Bend četvorice mladih studenata iz Zagreba, nazvan po Metodu Trobecu, prvom serijskom ubojici Jugoslavije, osuđenom na smrt za silovanje i spaljivanje žena u krušnoj peći, već je svojim nastankom početkom 80-ih godina, a kamo li scenskim nastupom i avangardnim post-punk zvukom netipičnim za svoje podneblje, poput zlotvora po kojem su se prozvali, mnogima mogao slijevati žmarke iskrene nelagode niz kičmu. Među prvima, u svojim rafalnim lirskim komentarima spominju banke u kontekstu nadzora i terora. Razbijali su i trgali mikrofone i stalke, kao i klupsku opremu, lizali i pljuvali ljude u publici, proganjali kamermane, još za vrijeme Jugoslavije...

Godine 1985. snimili su materijal kojeg se nitko nije usudio objaviti. Povodom konačnog izlaska svojeg materijala na audio-kazeti, 1992. godine, pet godina nakon što je bend prestao postojati, na Hit depou su dali izjavu goli do pasa – frontmen Darko Begić-Bega je basistu Mariju Barišinu-Bari mazio dlakava prsa i jagodicama cvrljio bradavice. Već 1987. godine su prestali postojati Bend (Darko Begić, Mario Barišin, Gordan Dorvak i Ivica Vinski) koji je otrpio na svojim leđima mnoge strukturne smicalice, koje su udruženo proizvodili mediji, zajedno s organima reda, odlučili su dati intervju za Lupigu, u kojem daju odgovore na najzanimljivija pitanja iz svoje karijere.

Ljubimci nekadašnjih organa reda - Trobecove krušne peći (FOTO: D. Lovrović/Lupiga.Com)

Odakle ta želja da se nakon toliko godina kao sastav ponovno okupite, iako koncerata baš i nema?

IVICA VINSKI: Vrijeme Trobeca tek dolazi. Okupili smo se iz umjetničke potrebe, da guramo apstrakciju na viši nivo; kao i kod filozofije, kao i kod znanost koja je i tako u kurcu, koja je zalutala, umjetnik mora djelovati bez obzira sluša li ga netko, dolazi li na koncerte ili ne. To mu je zadaća, da razmjenjuje energiju, a mi koji funkcioniramo od pola Hz do 12,000 Khz, izmjenjujemo svjetlo koje nije vidno, ali je mjerljivo aparatima, magnetski spektar svjetlosti koji zrači mozak, što je i zadaća umjetnika.

Neki komentar na ovo što govori vaš glasnogovornik?

DARKO BEGIĆ: Ja baš nisam pratio.

Jeste li napravili neke nove stvari?

IVICA VINSKI: Napravili smo šestu novu stvar, peta je bila „Đavo je bio vruć“. A sve su stare stvari prearanžirane.

Idete li u snimanje novog materijala?

MARIO BARIŠIN: Ne znamo još što ćemo s tim materijalom, snimit ćemo ga svakako, sad u kojoj verziji, u studiju ili u živo, vidjet ćemo. Mi smo živi bend, pa postoji ideja da to opet budu live-snimke.

Jeste li osjetili da je ključni problem bio kako bi stare stvari „prodihale“ u novom trenutku?

IVICA VINSKI: Mi radimo stvari vrlo vrlo "sproščeno". To je, u biti, okupljanje pet prijatelja, neki zajednički interesi koji postoje za neku jedinstvenu ideju.

Što ste radili svih ovih godina i zašto ste, u biti, prestali svirati? Jeste li bili u kontaktu?

IVICA VINSKI: Nećeš mi vjerovati, ali nismo bili u kontaktu.

Baš nikakvom? Pivo jednom godišnje? Ništa?

DARKO BEGIĆ: On živi u Sloveniji, to je prvi razlog. Nekoliko godina se nismo vidjeli. Ali nisu to, ono, „jooooj dugo se nismo vidjeli“, već i ako nisi vidio čovjeka tri godine, kao da ga nisi vidio od jučer. Postoji među nama neka povezanost.

IVICA VINSKI: Općenito, ljudi krivo shvaćaju vrijeme. Vrijeme teče niotkuda nikamo, vrijeme je bezgraničan pojam i kad osjetiš potrebu, baš iz srca, kad to postane jedna fina nervoza, kad osjetiš potrebu s prijateljem popit pivo, onda ga nazoveš. Mi se nismo vidjeli dvadeset godina.

