„Pa jest, zanimljivo je. Musliman, a hoće da se crkva napravi“, i sam konstatira Husein Smajić, nakon početnog čuđenja odakle toliki interes za njegovu priču da smo ga došli tražiti i pronašli kako bi nam objasnio svoje motive. Na ovim prostorima gomila je zanimljivih priča koje nema tko da ispriča, a jedna od takvih je i priča ovog bugojanskog poduzetnika.

Kopajući oveće umjetno jezero na svojoj zemlji Smajić je naišao na neke čvrste i velike temelje, široke cijeli metar. Isprva nije ni slutio o čemu se radi, jer strojevi su naišli na ostatke srednjovjekovne crkve o kojoj su do tada postojali samo pisani tragovi, a prema nekim procjenama datira iz 13. stoljeća. Najpoznatiji zapis o njoj kaže da je 1406. godine u toj crkvi održan kapitul bosanske franjevačke vikarije „od sve Bosne“ te da ju je pohodio sam bosanski kralj Stjepan Ostoja.

Smajića zatičemo u uredu, a već nakon nekoliko minuta u njegovom smo terencu i vozimo se do iskopine (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

„Našli smo nekoliko kamenih blokova s nekim ornamentima i shvatili da je to luk nad vratima crkve. Odmah sam rekao da se prestane kopati“, prisjeća se Smajić neočekivanog otkrića, dok uvjerava našeg suradnika Juru Vukadina kako nema potrebe da ga snima. Međutim, priča postaje zanimljivija tek kada je ovaj poduzetnik, nakon dugog razmišljanja odlučio da zagazi nekim neobičnim stazama. Sastavio je pismo Vrhbosanskoj nadbiskupiji i kardinalu Vinku Puljiću nudeći se da Crkvi pokloni zemlju na kojoj se nekada nalazila crkva, iskazujući želju da se na istom mjestu, na njenim temeljima podigne nova. Njegovo pismo, prevedeno, nedugo potom odlazi preko Jadranskog mora te završava i kod pape Franje. Odgovora iz Vatikana još uvijek nema.

Smajića, koji u okolici Bugojna posjeduje dvije hidrocentrale i pilane, zatičemo u njegovom uredu u prigradskom naselju Vesela. Tu boravi kada mora, a svaku priliku koristi kako bi se povukao u prirodu, na svoj „komadić raja“, smješten tek otprilike jedan kilometar dalje. Upravo na tom komadu zemlje nalaze se i ostaci crkve, koja za doba u kojem je podignuta ima fascinantne dimenzije. Površinskim kopanjem, jer temelji se nalaze na samo dvadesetak centimetara ispod zemlje, utvrđeno je da je crkva dugačka 35, a široka oko 20 metara. Zidovi su joj, kaže naš domaćin, zidani od sedre.

Temelji koji stoljećima čekaju da budu otkopani (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

Samo nekoliko minuta nakon upoznavanja već sjedimo u Smajićevom terencu i vozimo se prema njegovom imanju. Tek kada dolazimo na prostrani proplanak koji se usjekao među dva strma brda obrasla borovima i jelama, shvaćamo o koliko impozantnom komadu zemlje se radi. Pod budnim okom dva golema psa tornjaka, koja su jedini čuvari crkvenih ostataka, Smajić nam pokazuje dio vidljivih temelja. Dublje nije išao. Ispostavlja se da se temelji nalaze na samo dva-tri metra od dvokatnice koju je tu podigao.

„Ako u nadbiskupiji i odluče da bi tu podigli crkvu, teško da ova kuća može ostati tu“, primjećujemo, a nakon samo nekoliko trenutaka dobivamo nimalo očekivan odgovor.

„I neka. Ja ću je srušit'. To je najmanji problem. Šta je srušit' kuću?“, spremno će Smajić, bez imalo zadrške i kalkulacije. No, kada smo pomislili da je ovdje kraj i da ova priča ne može postati neobičnija, stiže nam novo iznenađenje.

"Šta je srušit' kuću?" (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

„I ne samo to. Ja sam spreman i financijski podržati ovaj projekt. Da'ću pare, materijal, šta god treba. Tražim samo dobru volju“, stavlja karte na stol. Isto činimo i mi pa ga otvoreno pitamo koji su njegovi motivi, a tu nailazimo na odgovor kakav se ne bi očekivao od poduzetnika kakvi danas vedre i oblače ovim krajevima.

