Gledala sam u ITD-u predstavu "Kineski rulet". Nabasala sam negdje (u SC-ovom uredu za kulturu) na lijepi crveni flyer s kineskim slovima i popisom besmislenih pravila koja su trebala služiti kao plan neke igre. Taman su cure iz ureda dogovarale s kineskim restoranom u Okićkoj hranu poslije premijere.

Ne da mi se opisivati kulise, ni alternativan položaj gledališta.

Predstava je napravljena s jedinim ciljem da normalnom čovjeku ide na živce. Nakon službenog dijela, glumci su sjeli kao da su na radionici o nenasilju nad paucima i simulirali razgovor s publikom koji se ticao Iraka. Nezadovoljni angažmanom gledališta pozvali su one koje ne zanima ta tema da odu.

Neki su otišli.
Neki ostali.

Glumci su navukli prijazne face i nastavili provocirati publiku pokušavajući izazvati osjećaj krivnje.

Neki su otišli.
Neki ostali.

Javljali su se glasovi koji su povlađivali, rastvarajući dalje besmislene teme. Dio glumaca je otišao s ruksacima. Publika je bila podijeljena.

Neki su otišli.
Neki ostali.

Dvije su stepenice: osjetiti da vas vrijeđaju i postaviti se. Jedan je način otići. Odgovoriti adekvatno na provokaciju. Ne pustiti da vas vuku za nos i priznati sistem u kojem se grupa obijesnih idiota nabacuje ozbiljnim stvarima da bi nešto ilustrirali. Priznati destruktivnu silu i reagirati vlastitom. Možete pomisliti da vaš odlazak iz tamo nekog teatra nije pitanje od tolike povijesne važnosti, ali čim ste ušli u dvoranu, uhvaćeni ste, kao i glumci, pod lupom. Došli ste da izađete s mišljenjem o predstavi. Kazalište je uzvratilo tako da je pravo vaših postupaka da na njihovom teritoriju ne podlegnu interpretaciji, postalo upitno.

Drugi je način ostati do kraja. Što god napravili gubite? Da li su skinuli maske moći imitirajući njene noći. Sve što možete jest napisati lošu kritiku, iskreno, mislim da je ova predstava izdrkavanje.