"Umjetnik mora djelovati bez obzira na sve" - Ivica Vinski (FOTO: D. Lovrović/Lupiga.Com)

Dobro, dakle, zašto ste se uopće raspali? Došlo je do zasićenja?

IVICA VINSKI:  Bilo je to 1987. godine. Moja je žena diplomirala, meni je ostalo pet ispita i otišli smo u Sloveniju, u raj na zemlji, kako je ona to smatrala. Ja sam dečkima iznio svoj plan da idem tamo, a i otprije je već postojao neki dogovor da to zamrznemo. Budući da znate priču i o ploči i o koncertnoj djelatnosti Trobeca, bend je zaista rekao sve.

U bend ste upali relativno mladi, jeste li imali neke bendove i prije Trobeca?

IVICA VINSKI: Nije bilo bendova od stagea, više neka kućna radinost. Ja sam došao 1983. godine, a prije mene je dvije i pol godine odradio Damir Kolarec, gitarist. Budući da su oni bili veliki prijatelji sa Sexom, ja sam odlazeći na njihove probe tamo njih upoznao. Tu smo shvatili da se dva klatna izjednačuju, dva klatna istog sata, da imamo iste pretenzije.

Nije vas favorizirala samo Sexa, za vas su i Pankrti rekli da ste najbolji bend u Jugoslaviji?

IVICA VINSKI: Nije riječ o favoriziranju, već sam ja studirao na arhitekturi s Ivanom Bilosnićem iz Sexe, a Trobece nisam ni vidio uživo, ali smo se poklopili u jednom momentu i ta priča je krenula.

Sigurno ste tu priču ispričali bezbroj puta, ali ponovimo je još jednom, jer ovo će čitati i ljudi koji za bend nikada nisu čuli. Čija je ideja?

DARKO BEGIĆ: Moja ideja.

Hajde, objasni to.

DARKO BEGIĆ: Mislim, već mi je glupo objašnjavati – u novinama je bio članak kako je Metod Trobec osuđen na smrt, da bi kasnije kazna bila pretvorena u 20 godina zatvora. U istom trenutku je Bara došel kod mene doma, s pozivom da napravimo bend, jer smo mi već nešto raduckali, to je bilo 1981. godine. Pristao sam uz uvjet da se ovak' zovemo. On je isto umro od smeha, takav crni humor nešto je najbolje u životu, i to je bilo to.

Kakvih ste sve problema imali zbog tog odabira imena?

GORDAN DORVAK: Kojih nismo? Pozivanje na policiju, zabrane koncerata, miniranja koncerata. Ali, opet smo svirali. Jer, to nije moglo proći.

Je li cenzore uopće zanimalo zašto se tako zovete?

DARKO BEGIĆ: Mi smo im bili omladina koja je neprijatelj države. To se čak i u medijima provlačilo - kakvi su to omladinci koji se tak' zovu?

Vi, kao, protežirate masovne ubojice?

GORDAN DORVAK: Mislim, do toga da smo mi sljedbenici ideje njegove...

DARKO BEGIĆ: Nije sekta bila, ali, ono... Mi smo bili četiri dečka od 17 do 20 godina.

"U to je vrijeme komunizam imao buržoaski kompleks, tako da se elegantno moglo provući kroz tu priču, inače smo mogli gadno nadrapat'." (FOTO: D. Lovrović/Lupiga.Com)

Znači, partijski režim je djelovao?

DARKO BEGIĆ: Ali ga se uvijek moglo zaobići. Znaš, nisu to sve pametni ljudi.

IVICA VINSKI: U to je vrijeme komunizam imao buržoaski kompleks, tako da se elegantno moglo provući kroz tu priču, inače smo mogli gadno nadrapat'. U jednoj noći, kad smo imali koncert u Kulušiću, skinuli su nam 300 plakata po gradu.

DARKO BEGIĆ: Ne, 299... jer je ostao jedan na Zvečki. Mi smo lijepili plakate.

Bio je zalijepljen unutra?

DARKO BEGIĆ: Ne, izvana, ali valjda je čovjek koji je dobio zadatak ovaj propustio. Uglavnom, 299 plakata. Mi smo ih lijepili od 23 do 1 sat, a ujutro ih više nije bilo...

IVICA VINSKI: Hoću reći ti su tekstovi minimalistički precizno napisani, ne vrijeđaju ni Boga ni ikog, a najmanje sustav. Nitko nam nije mogao niti soli staviti na rep. Nismo imali straha, jednom smo čak iz Gospića donijeli suvenir, cjepanicu od metra, koju su nam stalno skidali i micali, odnosili je na jedna vrata van, a mi bismo je unosili natrag. Taj koncert su nam i platili, za Dan mladosti, 25. peti, ali ga nismo svirali.

