Dok je Europa još tražila načine da se vrati u normalu nakon katastrofalnih posljedica Drugog svjetskog rata, George Orwell za londonski The Observer u prosincu 1945. godine piše o sportu koji se na starom kontinentu ponovo vratio među stanovništvo.

Potaknut gostovanjem sovjetskog nogometnog kluba Dynamo Moskva koji je po Britaniji odigrao četiri utakmice u jesen 1945. godine, George Owell piše o kobnim posljedicama kompetitivnog sporta na zdravlje društva. Unatoč uvriježenom stavu kako sport zbližava narode ovaj španski borac ga vidi kao i Franjo Tuđman. Kao nastavak rata drugim sredstvima.

Orwell je odlučan da ne podilazi masovnoj histeriji (FOTO: blackflowerscafe.wordpress.com)

Piše: George Orwell

Preveo: Mladen Barbarić

Sada kada je kratki posjet nogometnog kluba Dynamo (Moskva op.p.) završio, moguće je javno reći ono što su mnogi mislili i prije no što je sovjetska momčad stigla. Sport je nepogrešivi uzrok nevolje i ako posjeti poput ovoga imaju ikakve posljedice po Anglo-Sovjetske odnose, onda su ih mogli učiniti samo lošijima nego što su bili.

Čak ni novine nisu uspjele sakriti činjenicu kako su barem dvije od četiri odigrane utakmice dovele do nezadovoljstva. Na utakmici s Arsenalom, pričaju mi oni koji su bili prisutni, britanski i ruski igrači su se sukobljavali, a navijači nisu poštedjeli niti suca posprdnih povika. Utakmica u Glasgowu, govore mi, bila je borba bez ikakvih pravila od samog početka. Nisu izostale niti kontroverze, tipične za naše nacionalističko doba, oko sastava Arsenalove momčadi. Je li to uistinu bila sveengleska momčad kako tvrde Rusi, ili je tek bio obični engleski klub kako kažu Britanci? I da li je Dynamo svoju turneju završio tako naprasno kako bi izbjegao suočiti se s uistinu najboljim engleskim igračima? Kao i obično, svi odgovaraju na ova pitanja sukladno svojim političkim stavovima. No, ne baš svi. Zabilježio sam kako su dopisnici rusofilskog "News Chronicle" zauzeli anti-ruski stav podržavši tezu kako Arsenal nije ono najbolje od engleskog nogometa. Nema sumnje kontroverze oko ovoga nastaviti će odzvanjati još godinama u fusnotama povijesnih knjiga. U međuvremenu, rezultat Dynamove turneje, ako je imala ikakvog rezultata, jest da je kreirala svježe animozitete između obiju strana.

A kako je i moglo biti drugačije? Uvijek me iznenadi kada čujem ljude da govore kako sport stvara prijateljstvo među narodima, i kada bi se samo obični ljudi mogli suprotstaviti na nogometnom terenu, ne bi imali potrebu odlaziti u rat. Kada i ne bismo znali za konkretne primjere (Olimpijske igre 1936. godine, na primjer) gdje se međunarodna sportska natjecanja vode orgijama mržnje, mogli bismo zaključiti iz općih principa da je to tako.

Moskovljani na Chelsea's Stamford Bridgeu u studenom 1945. godine. Susret je završio 3:3 (FOTO: historytoday.com)

Gotovo svi sportovi koji se danas igraju su kompetitivni. Igraš da bi pobijedio, i sama igra ima malo smisla ukoliko nisi učinio sve da pobijediš. Na seoskoj ledini, odabereš stranu, ali ne i osjećaje lokalpatriotizma, moguće je igrati jednostavno zbog zabave ili vježbe. No, čim se u igru uplete pitanje prestiža, čim osjetiš da bi ti ili neka veća skupina kojoj pripadaš mogla biti osramoćena porazom, bude se najsuroviji ratnički instinkti. Svatko tko je igrao makar i u školskom nogometnom timu svjestan je toga.

Na međunarodnoj razini, sport je jednostavno samo mimikrija ratovanja. No, važna stvar nije tek ponašanje samih igrača već stav gledatelja. Kroz njih se projiciraju čitave nacije koje se nerviraju oko apsurdnih natjecanja, ozbiljno vjerujući da je trčanje, skakanje i udaranje lopte test nacionalnih vrijednosti.

Čak i lagodna igra poput kriketa, koja zahtijeva više gracioznosti negoli snage, može prouzročiti nezadovoljstvo i ljutnju oko nekih sudačkih detalja ili taktike kako smo vidjeli kada je 1921. godine Englesku posjetila momčad Australije. Nogomet, igra u kojoj su svi povrijeđeni i u kojoj svaka nacija gaji vlastiti način igre koji se čini nefer strancima, mnogo je gori. Gori od svih jest pak boks. Jedan od najgorih prizora na svijetu jest gledati tuču između bijelog i obojenog boksača pred miješanom publikom. No, publika u boksu je uvijek najodvratnija, a posebno ponašanje žena takvo je da im, vjerujem, vojska uopće ne dozvoljava odlazak na takve priredbe. Kako god, prije par godina kada je Domaća garda organizirala turnir protiv regularne vojske postavili su me na vrata s naredbom da pazim kako ne bi ušle žene.

