„Poslije nepredviđenog ishoda moramo se zapitati: Je li Trumpova nekonvencionalnost razlog zašto smo mi i ostali mediji podcijenili podršku koju on uživa među američkim biračima? Koje su to snage ili slabosti Amerike dovele do ovakvog izbornog rezultata? Najvažnije, na koji će način predsjednik, koji je zasad velika nepoznanica, upravljati zemljom kada preuzme ured? Dok razmišljamo o dalekosežnim posljedicama ovih izbora, te o mjesecima izvještavanja i istraživanja javnog mišljenja koji su prethodili, odlučujemo se okrenuti fundamentalnim opredjeljenjima Times novinarstva. To je pošteno informiranje Amerike i svijeta, bez straha ili pristranosti, uvijek usmjereno na razumijevanje i odražavanje svih političkih opcija i životnih iskustava u pričama koje ćemo vam donijeti.“ - ovo je odlomak iz dramatičnog pisma koje su nakon Trumpove pobjede na američkim izborima, čitateljima The New York Timesa uputili Arthur Sulzberger, u ime izdavača i Dean Baquet, kao izvršni urednik. Ulomak je reprezentativan, u smislu da izražava stav NYT-a da se s ovim izborima dogodila neka točka loma u američkom društvu i žurnalizmu u kojoj vrijedi re-verificirati posvećenost old fashion novinarstvu. 

PITANJE ODGOVORNOSTI: Mediji po mjeri Donalda Trumpa

MICHAEL MOORE: Pet razloga zašto će Donald Trump pobijediti Hillary Clinton

VIKTOR ZAHTILA - ODJECI AMERIČKIH IZBORA: Vragu treba dati ono što je njegovo

PODVLAČENJE CRTE: Okrutna osveta zanemarene Amerike

ZLATKO DIZDAREVIĆ O AMERICI I MEDIJIMA: Kuda svijet ide, tko ga vodi i o čemu se tim povodom lažemo

U isto vrijeme, značajno strastvenija Lee Glendinning za The Guardian piše tekst s mnogo manje upitnika, publiciran pod naslovom „U novom svijetu, vrijeme je za podršku neustrašivom, nezavisnom novinarstvu“. Povodom pobjede „ciničnog, rasističkog, mizoginog i ksenofobnog“ Donalda Trumpa ona poziva na financijsku pomoć redakciji Guardiana i kaže: „Nikada svijet nije više trebao nezavisno novinarstvo. Izvještavajući o Trumpu i njegovoj administraciji, The Guardian će ih pozivati na odgovornost. Otkrivat ćemo istinu onda kada se moćnici budu pokušavali sakriti iza laži. Nastavit ćemo razdvajati činjenice od fikcija. Kada glas podzastupljenih bude ignoriran, mi ćemo naći načina da se on čuje.“ 

Nema povratka na poziciju ekskluzivne moći etabliranih redakcija (FOTO: Hina)

Potresna je, na prvi pogled, ova kratka euharijstijska misa za profesionalno novinarstvo i zazivanje njegovog uskrsnuća. Na drugi, međutim, ima malo čega apsurdnijeg od istodobnog oglašavanja smrti stare prakse i najave povratka na isto; malo što je intelektualno i moralno perverznije od ideje da je pobjeda Donalda Trumpa odgovorna za takvo što i da će biti zaslužna za povratak novinarstva samome sebi. 

Pored logičke kontradikcije u samoj poziciji, milijun je drugih razloga da se to kaže. Prvi je banalna istina da s novim medijima nema povratka na poziciju ekskluzivne moći etabliranih redakcija. Nadalje, američki mainstream mediji u ispitivanjima javnog mišljenja oduvijek prolaze kao pristrano naklonjeni demokratskoj opciji, što znači da su u očima javnosti podbacivali svaki put kada bi na izborima pobijedio republikanac. Zatim, cijeli američki kulturni imperijalizam i njegove platforme u tradicionalnim masovnim medijima zasnivaju se na macho figurama poput Donalda Trumpa. On je istodobno paradigmatski primjer celebrity kulture kao dijela ideologije konzumerizma, pogonskog goriva tradicionalnih i novih komercijalnih medija, ali i rezultat „neutralnosti“ tzv. ozbiljnih medija, po kojima je uravnoteženost rezultat neke vrste pluriperspektivizma dobivenog u dijalogu elita i njihovog manipulativnog žargona. Kada je beznačajna intervencija u pitanju, nazovimo to reformom; kada je u pitanju oružana intervencija u suverenoj državi, nazovimo to borbom za demokraciju; kada je nešto složeno, nazovimo to kontroverznim; kada je u pitanju dresura, nazovimo to menadžerskom pedagogijom, itd. Trump je i reprezentant socijalnog darvinizma koji je dio američkog mainstreama u svim segmentima i svim povijesnim fazama, samo što je taj mainstream sada oslabljen novim tehnologijama i medijskim platformama na koje su se prelile borbe za prevlast. 