Što je bilo tako neobično na vašim koncertima? Navodno ste pljuvali ljude? Je li to bila reakcija na neprijateljsko raspoloženje?

DARKO BEGIĆ: Da, ali bilo je i obrnuto. Gledaj, on pljuje po tebi, ti pljuješ po njemu... S tim da je njih 200, a ti si sam.

GORDAN DORVAK: Pljuvanje je bilo odraz jedne ljubavne veze, ta razmjena likvida, je li, tjelesnih, bila je simbolična u toj mjeri da su ljudi tako iskazivali svoje osjećaje... Ne slaganje, nego zadovoljstvo i poistovjećivanje s našom idejom i našim tekstovima. Na nekim mjestima koja su bila izvan vremena je pljuvanje doživljavano kao uvreda i s te je strane znalo biti problema.

DARKO BEGIĆ: To je, kao narodno veselje, izašlo iz trenutka.
Jesu li partijski birokrati slali ljude na vaše koncerte da čuju o čemu se tu zapravo radi?

GORDAN DORVAK: Oni su nas ustvari dočekali nespremni. Oni nisu znali da će se tako nešto pojaviti i nisu znali kako djelovati i onda su djelovali iz reakcije, gulili plakate, slali nam „dekstere“ na svirke. Onda smo na nekim mjestima morali sami skidati plakate. Nismo se smjeli predstavit, kao „mi smo bend taj i taj“, ali je Bega uvijek našao način. Šta su mogli? Hoće li ga hapsit'? Nitko nije rekao ništa protiv Tita, niti protiv partije.

I nisu nikad nikoga od vas uhapsili?

DARKO BEGIĆ: Nisu. Bili su to samo obavijesni razgovori. Ali, imali smo koncert u Kulušiću i ovi vele da je pukla cijev. Usred zime. I onda mi odemo pogledat, i nije pukla... Onda su se sjetili još jednog boljeg načina, a to je ignorancija. Jednostavno, ti postojiš, ali nema te u medijima.

"Ne treba im zamerit jer nisu baš razumjeli tu vrstu glazbe" (FOTO: D. Lovrović/Lupiga.Com)

Kako su vas uopće mediji tretirali?

DARKO BEGIĆ: Imali smo podršku, naročito u Poletu, tu je bila ekipa koja je slušala takvu glazbu.

A mainstream mediji?

DARKO BEGIĆ: Uglavnom se svodilo na probleme oko imena. O glazbi, osim Poleta, nitko nije ni pisao. Nije im bilo ni bitno. 

Znači, samo na razini skandala?

GORDAN DORVAK: Sjećam se jedne sociološko-filozofske analize, kako nam se to dogodilo da nam se bendovi nazivaju po ubojicama. I onda je tamo bio traktat koji je mogao stajat ili nije, ali je to nama svejedno bila reklama, jer je bilo u Vjesniku preko cijele stranice.

DARKO BEGIĆ: Na radiju nas nisu htjeli puštati. Neki novinari su nas normalno vređali. Baš, ono, ciljano. Ne treba im zamerit jer nisu baš razumjeli tu vrstu glazbe.

Istovremeno, nastupali ste s bendovima poput Katarine II?

GORDAN DORVAK: Na Yu Rock Alternativi, zagrebačkom Biennaleu, Pozdravi Zagreb – Beograd...

DARKO BEGIĆ: I po Sloveniji - Maribor, Ljubljana, Kopar …

Zalomilo se i snimanje s Borutom Činčem iz Buldožera.
 
DARKO BEGIĆ: Htjeli smo se time, jednostavno, pomaknut' s mrtve točke – imati neki zapis. A stvari su se poklopile.

Jeste li se skužili, je on je bio hipik?

GORDAN DORVAK: On jest bio hippie... Malo nije kužio što mi točno hoćemo, on je čuo za punk i za novi val, ali ništa od toga nije slušao. Mi smo ga u stvari ganjali za „daj nam ovo, daj nam ono“... Dali smo mu priliku da eksperimentira na nama, da sve što mu je ikad palo na pamet sada i isproba. 

DARKO BEGIĆ: Ima stvari koje ljudi danas ne kuže, kako smo mi to snimali, ali u stvari je bilo vrlo jednostavno.

Govorite o materijalu koji nije objavljen šest, sedam godina? To je taj materijal?

DARKO BEGIĆ: To je '85. snimljeno...

