O pozivu kustosica UrbanFestivala da sudjelujem na ovogodišnjem izdanju koje problematizira zagrebačke nebodere razmišljala sam prvenstveno na način poimanja uloga unutar ustaljenih podjela među akterima u festivalskim zbivanjima: umjetnika/ica s jedne strane i kustosa/ica, organizatora/ica s druge. Zanimalo me ispitati može li se i kako realizirati aktivistički rad unutar jedne formalne organizacije, festivala, i preispitati definirane odnose inicijatora i autora polazeći od uvjerenja svakodnevne prakse grafičke dizajnerice koja ne radi “za” već “s” (nekim).

Tako se moj prijedlog, u kojeg su se kustosice uključile kao aktivne sudionice, sastojao od jednovečernje akcije u vidu direktne intervencije na fasadu Ciboninog nebodera, sportsko-poslovnog centra sagrađenog povodom održavanja Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, a danas sjedište najveće hrvatske privatne kompanije Agrokor. Jedan od najviših nebodera u Hrvatskoj među najznačajnim je primjerima zagrebačke arhitekture osamdesetih godina, modernizacije šireg centra grada, ali i simbol onovremenih sportskih uspjeha tadašnjeg sastava košarkaškog kluba Cibona, a posredno i jugoslavenske košarkaške reprezentacije.

Odluka Agrokora da upravo ovdje preseli svoje sjedište, “okupirajući” četrnaest najviših katova nebodera i postavljajući svoj logo na njegov vrh, može se čitati kao “uzorak” procesa privatizacije javnog prostora tijekom posljednjeg desetljeća i načina simboličke reprezentacije društvene i ekonomske moći privatnog kapitala nad javnim dobrom, koja svoj najbolji izraz nalazi upravo u arhitekturi i promjenama urbanog tkiva grada.

30. 06. 2011. odvila se nenajavljena akcija u kojoj su se sudionice i sudionici nalazile na skrivenoj lokaciji s koje smo laserskim projektorom projicirale tekstualni i vizualni materijal osmišlljen od strane unaprijed pozvanih autora, kao komentar na poslovanje Ivice Todorića i njegove tvrtke. Želeći povećati vidljivost i vidjeti medijsku reakciju, nakon dvosatne akcije s projektorom proslijedile smo dokumentarne fotografije medijima.

Rafaela Dražić

Kustosice UrbanFestivala o akciji:

Tema ovogodišnjeg UrbanFestivala, mjesto s kojeg smo započele istraživanje i komunikaciju s umjetnicima, bila je arhitektura nebodera. Tema nas je vrlo brzo usmjerila ka tome da se na različite načine zajedno s umjetnicima/cama i drugim sudionicima bavimo pitanjem razlike između privatnog i javnog, onim rubnim situacijama u kojima je teško definirati “javnost” prostora, te na procese privatizacije u različitim aspektima.

Rafaelu Dražić, po vokaciji dizajnericu, pozvale smo da sudjeluje na ovogodišnjem UrbanFestivalu s novim, za tu priliku koncipiranim projektom. Naš se izbor temeljio prije svega na onom segmentu njezinog djelovanja u kojem dizajnersku ulogu isprepliće s onom kustoskom i umjetničkom, te im dodaje i aktivističku dimenziju. Primjerice, na zabranjivanoj izložbi 7 nula izlagala je fotografije grafita kojima se kritizira politika Željka Keruma, a za Ad hoc projekt osmišlja svojevrsna “pravila igre” za promišljanje pojmova slike i cenzure te pozvala niz kolega na sudjelovanje.

Imajući na umu rad Rafaele Dražić i smjer u kojem se kretalo istaživanje ovogodišnje festivalske teme, svjesno smo ušle u otvoreno polje na kojem se granice između medija i strategija dizajna, umjetnosti i aktivizma zamućuju.

Rad Rafaele Dražić sastojao se od dvosatne noćne projekcija parola, fotomontaža i ilustracija koje je kreirala grupa nezavisnih novinara/ki, aktivista/ica, dizajnera/ica i umjetnika/ca, a koje su se vrtile na pročelju Ciboninog tornja. Sadržaj poruka kritički se osvrtao na poslovanje tvrtke Agrokor kroz kratke tekstualne ili slikovne poruke, manje ili više direktno provokativne. Nama, kao kustosicama ovog projekta, ali ujedno i autoricama jedne od poruka koja se vrtila na Ciboni i osobama koje su zajedno s Rafaelom bile prisutne u trenutku realizacije i odradile tehnički dio priprema, bilo je prije svega važno odaslati u javni (fizički) ali i medijski prostor kritiku poslovanju Agorokora, za koju smatramo da u aktualnom javnom diskursu nije dovoljno zastupljena. Akciju smo u medije plasirale anonimno iz dva razloga: s jedne smo strane htjele u prvom koraku izbjeći da događaj dobije etiketu umjetničkog, da se o njemu izvještava samo u okviru kulturnih događanja pri čemu smo uočile opasnost da na važnosti izgubi aspekt direktnog izraza frustracije zbog političke i ekonomske situacije u zemlji. S druge strane, zanimalo nas je na koji će način, i hoće li uopće akcija biti interpretirana u medijima.

Ana Kutleša, Ivana Hanaček, Marijana Rimanić, kustosice UrbanFestivala 11

Kompletnu galeriju fotografija izvedene akcije pogledajte na ovom linku

Lupiga.Com