Vrijeme za popravljanje je, dakle, nepovratno isteklo s vremenom kada su tradicionalni mediji bili isključivi nosači poruka i kada su pažljivo pripremali ovo danas ili nešto slično ranije. Drugi mandat Georgea Busha, npr., da ne idemo u cijeli niz. Pogledajmo temu Obamacarea, valjda jedinu vrijednu reformu po kojoj će se pamtiti Obamina administracija. Iako se radilo o kozmetičkim izmjenama kaotičnog, degeneričnog, preskupog i po ishodima lošeg zdravstvenog sustava, mainstream mediji vodili su raspravu na gotovo istoj razini koja se odvijala u Trumanovo doba, kada je senator Taft tražio da se istraži je li Falkov pohvalni rad o socijalnoj medicini na Novom Zelandu posljedica njegove agenture za Moskvu. Amerika u 21. stoljeću živi u činjeničnoj obmani da je univerzalno zdravstveno osiguranje produkt sovjetske Rusije i komunističke ideologije i da je Obama socijalist jer je normativno disciplinirao osiguravatelje da budu malo inkluzivniji. Jesu li mediji barem dijelom odgovorni za takvo stanje? Nije, dakle, šokantna vijest da će Trump sada suspendirati dijelove ACA-a (Affordable Care Act), nego činjenica da je američki politički sustav imun na uvođenje univerzalnog zdravstvenog osiguranja s kojim više ne bi bilo legalno da čovjek umre na cesti zbog izlječive bolesti, ali nije imun na dolazak jednog rasista na mjesto predsjednika. Nije na onima koji se šokiraju zbog ACA-a da mijenjaju svijet. 

New York Times je nakon pobjede Tumpa održao kratku "euharijstijsku misu" za profesionalno novinarstvo (FOTO: Jleon/Wikipedia)

O ulozi medijskog establishmenta u američkim izborima plasirane su, ipak, dvije vrlo srodne teze koje racionaliziraju patetične poteze NYT-a i Guardiana. Prva je da je Trump u kampanji zaobišao mainstream medije koji mu nisu davali nikakve šanse, penetrirao ravno u srca birača preko novih komunikacijskih platformi gdje je isfabricirao novu, trumpovsku realnost, te na koncu dokazao da je establishment irelevantan i za najveće političke pothvate, poput utrke na američkim predsjedničkim izborima. Druga ne ide na dokazivanje da su društvene mreže danas važnije za komuniciranje političkih poruka od mainstream novinarstva, već kaže da su sve velike novinske redakcije u Americi poput New York Timesa, Washington Posta, Boston Globea itd., Trumpovom pobjedom doživjele strahovit poraz, jer su otvoreno zagovarale da se glasa za demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. Činjenica da ih biračko tijelo nije „poslušalo“ označava kraj elitističkog koncepta novinarstva i njegovih privilegiranih istina koje se tiču uglavnom srednje klase. 

Teza prodire i u jezični mainstream, što dokazuje činjenica da je sintagma „post-istinitost“ (post-truth) u oxfordskom rječniku proglašena za riječ godine, nakon što je u političkom diskursu i masovnim medijima poslije Brexita i američkih izbora uočen porast njezine upotrebe za 20 puta. Na stranu što bi za posve novu mediološko-epistemološku teoriju trebalo imati mnogo više podataka, osim gole činjenice da je Trump pobijedio unatoč mišljenju najvećih novinarskih autoriteta. 