Zašto to nije objavljeno?

DARKO BEGIĆ: Pa, ček, tko bi se to usudio? Da završi na Golom otoku. Ipak se to naziva po ubojici.

Dobro, pa ipak je bilo i nekih nezavisnih izdavača.

DARKO BEGIĆ: Dobro, bilo je. Ali mi smo napravili i pjesmu o Enveru Hoxhi u to vrijeme.

Kako je došlo do te pjesme o Hoxhi? Smrt albanskog državnika bila je lajtmotiv albuma, ali samu pjesmu o njemu niste snimili.

IVICA VINSKI: Ta priča uopće nije komplicirana. Mi smo imali glazbenu podlogu koja je stajala neodrađena. Krenula je interna zajebancija i spontano otišlo dalje.

GORDAN DORVAK: Stvari su nam aktivno dolazile, i ako nam je bilo fora, onda smo to uglazbljivali, ako ne onda nismo i tako bi se neka dobra ideja i realizirala.

"Tko bi se to usudio nas objaviti? Da završi na Golom otoku." (FOTO: D. Lovrović/Lupiga.Com)

Tko je od vas bio najmlađi?

GORDAN DORVAK: Imao sam 16. Tako da su starci, pizdili.

DARKO BEGIĆ: A čiji nisu? Ali, nisu nam ni roditelji mogli zabranit da radimo to što radimo.

I koji su sad planovi?

DARKO BEGIĆ: Svirati i onda nešto snimiti. Mada stalno radimo nove stvari. Iako ne živimo blizu, da bismo probavali.

Još uvijek niste odgovorili zašto ste se razišli?

DARKO BEGIĆ: Jednostavno te život „otfura“ u nekom drugom smjeru.

IVICA VINSKI: Znaš, kad te netko gazi - sedam godina? A ti, uopće ne osjećaš tu čizmu. Radiš lepršavo. Te stvari su nastajale vrlo vrlo spontano. Brzo, vrlo jednostavno. Mi smo lijeni ljudi, ne trošimo ne znam kakva vibratorna polja između mozgova i napinjemo vratne žile... Ne, nema toga. To je više druženje...

Koliko vam je značila prisutnost Damira Price-Caprija iz Haustora u bendu? Vi ste ipak bili mlađi, a on je dolazio iz jedne druge muzičke priče.

DARKO BEGIĆ: Mi smo bili otvoreni, imali smo i trubača u bendu i orguljaša... Njega smo gledali i pomislili si „bilo bi super da ovaj svira s nama“. Kad je Bara prešao u Haustor na jedno vrijeme, zvao je Caprija da dođe svirati s nama, što je ovaj objeručke prihvatio.

A veza s grupom Sexa, koliko vam je tu pomoglo da jedni drugima budete utjeha?

DARKO BEGIĆ: Mi smo prije svega bili prijatelji. Ivica je studirao s Bicom i jednostavno smo dijelili iste poglede na muziku i na život. I to je to. Prijateljstvo traje i dan danas.

Ipak oni su u jednom trenutku otišli u Amsterdam, a vi ne... Kako ste reagirali na to?

GORDAN DORVAK: Da, mi smo se već raspali, a njih je put odnio u Amsterdam. Tamo su se isto rasuli. Svatko na svoju stranu.

A jeste li vi vjerovali u njih? Tipa, kad je izišao LP „No Sleep Till Pussy“... kakav je polučilo efekt?

GORDAN DORVAK: Meni je to bilo odlično. Ohrabrujuće je u tom smislu da je to netko tko ti je onak' blizak, po životnim stavovima u glazbi – nit smo mi kopirali njih, nit oni nas, nama se sviđalo što rade oni, ali je svatko imao neki svoj film, ne? A to je bilo, kao, super – krenulo! A nama je ostalo sve u rupi, jer nismo vježbali.

DARKO BEGIĆ: Nakon filma Ines Pletikos, (Slučaj Sexa – op. aut.), komentirali smo, s obzirom da su oni zbog svog imena imali problema sa skvoterima u Nizozemskoj, bilo bi zanimljivo vidjet kako bismo mi prošli, da smo došli iza njih, da im je čovjek preveo što ime  benda znači. Valjda bi nas spalili, ono... kao vještice. Mogli smo svirati u Jugoslaviji, a ne bismo mogli u demokratskoj Nizozemskoj. Bez obzira na raznolikost vjera i rasa, nisu bili spremni za nas.

Lupiga. Com

Naslovna fotografija: D. Lovrović/Lupiga.Com