mene, naime, ne zanima kao uvođenje šerijata i politički skandal – to je prilično plošna stvar i osim dvije-tri gnjevne psovke, ne bi se tu imalo bogznašto više napisati. Ne zanima me ni licemjerje šerijatskih vlasti, kojima je u ramazanskom postu problem samo alkohol – kao da i coca-cola i obična voda već nisu grijeh – a kojima alkohol "u neposrednoj blizini vjerskih objekata", ispada, nije problem ostatak godine. Mene ta stvar zanima na višoj, upravo teološkoj razini: kakav je to, ponavljam, vjernik – ovo dakle nije retoričko pitanje, nego vrlo teološko – kojemu vlast treba zatvoriti kafane da se o Ramazanu ne bi nalijevao hladnom šljivom?

Kao ateističkom laiku, meni je to prilično nejasna stvar, da ne upotrijebim teži pridjev. Otprilike kao kad bi općinske vlasti u Splitu u neposrednoj blizini Hajdukovog stadiona zabranile prodaju Dinamovih dresova, zastava i šalova. Ne znam za vas, ali ja bih ozbiljno posumnjao u navijače koje bi od kupovine Dinamova šala odvratila tek činjenica da je njegova prodaja zabranjena.

Da nema tako Obavijesti i zabrane, navalili bi valjda Bošnjaci iz džamije ravno u kafiće i granape, na pivo i rakiju. Ovako, eto, neće. Okupit će se društvo nakon podne-namaza, milion je stupnjeva u zraku, žedni oni ko hidrocentrala, a na vratima kafane fotokopirana Odluka Službe za privredu Općine Stari Grad o zabrani točenja alkohola za vrijeme Ramazana.

- Jebiga – rezignirano će najkrupniji. – A ja se baš napalio na gajbu mrzle pive.

- Zna li ko neku kafanu da nije u neposrednoj blizini vjerskog objekta? – dosjetit će se jedan sitni.

- Ima jedna u Bijeljini – kiselo će se treći nasmijati vlastitoj šali.

- I šta ćemo sad?

- Ništa, hajmo kod mene čitat hadise i ajete.

- Mogul' ja prvi? – oraspoložit će se onda onaj sitni. – Fali mi ih dvjesto do hatme.

Tako, eto, šerijatski pravnici – nisam, rekoh, ja pisao Obavijest - zamišljaju bosanske muslimane. Dobro, nije ni ta metoda za odbaciti, cilj opravdava sredstvo i tako dalje, ali sve i da jest tako, ostaje ono neretoričko pitanje: što će i njima i Allahu, džellešanuhu, vjernik kojemu su molitva i vjera tek drugi izbor, poslije bokala ledene šljivovice? Taj svakako neće u džennet. Barem ne ako u neposrednoj blizini nema kakve kafane.

Da sam ja imam, muftija, ili kako se već u Sarajevu zove načelnik općine, ja bih stoga – upravo obrnuto – uveo obavezu točenja i prodaje alkohola u neposrednoj blizini džamija i harema. Tamo gdje nema kafana, dao bih ih sagraditi o općinskom trošku. To bi, shvaćate, bio pravi ispit odanosti Bogu. Pa da vidimo tko je vjera, a tko nevjera. Ovako, samo je napravljen posao vlasnicima kafana koje su hm, neposredno daleko od vjerskih objekata.

Vesele se na Palama Ramazanu više nego reis.

Boris Dežulović, Oslobođenje