„Meni je najvažnije da se to obnovi. Kako god. Želim da se zna za to. To je naša istorija i njome se trebamo ponositi. Neka ljudi vide kakve su tu starine bile. Ne želim dopustiti da to propadne i da ga vrijeme ponovo zatrpa pa da se za njega ne zna sljedećih petsto, šesto godina. To vam govorim iz dubine svoje duše bosanske“, pomalo poetično poentira Smajić, dodajući da izuzetno cijeni franjevački red i da je svjestan njegovog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Na naše novo pitanje, misli li da možda od ovoga može nešto zaraditi, da bi se tu podiglo nešto slično Međugorju, samo odmahuje rukom.

„To mi nije bitno. Ja sam zaradio šta sam trebao da zaradim. Ovo je najmanje šta mogu uraditi kao građanin Bugojna, odgojen da poštuje i cijeni drugoga. Onaj ko ne cijeni i ne poštuje drugo i drugačije, ne može poštovati i voljeti svoje. Ova moja gesta je moj krik protiv svog zla koje se dogodilo u mom gradu i u mojoj zemlji“, odgovara nam i započinje priču o pomirenju između naroda. Objašnjava nam da je ovaj postupak i njegova svojevrsna poruka mira, u gradu gdje tenzije između Hrvata i Bošnjaka i gotovo 20 godina nakon rata još uvijek postoje.

Nijeme svjedoke vremena Smajić brižljivo čuva (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

„Želim da se pomirenje nastavi, da živimo zajedno i pazimo jedni na druge“, poručuje naš domaćin, koji je nakon što je kardinal primio njegovo pismo otišao i do Sarajeva. Upravo na dan kada je papi Ivanu Pavlu II. otkriven spomenik u Sarajevu susreo se s kardinalom Puljićem. Kaže kako je to bio ugodan razgovor i da je Puljić pokazao interes za njegovo nalazište.

Po svemu sudeći u nadbiskupiji će formirati radnu skupinu koja će istražiti cijelu ovu priču i njenu pozadinu, a nakon toga i odlučiti što će s velikodušnom Smajićevom ponudom. Sve skupa moglo bi potrajati.

Do sada je o crkvi samo postojala narodna predaja i nekoliko pisanih tragova u burnoj i izuzetno bogatoj povijesti bugojanskog kraja. Sam lokalitet na kojem su temelji crkve pronađeni u narodu je poznat kao Crkvina, a prema nekim posrednim izvorima uz crkvu je postojao i franjevački samostan. Nekoliko stotina metara dalje nalazi se vrlo strmo uzvišenje Kik, na kojem se nekada nalazio grad Vesela Straža, zbog svog dominantnog položaja teško osvojiva utvrda.

Gdje počinje jezero završavaju temelji izgubljene crkve (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

Povijesni dokumenti kažu kako je naselje vrlo zanimljivog imena, Vesela Straža, bilo veliko raskrižje putova te političko, gospodarsko i kulturno središte ovog kraja, a neki od povjesničara iznosili su i tezu o duhovnom središtu što bi ovaj slučajni pronalazak mogao potkrijepiti. Nije poznato kada je uopće utemeljeno to naselje, ali površna arheološka istraživanja vršena na Kiku početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, otkrila su veliku količinu prethistorijske keramike, pa se vjeruje da je na istom mjestu bila i prapovijesna gradina. Sam Kik je proglašen nacionalnim spomenikom i zaštićeno je područje u krugu stotinu metara od njega, što međutim ne obuhvaća i Crkvinu.

Kojih pet kilometara dalje nalazi se i lokalitet Pod, jedno od najvažnijih prapovijesnih nalazišta na ovim prostorima. Tamo je život bujao u eneolitiku, ranom i kasnom brončanom dobu, a potom i željeznom dobu da bi se u antičkom periodu preselilo samo koju stotina metara dalje, na jednu drugu Crkvinu ili Grudine. No, to je arheološko područje s antičkim, kasnoantičkim i srednjovjekovnim ostacima građevina, nekropola iz različitih epoha, danas izgubljeno za sva daljnja istraživanja, jer je vlasnik trgovačkog objekta u blizini lokaliteta, samu jezgru nalazišta na kojem su gotovo 30 godina vođena intenzivna iskapanja, asfaltirao za golemi parking. Također, u blizini Kika nalazi se i lokacija Seone s 18 srednjovjekovnih stećaka.