U Engleskoj je opsesija sportom takva kakva jest, no još je gore stanje, a strasti još divljije u tek osamostaljenim zemljama gdje je nacionalizam još uvijek svjež. U zemljama poput Indije ili Burme, potrebni su veliki policijski kordoni na nogometnim utakmicama kako bi masu spriječili da nasrne u teren. U Burmi sam vidio navijače kako razbijaju kordon i, u kritičnom trenutku ozljeđuju vratara protivničke momčadi. Prva velika utakmica odigrana u Španjolskoj prije petnaestak godina dovela je do nekontroliranog divljanja. Čim se jaki osjećaji rivalstva probude, namjera da se igra po pravilima igre uvijek nestaje. Narod želi vidjeti pobjednike i poražene - ponižene, zaboravljajući pri tome da je pobjeda izvojevana varanjem ili intervencijom mase besmislena. Čak i kada gledatelji ne interveniraju direktno, pokušavaju utjecati na igru navijajući za jednu stranu, a uznemiravajući drugu hukanjem i uvredama.

Ozbiljan sport nema ništa zajedničkog s fair playom. Vezan je s mržnjom, zavisti hvaljenjem, zanemarivanjem pravila i sadističkom zadovoljstvu u promatranju nasilja. Drugim riječima to je rat bez pucanja.

Kojih 60-ak godina kasnije Dynamo Moskva je opet stigao na Otok (FOTO: northstandchat.com)

Umjesto baljezganja o čistom, zdravom rivalitetu na nogometnom terenu i velikoj ulozi Olimpijskih igara u povezivanju nacija, korisnije je zapitati se kako se i zašto uzdigao taj kult modernog sporta. Većina igara koje danas igramo korijene vuče iz davne povijesti, no sport se nije shvaćao previše ozbiljno od vremena starih Rimljana do 19. stoljeća. Čak i u engleskim javnim školama kult igara nije se osjećao do kraja prošlog stoljeća.

Dr. Arnold (Thomas op.p.), kojeg doživljavamo kao osnivača modernih javnih škola, na igre je gledao kao gubitak vremena. Potom su razne igre, prije svega u Engleskoj i SAD-u postale dobro financirane aktivnosti sposobne privući veliku publiku i podići divlje strasti te se infekcija proširila od zemlje do zemlje. Najnasilniji i najkompetitivniji sportovi poput boksa i nogometa, proširili su se najdalje. Nema mnogo sumnje da je tome kumovao i nacionalizam kroz suludu modernu naviku pojedinca da se identificira s velikom grupom i sve promatra kroz kompetitivni prestiž.

Organizirane igre bolje se razvijaju u urbanim zajednicama gdje prosječni čovjek živi sjedilačkim životom i nema prilike baviti se kreativnim poslom. U seoskom okruženju dječak ili mladić dobar dio viška energije potroši na šetnje, penjanje, jahanje i u raznim sportovima koji uključuju iživljavanje nad životinjama poput ribolova, borbe pijetlova ili lova na štakore. U velikom gradu pojedinac se mora posvetiti grupnim aktivnostima ukoliko želi ispuhati fizičku snagu ili sadističke impulse. Igre se doživljavaju ozbiljno u Londonu i New Yorku baš kao što su se smatrale ozbiljnima u starom Rimu i Bizantu. U Srednjem vijeku su se igrale, vjerojatno uz mnogo brutalnosti, ali nisu se miješale s politikom niti su utjecale na izražavanje grupne mržnje.

Ukoliko želimo produbiti golemi bunar loših namjera koji već postoji na svijetu, teško to možemo napraviti na bolji način nego da organiziramo nogometne utakmice između Židova i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Rusa i Poljaka ili Talijana i Jugoslavena i na svaku utakmicu dovedemo po 50 tisuća gledatelja s obje strane. Dakako, ne želim reći kako je sport glavni uzrok međunarodnim rivalstvima, sport na najvišoj razini je, smatram, sam po sebi samo još jedna manifestacija uzroka nacionalizmu. No, stvari činimo gorima šaljući jedanaest mladića koje zovemo nacionalnim prvacima da se bore protiv neke rivalske momčadi dozvoljavajući pri tome, da na obje strane osjećaju kako poraz znači i gubitak obraza.

Nadam se da na posjet momčadi Dynama nećemo odgovoriti slanjem neke britanske momčadi u SSSR. Ako baš i moramo, pošaljimo neku drugorazrednu momčad koja će sigurno izgubiti i koja ne može biti označena kao reprezentacija Britanije. Postoji dovoljno stvarnih uzroka problemima i ne moramo ih nepotrebno proizvoditi potičući mladiće da jedni druge udaraju po cjevanicama među ostrašćenim gledateljima.

George Orwell, The Observer - prosinac 1945.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: HINA/EPA