Prošlog sam tjedna bio na Pantovčaku kod mog dobrog frenda Ive Josipovića. Ispočetka nije bilo ništa naročito, pili smo Dubokovićev Medvid i kao obično tračali novinare i političare.

VIKTOR IVANČIĆ: Pijunski rat

No, onda se, nakon možda sat vremena, Josipović naglo smrtno uozbiljio.Ustao je od stola, nekud je otišao, a vratio se s plavim fasciklom. Sasvim običnim. Izvukao je iz njega snop papira i gurnuo mi ih je u ruke.

- Sorry, morao sam skočiti do sefa, ovo je bomba. Tu piše kako je brat novinara Gordana Malića primljen u SOA-u, iako nije prošao ni sigurnosnu provjeru ni poligraf. Zato što mu je brat Gordan strani špijun. Nudio sam to skoro svim novinama, ali ne želi mi nitko objaviti. Kao profesionalni standardi, u pitanju je novinar i slične fore. Ma, nabijem im profesionalne standarde. Ostao si mi još samo ti. Istina, radiš u Novom listu koji nije bogzna kako utjecajan, ali napravit ćemo tako da ovo žestoko odjekne, objašnjavao mi je Josipović kakvi su to dokumenti.

- Ma, daj molim te, šta će ti to. Da je Malić špijun već su prežvakane gluposti. Koga još on interesira, čudio sam se Josipovićevom izboru mete, dok sam prebirao po stranicama.

- Ne, ne, Malić ti je jedan od najvažnijih hrvatskih novinara. Osim toga, piše o ZAMP-u, otkrio je Josipović karte.

- Znači, tu smo, opet ZAMP. Opusti se čovječe, zapeo si za taj ZAMP, samo ZAMP, pa ZAMP. I sad bih ja trebao denuncirati kolegu Malića i njegovog brata, jer je on nešto napisao o ZAMP-u. Ne dolazi u obzir, odlučio sam u startu otpiliti Josipovića, ali onda mi je pažnju privukao potpis pri dnu jedne stranice.

- Hm, ovo je potpisao Tomislav Karamarko, pa da, on je tada bio ravnatelj SOA-e. Postaje zanimljivo, primjetio sam.

- Živo mi se jebe za Karamarka, tu je isključivo Malić bitan. Karamarko mi nije ništa rekao za ZAMP, a i moji su doznali da ono u Omišu nije baš bilo kako se prikazivalo. Dat ću ja Maliću ZAMP, forsirao je Josipović svoju priču.

- Čuj, mogao bih ti ovo evenutalno plasirati kao Karamarkovu aferu, rekao sam mu.

- Jok, hoću Malića na naslovnici. Tako da mu više ne padne na pamet da napiše ni Z, a kamoli ZAMP,  pjenio se Josipović, a ja sam polako gubio strpljenje s njim. Slomio me, međutim, na četvrtoj butelji. Dogovorili smo da mu objavim ta sranja, da stavimo u tekst Malića, ali da naglasak ipak bude na Karamarku.

- Bolje ti je tako. Kao fol se bavimo Karamarkom, a Malić je tu, eto, uzgred. Nitko neće skužiti da ti zapravo ciljaš Malića, uvjeravao sam Josipovića. I sam je naposljetku shvatio podmuklost ovakve šeme.

- Jes, sviđa mi se to. Nastavljamo u istom tonu. Sutra ja idem s priopćenjem u kojem nešto petljam o zapošljavanju u službama, a dan kasnije radiš sa mnom intervju o tom tobožnjem problemu, da sve podebljamo. Malića ni ne spominjem. Još ću čak reći da je neprihvatljivo objavljivati državne tajne u medijima, proradili su Josipoviću klikeri.

Uzeo sam taj fascikl i pred jutro, pijan kao zemlja, krenuo kući. Odvezao me Josipovićev šofer u njegovoj službenoj limuzini. Idućih smo dana sve obavili kako smo i iskombinirali. Malić se bunio, javio se nešto i HND, ali s tim smo i računali. A onda grom iz vedra neba. Na Lupigi je osvanuo tekst Viktora Ivančića u kojem on praktično prepričava razgovor Josipovića i mene. Nisam mogao vjerovati, Ivančić je bio u prostoriji dok smo nas dvojica planirali akciju protiv Malića. Ne poznajem Ivančića, pa ga ne bih ni prepoznao, ali nema nikakve sumnje, zna što smo Josipović i ja pričali. Zgrabio sam mobitel.

- Ivo, dobro kakav si ti to jebeni predsjednik. Pa tebi ljudi vršljaju po uredu dok smišljaš tajne operacije, bio sam zaista ljut.

- O čemu ti to, kakvi ljudi, zbunjeno je zvučao Josipović.

- Jel' ti čitaš Lupigu, upitao sam ga.

- Jesam nekad, bili su baš fini portal. Ali, onda su počeli objavljivati neke tekstove Viktora Ivančića u kojima se sprdao sa mnom. Zamisli, čak me nazvao lignjom. Poslije toga sam ga prestao čitati, opravdavao se Josipović.

- Da nisi tako osjetljiv i dalje bi to čitao, pa bi sad znao i da imaju Ivančićevu kolumnu u kojoj iznosi sve detalje o onome kad sam zadnji put bio kod tebe. Bio je u sobi kad si mi davao papire o Maliću. Ajde, barem nije napisao koliko smo popili, pokušavao sam objasniti Josipoviću u kakvoj smo gabuli.

- Nema šanse. Ne znam Ivančića, ali valjda bih primijetio da je još netko u sobi. Idem to pročitati, rekao je Josipović.

Nije prošlo ni deset minuta.

- Jebote, stvarno. Ivančić je bio s nama u sobi i sve snimao. Kako li se samo ušuljao? Odmah ću otpustiti stražare. Za sve je kriv Duboković, da se nismo onoliko nalijevali sigurno bismo ga opazili. Neću više piti. Jao, što ćemo sad, gotov sam, govorio je Josipović već na rubu plaća. Morao sam preuzeti inicijativu.

- Slušaj, sutra ćeš sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost, ipak si ti nekakav predsjednik, ne može ti se baš svatko prešetavati po uredu kako mu se digne ona stvar. U pitanju je nacionalna sigurnost. Vijeće će zaključiti da te je Ivančić neovlašteno snimao i objavio državnu tajnu, jer sve što se gore kod tebe događa je, naravno, državna tajna. I Bajić bi tu mogao još nešto odraditi, umirivao sam Josipovića.

- Nema ništa od Vijeća, Zoki je u Australiji, cmizdrio je Josipović.

- Ah, da. Jebala ga Australija! Hrvati kopaju po kontejnerima, Ukrajina gori, a gospodin ode dva tjedna plašiti klokane, htio sam iz kože iskočiti. Sve je, dakle, propalo. Preostalo mi je stoga samo da sve priznam i napišem za Lupigu kako smo moj frend Josipović i ja pakirali Maliću i kako nas je Ivančić snimio i raskrinkao.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Timescity.com