Kada je „Smajićeva crkva“ uništena nije poznato, ali pretpostavlja se da se to moglo dogoditi s osmanlijskim prodorima još prije pada Bosne, vjerojatno između 1414. i 1437. godine. Za razliku od nezaštićene crkve na ravnini, Vesela Straža poživjela je malo dulje. Čak su i nakon pada Bosne, utvrdu u kontranapadu osvojile mađarske snage, da bi tek ugovorom između Mađara i Osmanlija 1503. godine Vesela Straža pripala Turcima, a ubrzo poslije toga u izvorima se prestaje spominjati.

„Barem 95 posto ljudi me podržava“ (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

U samom Bugojnu Smajićeva ideja naišla je na odobravanje, a poduzetnik će nam čak dati i okvirnu procjenu podrške.

„Barem 95 posto ljudi me podržava“, kaže. No, u gradu postoje i oni koji će Smajića optužiti za kulturocid. Naime, u proljeće 2004. godine devastirani su ionako devastirani ostaci kule u Veseloj Straži, kada je strojno poravnat plato u promjeru od 17 metara, pri čemu su velike količine kamena gurnute u jarak. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH zapisalo je da su ti radovi izvršeni za potrebe lokalnog „aero kluba“, s obzirom da se područje koristi za polijetanje paraglajdera. Bugojanska policija je pak tada izvijestila kako je Husein S., navodeći samo inicijal prezimena, oštetio „staru tvrđavu“.

Bugojanski fratri već su obilazili lokaciju i pregledali desetak krupnih kamenih ostataka (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

„Vjerovatno se ovim sada želi iskupiti za taj potez“, komentari su nekih od građana Bugojna. S druge strane u bugojanskom župnom uredu ostalo je zabilježeno kako je Smajić iz svoje pilane u više navrata donirao građu za prijašnje potrebe gradske crkve. Jednako tako na istom mjestu ostalo je zapamćeno kako je u vrijeme kada je rat bjesnio u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini još nije bio na pomolu, Smajić humanitarnu pomoć koja se prikupljala u župnom uredu, svojim kamionom besplatno odvezao u Split.

„Možda je sve ovo način da se s Bugojna napokon skine jedna mračna slika, koja ga godinama prati, da se pokaže kako su ovdje ljudi ipak orijentisani na suživot, kao i da znaju njegovati i poštovati tradiciju drugih“, smatra Nedžad Milanović, profesor bugojanske gimnazije s kojim smo razgovarali o otkrivenoj crkvi. Nada se da će nadbiskupija prihvatiti ovu ponudu, a pomoć je obećao i načelnik općine Hasan Ajkunić. Bugojanski fratri već su obilazili lokaciju i pregledali nekoliko krupnih kamenih ostataka, vjerojatno s lukova na vratima, koje je Smajić brižno pospremio u podrum ispod velikog bazena što ga je napravio nedaleko jezera i kuće.

Tu je prije gotovo stotinu godina pronađen i crkveni kalež (FOTO: © 2014 - Jure Vukadin/Lupiga.Com)

Kada se u gradu doznalo za ovo otkriće, do njega su počele dolaziti i razne priče vezane uz crkvu i Crkvinu. Jednu od takvih ispričao je Vlado Šistov, koji se sjetio kako mu je baka govorila da je njen suprug Markan odmah nakon Prvog svjetskog rata, kada su Austrijanci na istoj lokaciji radili vodeni ispust za hidroelektranu Bugojno, pronašao stari crkveni kalež. Rečeno mu je da o tome nikome ništa ne govori, a za šutnju je dobio i nagradu. Jesu li Austrijanci već tada pronašli ostatke crkve, ali im nije odgovaralo da se to otkrije, vjerojatno nikad nećemo saznati.

I što god odlučili u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, dobro je da ovakvih priča ima jer, skromno je naše mišljenje, one doista doprinose pomirenju i uvažavanju drugih te predstavljaju jedan drugačiji put u toliko željenom suživotu. A kad se opet pojave, Lupiga će rado izvijestiti o njima. Dobrih vijesti danas svakako nedostaje.

Lupiga.Com