Pokretanje „spektakularnih“ (antikorupcijskih) postupaka protiv Ive Sanadera, Damira Polančeca i brojnih drugih likova s hrvatske društvene scene „bacilo je u zapećak“ Vladimira Zagorca, koji je donedavno slovio kao državni neprijatelj broj jedan. On je, inače, nakon gubitka (nekadašnje) moći svakako jedan od onih koji su „pogodni“ za „odstrjel“ i tako (selektivno) političko „pranje grijeha“ pred pukom koji je „gladan“ pravde i traži progon krivaca za višegodišnje pljačkanje Hrvatske. Zagorec je, uostalom, i onako prilično nepopularan (mnogi će reći „omražen“) u javnosti.

No, barem za sada, tereti ga se za, u najmanju ruku, dvojbena kaznena djela. Javnost je, pak, očekivala da bi se on mogao naći na optuženičkoj klupi vezano za „puno krupnije malverzacije“, primjerice za kupoprodaju oružja, nestanak novca s mnogih tajnih računa otvorenih u inozemnim bankama …, a o čemu se u medijima danima „najavljivalo“. No, da su, eventualno, detaljno istraženi ti slučajevi sasvim sigurno bi u kazneni proces bili „uvučeni“ i neki od onih koji su i dalje u Hrvatskoj prilično moćni i nedodirljivi. Tužiteljstvo je, inače, u „aferi vikendica“ optužilo Zagorca da je protuzakonito omogućio bivšem potpredsjedniku zagrebačke Gradske skupštine Antunu Šporeru obnovu vikend-kuće u Novigradu na račun MORH-a, iz čije je „kase“ isplaćeno oko 1.100.000 kuna. Svjedoci u tom predmetu su, uglavnom, iskazivali u Zagorčevu korist, no pitanje je hoće li mu to biti „dovoljno“.

Zagorec u pratnji pravosudnih policajaca sluša optužbu u slučaju "dragulji"

U „aferi dragulji“ mu je, pak, na teret stavljeno da je kao pomoćnik ministra obrane preuzeo od njemačkog državljanina Josefa Rotchaichnera neutvrđenu količinu dragog kamenja kao garanciju da će navedeni isporučiti MORH-u opremu za preuzetih pet milijuna američkih dolara, te da je te dragulje na kraju prisvojio. Premda u tom slučaju nema materijalnih dokaza - Zagorec je pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora, i to prije svega na temelju iskaza svjedoka Hrvoja Petrača, Snježane Šiprag i Terezije Barbarić, koji su inače s njim u lošim odnosima. Petrač, podsjetimo, „robija“ šestogodišnju zatvorsku kaznu na koju je osuđen pod optužbom za otmicu Zagorčeva sina. Zagorec je, uz to, izrazio sumnju da Petrač stoji iza njegova svojevremena premlaćivanja u podzemnoj garaži u Petrinjskoj ulici. Tijekom navedenog suđenja za otmicu je i otvoren „slučaj dragulji“, a to je tada djelovalo kao pokušaj Petračeve obrane da skrene pozornost s „teme“ procesa pa je na pojedinim raspravama izgledalo kao da se, zapravo, sudi Zagorcu.

Hodak svjedoči na sudu, u pozadini sjedi Šlogar

Njega, inače, „zastupa“ odvjetnik Zvonimir Hodak, čija je kćerka Ivana ubijena u listopadu 2008. godine, nedugo nakon Zagorčeva izručenja iz Austrije u Hrvatsku. U javnosti se špekuliralo kako je ubojstvo povezano s tom ekstradicijom. No, na kraju je za likvidaciju optužen i nepravomoćno osuđen beskućnik Mladen Šlogar, čiji je motiv za počinjenje kaznenog djela navodno bila osveta Ivaninom ocu Zvonimiru Hodaku jer mu nije pomogao nakon što je prije 15-tak godina ostao bez posla. Premda je Šlogar u policiji priznao da je počinitelj, a od njega je oduzet i pištolj kojim je ubojstvo „izvršeno“, ostale su i dalje mnoge sumnje u ovaj slučaj. Odvjetnik Antonio Zujić je na kraju sudskog postupka u „završnim riječima“ istaknuo kako je priznanje njegova branjenika puno neistina, postavivši s tim u vezi pitanje „je li to posljedica teksta kojeg je trebao dobro zapamtiti i reći policiji“.

Građani pale svijeće na zagrebačkom Cvjetnom trgu nakon ubojstva Ivane Hodak

Hodak je, pak, svjedočeći u ovom postupku ustvrdio kako je tragični događaj u „uzročnoj vezi“ s njegovom obranom Zagorca, dodavši: „Ubojstvom moje kćeri poslali su poruku meni, te Zagorcu koji ima troje djece i jedno mu je bilo oteto u Zagrebu“. Osvrnuvši se, dalje, na Šlogarovo priznanje, Hodak je, između ostalog, naznačio: „Imam 42-godišnje iskustvo u kaznenom pravu i poznato mi je da kad netko prizna ubojstvo to čini u cijelosti, a ne zapada u niz laži i kontradiktornosti. Sve me ovo upućuje da se radi o fingiranoj priči kako bi se 'zamutila voda' i 'pustila magla' da zakloni one koji stoje iza svega toga“. Sudsko vijeće nije, pak, povjerovalo u „teoriju zavjere“ pa je osudilo Šlogara, „odrezavši“ mu 30-godišnju zatvorsku kaznu.

Nekada Zagorčev intimus, danas najveći neprijatelj - Hrvoje Petrač, također na sudu

Zagorec je, inače, u jednom predmetu i oslobođen krivnje – za sprječavanje dokazivanja u „predmetu dragulji“. Odvjetnik Hodak je, nakon objave te (nepravomoćne) presude, ustvrdio kako je „zadovoljan što u Hrvatskoj postoji sudac koji je dovoljno hrabar da oslobodi Vladimira Zagorca“. S tim u vezi zaključimo ovu temu upitom - postoji li dovoljno hrabrosti u ovoj državi za stvarni i potpuni (a ne selektivni) obračun s kriminalom, bez „nedodirljivih“, pa tako i u „slučaju Zagorec“? Ako je on doista kriv za sve za što ga se tereti, kao i za neke druge „nepodopštine“, postavlja se opravdano pitanje je li on stvarno bio toliko moćan da sve to čini sam ili su iza njega, možda, „stajali“ neki još moćniji „likovi“?! Hoćemo li dobiti odgovore na sve to - (ne)Zna se!