Zdravko Mustač izručen, Josip Perković izručen, neka se pripremi Franjo Vugrinec. Tako bi se nekako mogao sažeti trenutni saldo afere Đureković. Kada se pravosudni dio priče, kako i pripada, prepusti nadležnom njemačkom sudu, ova afera svoje eksplozivno punjenje ipak ponajviše ima u manje-više otvorenom obračunu s udbaškim 'glavešinama' i Jugoslavijom, kao represivnom tvorevinom kojoj konačno treba organizirati javno suđenje, pa makar u Njemačkoj, pa makar u neprikrivenom aranžmanu jedne druge tajne službe, BND-a, kojoj je borba protiv Jugoslavije i njezinih tajnih službi, bila u opisu zadatka.

Medijsko suđenje Udbi u Hrvatskoj je na neki način već održano, kroz višegodišnju medijsku kampanju Večernjeg lista i još nekih listova te politički ugođaj koji stvara dio stranaka desnice. U 'Večernjakovu' dokumentarcu 'Lex Perković tajna udbaškog ubojstva' iskazana je, među ostalim, poanta tog suđenja. Za ubojstvo Stjepana Đurekovića, kako su u filmu opširno tumačili publicist Bože Vukušić i saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, nisu krive samo udbaške strukture u Hrvatskoj i Jugoslaviji, već i partijski vrh, utjelovljen u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije koji je odobravao akcije protiv emigranata, pa tako i ubojstvo Đurekovića.

Medijsko suđenje  je već održano (FOTO: Novilist.hr)

Spirala odgovornosti, prema Vukušiću i Tuđmanu, dakle, za ubojstvo Đurekovića ide do komunističkog političkog vrha Hrvatske i Jugoslavije, ali problem je što o tome nema nikakvih dokaza. Taj Savjet za zaštitu ustavnog poretka bio je službeni organ Jugoslavije, pa samo budala može vjerovati da su na njegovim sjednicama raspravljali koga i gdje treba likvidirati. Zato je u filmu objavljena tonska snimka iskaza koji je krunski svjedok protiv Perkovića, Vinko Sindičić, dao njemačkim istražiteljima, u kojem Sindičić govori upravo ono što autori dokumentarca i publika naklonjena autorima, žele čuti. Sindičić tvrdi da je nalog za likvidaciju političkog protivnika u emigraciji mogao doći iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i neformalno, bez službene odluke.

Otuda nije isključeno da će Njemačka, u nastavku istrage oko ubojstva Stjepana Đurekovića, tražiti ne samo Vugrinca, kao kadrovika hrvatske Službe državne sigurnosti nadređenog Perkoviću, nego i one iz tadašnjeg partijskog vrha koji imaju bilo kakve veze s odobravanjem akcija protiv emigranata. Budući da Miroslav Tuđman u filmu upozorava kako se 'SDP nikada nije odredio prema svojim korijenima, uzorima i vrijednostima', nije teško zamisliti da će se i na domaćem terenu događati neke slične istrage i procesi. I da će jedan sadašnji opozicijski vođa, poznat po jakom antikomunizmu, pod uvjetom da se popne na vlast, spremno otvoriti istragu o zločinačkom karakteru SDP-SKH-a.

Istodobno s kriminalizacijom posljednjih socijalističkih garnitura vlasti kroz aferu Đureković, čeka se početak suđenja Josipu Boljkovcu (92) kojeg se dovodi u vezu s likvidacijama civila i zarobljenika nakon Drugog svjetskog rata u okolici Duge Rese. Oko procesuiranja Boljkovca osobito se zauzeo neimenovani oporbeni lider, a medijsku potporu opet daje 'Večernjak' objavljujući, u nizu sličnih izdanja, ovih dana knjižicu Williama Klingera 'Teror narodu'. Klingerov rukopis bavi se osnivanjem i djelovanjem Organizacije za zaštitu naroda (OZNA), predšasnice Udbe, u sklopu Narodnooslobodilačkog pokreta naroda Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. I Boljkovac je bio 'oznaš' pa se otuda sumnjiči za naređivanje likvidacija u karlovačkom kraju.

Kakva 'muzika za uši' pristalica nipodoštovanja partizanskog pokreta otpora i narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije

Sam naslov Klingerove knjige parafraza je čuvene krilatice partizanskog pokreta 'Smrt fašizmu, sloboda narodu', čime se preporuča teza da narodi Jugoslavije nakon smrti fašizma nisu dočekali nikakvu slobodu, već teror. U tom teroru u pripremi Ozne, navodi Klinger, pobijeno je, mimo ratnih borbi i bez suđenja, 560 tisuća protivnika narodnooslobodilačkog pokreta Titove Jugoslavije.

Za djelovanje Ozne Klinger u zaključku knjige bez ustezanja piše da se dade usporediti s nacističkim Gestapoom, a ulogu partizanske Prve proleterske brigade, po istome uzusu, autor knjige prispodobio je ulozi Waffen SS formacija u Hitlerovu Wehrmachtu. Kakva 'muzika za uši' pristalica nipodoštovanja partizanskog pokreta otpora i narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, kakvih u Hrvatskoj ne nedostaje.

Budi Bog s opisanim pravedničkim naporima naših publicista, političara, obavještajaca i povjesničara usmjerenim k tome da se jedna ideologija, borba, politički sistem i njegove (obavještajne) službe proglase zločinačkim i kriminalnim po kriterijima današnjeg doba. No, što kada se ti isti kriteriji, a to našim 'pravednicima' iz gornje 'strofe' ne pada na pamet, primijene na današnju državu i njezine službe?

U Hrvatskoj, prema službenoj povijesti, narativu politike, većine medija i pripadajuće publicistike, nije bilo ni političkih ubojstava a la Đureković, ni organiziranog terora. Likvidacije iz 90-ih i kasnije s očitom političkim natruhama, kao što su ubojstva predratnog šefa osječke policije Josipa Reihl Kira, sindikalca Milana Krivokuće, svjedoka ratnih zločina u Gospiću Milana Levara te umirovljenog generala JNA Milorada Miščevića, kao i pravaških ikona iz ranih 90-ih Ante Paradžika, Mira Barešića i Ludviga Pavlovića, najčešće se, tamo gdje postoji epilog, interpretiraju kao posljedica košmara u nekoj uzavreloj glavi, kao u slučaju Antuna Gudelja ubojice Josipa Reichl Kira. A tamo gdje nema ni sudskog epiloga ni ikakve istrage, kao u svim drugim gornjim primjerima izuzev ubojstva Kira, čeka se protok vremena i zaborav. 

Ovakva ubojstva se najčešće, tamo gdje postoji epilog, interpretiraju kao posljedica košmara u nekoj uzavreloj glavi, kao u slučaju Antuna Gudelja ubojice Josipa Reichl Kira (FOTO: nacional.hr)

U svakom slučaju, ubojstva s političkim podtekstom u suvremenoj Hrvatskoj nikako nisu zlodjela u vezi s državnim sistemom. A kamoli s djelovanjem njegovog obavještajnog 'krila' koje se od osnivanja do danas, ispada, gotovo isključivo bavilo skupljanjem dokumentacije i prisluškivanjem novinara.

Malo se pažnje poklanjalo i poklanja činjenicama da su hrvatske tajne službe, primjerice, sudjelovale u prikrivanju dokaza u zločinima (slučaj prebacivanja žrtava iz Paulina Dvora u Liku, 'prepariranje' dokumentacije koja je prosljeđivana Haagu), te da su njihove iskaznice, osim profesionalnih operativaca i smjernih službenica, imali i, sudski procesuirani, počinitelji teških kaznenih djela, kao što su šverc droge i ubojstva.

Oko 'organiziranog terora' kao metode zaposjedanja demokratske vlasti nakon 1990. godine nacija je doživljavala pravu traumu na haaškom procesu za udruženi zločinački poduhvat Gotovini, Markaču i Čermaku, pa kada su potonji oslobođeni, biva, stvar je povijesno zaključena. S druge strane, na nekim domaćim suđenjima (proces Brodarcu i Milankoviću u Osijeku), u sudske spise zavedeni su iskazi svjedoka o listama za likvidacije koje su nekim hrvatskim gradovima pravili ratni štabovi HDZ-a prije otvorene ratne eskalacije i stvaranja fronta, kao i masovnim odvođenjima srpskih civila (u Mošćenici pokraj Siska i u Gospiću) nakon kolanja takvih spiskova. 

No, sve su to 'pucnji u razno' koji ne mogu naškoditi spomenutom domaćem narativu prema kojem su zločini i teror nad onima za koje je demokratska vlast formirana ranih 90-ih procijenila da su protivnici novog sistema, izolirani slučajevi i nemaju veze s institucijama države. Sada se treba obračunati s prethodnim sustavom, a jednog dana možda dođe na red istovjetno naslijeđe iz novijeg doba.

Lupiga.Com