Već umoran od KSET-a, skockao sam se najbolje što mogu i pohitao u HNK. Kako prave dame uvijek kasne tako smo u ložu (hvala Vukiju i Radiju 101) broj pet stigli minutu prije. Prednost kazališnih predstava je u tome da nemaju reklame kako ne odgovaraju za izgubljene kišobrane i foršpane za filmove, što je ujedno i nedostatak ako kasnite. No stigli smo na vrijeme da vidimo jadnog Don Juana (Ljubomir Kerekeš)kako se vraća kući s bojišta iz Prvog svjetskog rata. Pritisnut grižnjom savjesti on se pokušava vratiti izgubljenoj ljubavi koju je ostavio pred oltarom.
No teret stare slave neda mu mira, pa se Juan opet nađe u zagrljajima umjetnica, sobarica, kurvi i svetica. Kako možete primjetiti, a i meni je malo trebalo, u predstavi glumi jedan muški, i ako je vjerovati mojoj djevojci 14 djevojaka (žena). Naš se jadni Don Juan bavi pitanjima morala i svojeg povratka djevojci, no to ga ne spriječava da s vremena na vrijeme uskače u krevete dotičnih dama, od kojih su mnoge moram priznati jako lijepe.
Ova predstava je napravljena po dijelu Ödöna von Horváta u režiji Želimira Mesarića.
Kako o kazališnoj glumi i kritici iste znam malo ili ništa, o tome vam neću pisati, a scena je baš zanimljiva i spretno riješena (scenograf-Ivo Knezović). Da li je i kako Don Juan našao svoju ljubav neću vam otkriti zbog onih koji bi htjeli vidjeti ovu dobru predstavu. Radije završavam s rečenicom iz pravog "Don Juana", Georgea Gordona Byrona, pjevanje treće:
"Sve tragedije završavaju smrću,
a sve komedije vjenčanjem"