Ovdje je i bez toga, očito, riječ o velikoj pogrešci. Kao što smo već utvrdili, Trump je veteran tradicionalnih medija. Mas-medijsko praćenje njegovog lika i djela seže od sedamdesetih godina kada društvene mreže nisu bile ni u primisli, a slavni je istraživački novinar Wayne Barret još 1991. godine objavio knjigu o poslovnom carstvu Donalda Trumpa koja se, među ostalim, bavila rasnim predrasudama prema stanarima u Trumpovim nekretninama. Na NBC-u je 2004. godine započeo voditi „Pripravnika“, reality emisiju o menadžerskom predatorstvu, jednu od najredikuloznijih reality emisija uopće, ako je među njima konkurencija uopće moguća. Kada je započeo kampanju, njegov identitet je prepoznavalo više od 90 posto američkog biračkog tijela i za sobom je ostavio sve ostale republikanske kandidate. Stoga ne čudi, kazao je Eugene Robinson iz Washington Posta, da su horde novinara nahrupile u njegov neboder da prisustvuju spektakularnom početku kampanje. Isprepletenosti ideologije i komercijalnih potreba tradicionalnih američkih liberalnih medija s navodno neshvatljivim seksipilom Donalda Trumpa, još su prije izuma novih platformi bile tolike da se nije znalo gdje počinju oni, a gdje završava on. 

Budući da je odavno stekao status svjetskog cirkusanta, jasno je da Trump nije morao ulagati tolike resurse u tradicionalne medije kao njegovi prethodnici i protivnici i to se pokazalo na krvnoj slici ulaganja u kampanju. Istraživanje SMG Delte kaže da je Trump na televizijske reklame utrošio manje nego ijedan važan prethodnik, dok je po prisutnosti u takozvanim osvojenim medijima po mediaQuantu u neusporedivoj prednosti u odnosu na sve važne predsjedničke kandidate. 

Čak 70 posto naslovnica Washington Posta posvećeno je Trumpu, dok je ostalih pet kandidata raspodijelilo udio od 30 posto (FOTO: Hina)

Osvojeni medij je najlakše opisati kao neplaćeni „medijski eho“ na svim platformama, od televizijâ do blogova, Facebooka i Twittera, dakle nešto što osoba u javnom polju besplatno zasluži svojim ponašanjem i retorikom. Kako funkcionira proces zasluživanja? Sigurno ne odvojeno od tradicionalnih medija, stvar se događa u sinergiji. Događaj mora postati dio mainstreama, da bi sam događaj i njegovi odjeci bili kapilarno distribuirani. Annenbergov centar proveo je fenomenalno istraživanje u kojemu je dokazano da je izabrani američki predsjednik od lipnja prošle godine svaki dan bio na naslovnici nekog medija, da je imao značajno više naslovnica nego svi kandidati skupa (u sedam dana je bio 1.341 put na coverima, dok ih je H. Clinton dobila tek 361), a isti je rezultat u spominjanju na svim značajnim portalima. Čak 70 posto naslovnica Washington Posta posvećeno je Trumpu, dok je ostalih pet kandidata raspodijelilo udio od 30 posto. Robinson, međutim, unatoč tome tvrdi da nisu etablirane profesionalne redakcije te koje treba kriviti zbog Trumpa, jer su oni naprosto davali jednak značaj kandidatu u izbornoj utrci. Uz dužno poštovanje prema Marchallu McLuhanu, napisao je, medij je ovdje samo isporučitelj, a ne poruka. Također, Robinson smatra kako činjenica da je medijski prostor pluralističan govori da ne može postojati kolektivna odgovornost. To nije točno čak ni kada se gleda kratkoročno – što dobar novinar ne bi smio raditi – nego i prema nekim mediološkim teorijama koje kažu da mediji teže uniformnosti (prosto rečeno: ako svi pričaju o Trumpu, moram i ja), što podaci Annenbergovog centra u ovom slučaju još jednom potvrđuju. 

Da mediji nisu samo isporučitelji u slučaju novog američkog predsjednika, pokazuje se pak kao kompletna deluzija kada se gleda povijest njegove javne sveprisutnosti. No, najgore od svega, moglo bi se reći da je davanje sudbinskog značaja Trumpove pobjede za budućnost novinarstva, samo neumjesno senzacionalistički nastavak te obmane i dolijevanje na vatru njegovih supermoći. 

Bešćutna je tvrdnja da svijet nikada tako nije trebao nezavisno novinarstvo; realno, bilo je i gorih trenutaka. U najmanju ruku, nije se dogodilo ništa što se nije dogodilo ranije i što se ne događa svaki dan, uključivši to što je objekt medijske kreacije sam postao medij koji nadrasta odrasle. Kao što je izmišljotina da Trump nije proizašao iz duge političke i medijske tradicije, tako je izmišljotina da ulazimo u fazu post-istinitosti, nakon što smo davno ušli u fazu hiperrealnosti i pseudo-događaja. Zato se nikako ne treba vratiti fundamentalnim principima etabliranih profesionalnih medija, jer je njihov fundamentalni princip da moraju opstati. To znači da moraju pričati o Trumpu, a ne o svemu što ga je stvorilo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay