foto - net.hr

Inercijom nošena, naša junakinja zastaje na glavnom zagrebačkom trgu. Televizor se još hladi kod kuće, a teća na šporetu uključenom na pola skriva u svojoj dubini povremene klobuke u ćoravom gulašu. Još jedan od bezmesnih dana u tjednu, ovaj put poetski naslovljen 'zeleni ponedjeljak'. Večeras neće biti teve programa, naša se junakinja prisjeća svojeg sindikalnog angažmana. Tako je nastao ovaj njezin drugi zapis.

Eno, na glavnom zagrebačkom trgu nema više onog plastičnog šatora, što je zauzimao glavnu njegov plohu, tamo od najave Božića prošle godine. Pritom je vrijedno zapaziti kako se najave božićno-novogodišnjih slavlja i prigodnih rasprodaja, pomiču sve ranije. Očekujem ove godine podizanje i ukrašavanje jelke odmah iza Prvog maja. U tom se šatoru moglo piti kuhano vino, jesti kobasice, a ni čokolade donedavno nije falilo. Potonje me i dotuklo, negdje oko Valentinova, održavao se čak i festival čokolade. To je trebalo doživjeti. Nošena masom svijeta, te subote poslijepodne, doživjeh svu mistiku čokoladnih delicija. Uz poneki pljesak po guzici, a gdjegdje i dirljivi zahvat po međunožju, obišla sam sve štandove. Kupila nisam ništa, jer zaustavljanje pred nekim od njih, u toj rijeci, nije ni bilo moguće. Kako ide ona drevna – pred svaki štand možeš samo jednom stati.    

Onomad kad je Franjo zabranio i sami prilaz Trgu, učlanila sam se u sindikat. Nije bilo druge. Onaj što me nagovori, prije nego smo se počeli gurati s policijom na prilazima Trgu, nedugo potom hitnuo se u Sabor. Lansirao se čo'ek, kako mi to velimo. Nama, članstvu sitnog zuba, ostalo je da se još koji put guramo s policijom na prilazima Gornjem gradu.

Tu me zadivio drugi sindikalac. Uvijek se, za tih prilika, nekim čudom, baš on nađe na udaru prisutnih kamera. One vrijedno zabilježe nekoliko njegovih rečenica. Kojima šalje snažnu poruku. Nećemo ovo, nećemo ono, radnik nije roba i tako dalje. Zahtijevamo dostojanstvo. Spomene pritom i sindikalnu košaricu. Ne onu koju, eventualno, dajemo vlastima i mudrom rukovodstvu, već potrošačku. Naime, preciznim mjerenjima, za plaću od desetak i više tisuća kuna, koju osobno prima, sindikalni čelnik ustanovi da prosječan radnik sve teže živi. Jer daje sve više novca za onu košaricu, a u njoj – jad i bijeda – riža, brašno, šećer, ulje, sapun – sva sreća da vlasti na masti i ulja ne primjenjuje veću stopu pedevea. Tu je i dječja hrana, hej.   

Zanimljiv je ovaj slučaj. Kada se sindikati bore za prava svojih članova, ako je riječ je o pravima iz rada, onda se ona izborena primjenjuju na sve zaposlene. Sindikati su prije više od sedam godina povukli, po meni, vrlo loš potez, izborili su se za doprinos solidarnosti, dakle neku vrst nameta za sve zaposlene, jer eto svi oni imaju biti zahvalni za boljitke koje im donese sindikalna borba, a ne samo članovi, pa neka i plate prava koja uživaju izborenim kolektivnim ugovorima. Sva sreća, čini mi se iste te 2005. godine, vlast ukida taj doprinos solidarnosti. Time začudo pomaže sindikatu u očuvanju njegova pravog identiteta – solidarna borba za sve radnike. Biti članom sindikata tek je slobodna volja onih koji se osjećaju više odgovornima za prava svih zaposlenih. Neka se onda oni ostali, koji to primijete, svojevoljno učlane u sindikat. Teško je to prihvatiti u okolnostima hrvatske inačice divljeg kapitalizma. Gdje je nestala empatija, gdje je zalaganje za opće dobro? Sada, neki od sindikata ponovno traže uvođenje tog doprinosa solidarnosti.

Dotle, Vlada nastavlja s ukidanjem. Evo nedavno su dokinuli i ured za socijalno partnerstvo. Jesu li time pomogli sindikatu? Nisu, jer je taj ured ionako zbrinjavao nekadašnje sindikalce. Di će oni sada, negoli natrag u sindikalnu borbu. Ili u Sabor.

Prije ukidanja socijalnog dijaloga, sindikati su proveli referendum, u lipnju, prije dvije godine. Nešto o Zakonu o radu. Uostalom, niti neki od sindikalnih vođa nisu pravo znali kako glasi pitanje. Svejedno, potpisao Milanović, Severina i još 700 i nešto hiljada ljudi. Pa se od svega odustalo. Vlada povukla izmjene Zakona o radu. Obećali uvođenje radnih sudova, kolektivno pregovaranje, održavanje referenduma za ublažavanjem uvjeta za provođenje referenduma. Sada i veleposlanici stranih zemalja govore kako je taj zakon prepreka ozbiljnijem investiranju i da je klima za investitore neprijateljska. A približava se ljeto, kada ističu kolektivni ugovori.

Sindikati su ovdje dobro poslužili u umaranju građana, u proizvodnji rezignacije, jer kada se nakon njihova masovnog izlaska na referendum nije dogodilo ništa, što očekivati. Tako su i referendum o referendumu sindikati odgodili do svibnja. Kao nije se skupilo dovoljno volontera. Pa odrecite se svoje plaće barem jedan mjesec i dajte je njima, i oni će odmah doći.

Na kraju, zeleni ponedjeljak. U Ministarstvu okoliša ponedjeljkom nema mesa u menzi. Mediji zbore kako je to u dogovoru s prijateljima životinja. Rečeno su, koliko čujem, pozdravili i predstavnici muslimanske braće i sestara, te udruge Košer i Halal. Naravno, sve su televizije navratile u menzi da javnosti prenesu i to čudo. U međuvremenu, dok svi bruje o tim revolucionarnim promjenama, Vlada je prihvatila prostorni plan Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i poslala ga u saborsku proceduru. Ima li to kakve veze s kreditom Svjetske banke, koji ćemo otplaćivati 20 godina, za financiranje 'obnove i rekonstrukcije' pastirskih stanova na predjelima Veliki Lubenovac i Veliki Alan u Nacionalnom parku?

p.s. za ono 'otvoreno' otprije, ispričavam se Maji, koja je ustvari Sara (znači, griješimo Jozefina), jer od one dvojice što su se rafalno podupirali riječju 'znači' nisam dovoljno pazila na potpise pod slikama sudionika.

Jozefina Dilber

Lupiga.Com