Doslovno je zastrašujući rezultat sudskih postupaka koje su neki honorarni suradnici HRT-a, nakon što su za tu kuću godinama svakodnevno radili temeljem ugovora o autorskoj suradnji, pokrenuli protiv te javne medijske kuće, o čemu je nedavno za Lupigu pisala novinarka Morana Panjkota. Nakon 14 godina svakodnevnog rada za HRT, tijekom kojega je godinama redovno uređivala i vlastitu emisiju, bez bolovanja i prava na plaćeni godišnji odmor, potplaćena i bez uplaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje (i bez staža), izgubila je sudski spor u kojemu je pokušala dokazati da je njen rad imao sva obilježja rada prema ugovoru o radu.

HONORARCI PRED SUDOVIMA: Medijske kuće varale državu preko novinarskih leđa

Činjenica da je sud zanemario odredbe Zakona o radu, prema kojima se ugovor koji poslodavac sklopi s radnikom za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, treba smatrati ugovorom o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno, pokazuje zapravo koliko običan čovjek može biti nemoćan pred sustavom. I koliko je važno da danas ne dopustimo da u Zakon o radu uđe odredba po kojoj isključivo poslodavac odlučuje o tome da se radno vrijeme može urediti tako da traje i do 56 sati ili 60 sati tijekom jednog tjedna, ili da se produlji mogućnost rada preko agencija za zapošljavanje, s trenutnih godinu na tri godine, ili da je neisplata plaća kazneno djelo... Na temelju primjera s honorarcima u javnim medijima, ili radnika Zdravstvenog centra Lipik, koji, iako u državnom vlasništvu, sad već 25 mjeseci nisu primili plaću, imamo puno pravo vjerovati da će se priča o zaštiti prava radnika, koju bi trebala provoditi inspekcija rada, a potvrđivati sudovi, vrlo lako pretvoriti u mrtvo slovo na papiru.

"U dva navrata poslodavac je bio unaprijed obaviješten o dolasku inspekcije" (FOTO: novilist.hr)

S obzirom da sam godinama sjedila pored 35-40 kolega honoraraca koji su isti takav problem imali i u jednom ugaslom javnom mediju, u stopostotnom državnom vlasništvu, Vjesniku, smatram jako važnim da se o tom problemu govori. U ime Vjesnikovog sindikata u više sam navrata na skupštinama Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske nastojala potaknuti da se preko udruga izborimo za drugačiji položaj kolega honoraraca, no nije bilo interesa. Sindikat novinara Vjesnika u nekoliko je navrata prijavio poslodavca Inspekciji rada, u uvjerenju da ljudi koji svakodnevno rade u redakciji s lošim ugovorima rade protuzakonito te da će i Inspekcija to utvrditi.

No, nije bilo sluha. Štoviše, u dva navrata poslodavac je bio unaprijed obaviješten o dolasku inspekcije, pa su honorarci odmah poslani – na kavu. Većina je izašla iz redakcije, u strahu da je druga opcija otkazivanje ugovora o autorskoj suradnji, a većini je rad u Vjesniku bio jedini izvor prihoda. Oni koji su ostali nikada nisu dočekali nikakvo suvislo postupanje Inspekcije, niti mišljenje. Prema informacijama kojima raspolažemo, samo je jedan honorarac, nakon što je odlučio otići iz Vjesnika, tužio Vjesnik i dobio tužbu, no tvrtka se, naravno, žalila. Do rezultata drugostupanjskog postupka nismo uspjeli doći.

Koliko god stalno zaposleni danas nemaju nikakvu sigurnost, kod honorarne suradnje u ovakvim slučajevima, ona je još i manja, a ljudi višestruko zakinuti u pravima u odnosu na stalno zaposlene. Riječ je o bezbroj detalja, počev od plaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kojima se jednog dana regulira pravo na naknadu za nezaposlene, mirovinu, kao i zdravstveno osiguranje. No, to je i pravo na tjedni odmor, odnosno povoljnije plaćen rad nedjeljom i vikendom, na primjer. Pravo na godišnji odmor u skladu sa zakonom (umjesto zakonskog minimuma od četiri tjedna honorarci često mogu koristiti samo dva), pravo na bolovanje za slučaj bolesti, rodiljni dopust, pravo na jubilarnu nagradu, a pogotovo prava u slučaju stečaja tvrtke. U toj situaciji, naime, honorarni suradnici imaju status „ostalih vjerovnika“, odnosno dobavljača i mogu se naplatiti tek nakon što se naplate stalno zaposleni, ako za to ima novca ili imovine.

Samo je jedan honorarac, nakon što je odlučio otići iz Vjesnika, tužio Vjesnik i dobio tužbu (FOTO: Lupiga.Com)

Ono što je najspornije, činjenica je da mnogi od njih u ugovorima imaju i zabranu suradnje s drugim redakcijama, iako autorski ugovor ili ugovor o djelu tako nešto ne bi smjeli sadržavati. Razumijevanja radi: u medijima je povremeni honorarni rad posve normalna pojava i nitko nema ništa protiv ugovora kojima se definira povremena suradnja, prodaja tekstova ili povremeno uređivanje neke rubrike i slično. No, ne radi se uvijek o ljudima koji rade povremeno, od kuće, tako da sami predlažu redakciji temu i odrade samo ono što su i ugovorili. Govorimo o ljudima koji su svakodnevno radili potpuno jednako kao i stalno zaposleni, iste poslove, tijekom istog radnog vremena, često u smjenama koje na oglasnoj ploči objavi poslodavac, u prostorijama i na sredstvima poslodavca i bez ikakve suštinske razlike u odnosu na stalno zaposlene, osim - ugovora.

Postoji tek mala razlika između onih koji rade temeljem autorskog ugovora i ugovora o djelu: kod ugovora o djelu sam honorarac plaća doprinose, pa mu je to razdoblje ipak pokriveno stažem. No, to se ne isplati svima, odnosno da biste to mogli, honorar mora biti dostatan da se pokrije bruto plaća, o čemu poslodavac uglavnom ne vodi računa. U Vjesniku smo imali obje kategorije suradnika, iako je bilo puno više onih na autorskom ugovoru, dakle bez staža i drugih srodnih prava.

Evo samo nekoliko primjera: Vanja Majetić radio je u Vjesniku punih 14 godina, uz autorski ugovor koji se povremeno obnavljao, ali bez dana prekida u radu. Počeo je kao novinar crne kronike, izrastao u vrsnog reportera i novinara s velikim znanjem o vanjskoj politici, koju je pisao do zadnjeg dana, 20. travnja 2012., kada je Vjesnik zadnji puta tiskan. Paralelno s tim, radio je godinama i kao urednik zadnje stranice Vjesnika, a povremeno i reportaža na duplerici, koje je nerijetko sam i – napisao i fotografirao. Punih pet godina radio je urednički posao doslovno bez dana godišnjeg odmora i uz velika natezanja oko toga kad bi mu možda trebao slobodan dan, jer su ga uvjeravali da je nezamjenjiv. I nije prestajao raditi čak ni onda kad bi mu honorar umanjili, bez obašnjenja. Jer, i toga je bilo.

Malo tko od je bez lažnih honoraraca (FOTO: novilist.hr)

Kad je došlo do stečaja Vjesnika, ostao je bez šest honorara, dok su stalno zaposleni na ime tri zadnje plaće imali pravo na tri minimalca iz sredstava Agencije za osiguranje radničkih potraživanja. Nije imao pravo na nikakvu otpremninu, dok su stalno zaposleni dobili zakonski minimum po Zakonu o osiguranju radničkih potraživanja (najviše do tri prosječne plaće radnika u zadnja tri mjeseca). I dok su radnici s deset godina staža imali pravo na naknadu za nezaposlene u trajanju od 360 dana i ona je nekima dosegla i do 1.900 kuna, Vanju je savjetnica kod prijave na Zavod za zapošljavanje pitala gdje je bio do tada, da sa 36 godina nema staža u radnoj knjižici.

U sličnoj situaciji bila je i Martina Kalle, odlična novinarka Vjesnikove Kulture, koja je bila honorarka oko osam godina. Zapravo dulje, ali uz dvije pauze radi porodiljnog dopusta, tijekom kojega nije imala pravo na naknadu koju bi ostvarila kao stalno zaposlena. Budući da je suprug Zlatko bio fotoreporter u Vjesniku, obitelji s dvoje male djece itekako je osjetila činjenicu da Martina nije imala pravo na naknadu na burzi. Na jednoj od HND-ovih tribina o položaju honorarnih suradnika u medijima svjedočila je i o još jednom velikom problemu: u natječajima za posao u drugim profesijama uglavnom su se čudili kako iza sebe nema staža, odnosno zašto ju nakon godina predanog rada poslodavac ipak nije zaposlio.

Nekoliko kolegica koje su radile u Vjesniku osam godina i profilirale se u odlične novinarke ostale su bez honorara i prava na burzi, no kažu kako im se to što u radnoj knjižici nemaju staža na kraju i isplatilo, jer su se  mogle prijaviti za mjeru stjecanja radnog iskustva bez zasnivanja radnog odnosa, popularno Mrsićevo volontiranje za 1.600 kuna. Anita Končar, vrsna novinarka Gradske rubrike i Unutarnje politike jedna je od njih. Kaže kako je to na kraju jedina sretna okolnost, jer je zahvaljujući tome što je bez staža mogla „upasti“ u mjeru stjecanja iskustva u – novim branšama.

Ovo pitanje zasad nije među prioritetima Ministarstva rada (FOTO: Rosenblumtv)

To su samo neki od kolega s dugim stažem koji su radeći jednako kao i stalno zaposleni, nerijetko i vrijednije, dočekali s nama stečaj. Većina ih je u Vjesniku bila dulje od pet godina, a među njima i kolega Igor Weidlich, urednik gradske rubrike (čije je ime stajalo i u impresumu lista), Morana Zajec, redaktorica u Gospodarstvu s više od pet godina staža.... Predugo bi trajalo da se dotaknemo baš svih, jednako nam dragih sudbina. Bilo pa prošlo, zaključujemo.

Šanse da se to promijeni u ovom su trenutku gotovo nikakve. U Ministarstvu rada o tome smo dobili tek neslužbeni komentar – da zasad nije među prioritetima koji se rješavaju, iako se ne odbacuje ni mogućnost otvaranja te teme. No, upućuju nas i na Ministarstvo kulture te širu medijsku politiku, čije se donošenje tek očekuje. Njoj prethodi i analiza stanja u medijima u zadnjih 20-ak godina, pa bi se temeljem upitnika koji su novinari ispunjavali putem interneta, moglo doći do toga kakvi sve oblici prekarnog rada u novinarstvu postoje i uvidjeti kakve su njihove posljedice. To bi mogla biti dobra osnova i za strukovno udruženje koje bi moglo pokrenuti pregovore s poslodavcima i Vladom oko novih rješenja, upućuju nas.

Do tada, honorarci bi se trebali ozbiljnije organizirati, kroz posebnu udrugu, ili HND i Sindikat, jer je najčešći odgovor u te dvije udruge bio da sami članovi trebaju predložiti rješenja i imati svoje predstavnike koji će lobirati za njih. A svi dosadašnji pokušaji da se to nekako učini baš i nisu urodili plodom.

Lupiga.Com