Na već spomenutu izjavu predsjednika Hrvatskog društva pisaca Velimira Viskovića reagirao je Ivan Lovrenović, poslavši društvu otvoreno pismo, zajedno sa zahtjevom da ga se briše iz članstva:

Ivan Lovrenović

"Ne pamtim kad sam pročitao kraću a opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnog uglednika. Jedna je stvar što je potpuno netočna, odnosno svjesno lažna. To se može ostaviti autoru na dušu i na karakter. Mnogo gori i opasniji je način na koji je artikulirana i odaslana - kao lozinka kojom se svim zainteresiranim i entuzijastičnim domoljubima signalizira da bi bogougodno hrvatsko djelo bilo nekako maknuti toga zloćudnog 'reafirmatora četništva'.

O Miljenku Jergoviću može misliti što god tko hoće. Tako i Velimir Visković može priznavati da mu je on 'kritičarska zabluda'; ne vjerujem da taj kasni autodafe može nauditi Jergovićevoj književnosti, više govori o kriteriologiji kritičara i kanonizatora hrvatske književnosti. No, ugrožavanje nečijega fizičkoga integriteta sasvim je druga stvar - na to nitko ne smije imati pravo.

Ako sam što propustio, molim kolege iz HDP-a da me isprave, no svih ovih dana otkako je osvanuo Viskovićev intervju u Vijencu nisam uspio primijetiti niti jednu jedinu javnu reakciju - niti od uprave i članova HDP-a, niti u cijeloj hrvatskoj javnosti"

Potom je uslijedila e-mail prepiska između Viskovića i Lovrenovića, koja je, kako bi se pokazalo da je netko OK, a netko nije, preko Nacionala “iscurila” u javnost ...

Velimir Visković

VELIMIR VISKOVIĆ: "Dragi moj Ivane, žao mi je zbog tvoje ostavke na članstvo u HDP-u. Ja intervju Vijencu nisam izgovorio u svojstvu predsjednika HDP, i u krajnjoj liniji na čelu HDP ću biti još samo dva-tri mjeseca. Stoga ne razumijem kakve veze ima HDP s mojim intervjuom. Jergović je odrasla osoba, može se i sam braniti, ima sve medije na raspolaganju, dok ja - recimo - nisam siguran da bi mi uopće dopustili da mu u Jutarnjem listu odgovorim, kao što nisu dopustili ni Katunariću kojemu je Jergović vrijeđao roditelje i djecu preporučujući mu, nemetaforički da se ubije. A što se tiče neargumentiranosti mojeg stava o Jergovićevoj simpatiji prema čiča Draži, šaljem ti na uvid njegov prošlogodišnji intervju iz Vremena i moj odgovor".

IVAN LOVRENOVIĆ: "Sve ja to, dragi Velimire, pratim i znam u tančine. Znam i to da ni Jergoviću nije "maslo za ramazana", kako ovdje kažu, u svemu što javno radi, pa mu to i kažem. Tvrdnja da je Draža višedimenzionalan pa po tomu literarno zahvalniji i "obradiviji" od drugih naših "tehničara zla", stvarno ne mislim da se može podvesti pod onu interpretaciju koju si izveo. No, na stranu to, nego Ti očigledno nisi do kraja svjestan što znači u nacionalno homogenim a još uvijek našpanovanim sredinama, kakva je (i) Hrvatska, nekomu javno nalijepiti da mu nije mrsko četništvo u Srbiji! Ja sam možda na takve stvari preosjetljiv, ali osvjedočio sam se mnogo puta da je takva preosjetljivost primjerenija od neosjetljivosti. A reakcija adresirana na HDP? Pa, nisam imao druge mogućnosti za bilo kakvo efektivno očitovanje. Makar i na vlastitu štetu".

VELIMIR VISKOVIĆ: "Mislim da si se u ovom slučaju naivno dao nasaditi od svojeg jadnog i nezaštićenog mladog prijatelja. „Moćni Visković" ga opako napada, glava mu je u pitanju! A što je prava istina: tvoj mladi prijatelj u ovom trenutku drži u svojim rukama najmoćnije pisane medije u Hrvatskoj i odlučuje što će se, ne samo u kulturnim rubrikama, pisati i tko će pisati. U ovom slučaju naprosto se boji sam odgovoriti jer je već dvaput i u polemikama sa mnom izvukao deblji kraj i sad je lukavo odlučio da tebe upotrijebi kao prvu crtu obrane. To što sam ja ironično i posve uzgredno u jednim niskonakladnim novinama spomenuo epizodu s njegovim udvaranjem četnicima, doista ne ugrožava ni na koji način njegovu egzistenciju, kako se ti zabrinuto pribojavaš. Hrvatska je danas prilično kulturna sredina, u kojoj je jedan Josipović najomiljenija javna osoba, u kojoj i simpatizer četništva može biti udarno pero najveće novinske kuće. A nemoj zaboraviti da je to udarno pero početkom devedesetih napisalo niz amoralnih tekstova zarađujući svoju koricu kruha prokazivanjem „četnika", kad je to doista moglo biti opasno po život tih ljudi. Mislim da ti takve prokazivačke i potkazivačke tekstove ne moram citirati, i sam ćeš ih se sjetiti, samo neke od njih sam donio u svojoj polemici u Vremenu, a imam ih u svojoj dokumentaciji još cijelu hrpu. No, da se razumijemo, ne mislim ja da je sada iznenada Jergović postao nekakav veliki četnik; on je samo lukavo, misleći da Vreme u Hrvatskoj nitko ne čita, pokušao podići srpskoj čaršiji i otvoriti sebi vrata za srbijansko književno tržište. Nema kod njega ni dosljednosti ni čvrstih političkih uvjerenja, svaka ideja moralnosti mu je strana; kod njega je samo jedno postojano: beskrajna egocentričnost i spremnost da sve podredi sebi. A ti si u tu mrežu egocentrika naivno uletio. No, da zaključim, dragi prijatelju, što se mene tiče, vrata HDP-a uvijek su ti otvorena. Razumijem tvoju poziciju čovjeka koji je Jergovića štitio od malena, literarno ga odgojio, na žalost zatajio kad je riječ o etičkom odgoju. Lijepo je od tebe što si mu još uvijek lojalan".

Ubrzo su reagirale i Jergovićeve kolege, redom članovi HDP-a, Boris Dežulović, Vlaho Bogišić, Zlatko Gall, Nenad Rizvanović i Ante Tomić ...

Boris Dežulović

"Nulta osjetljivost na poziv za protjerivanjem iz društva stečevina je i znatno uređenijih i tolerantnijih sredina od naše, a izražavajući u ovom slučaju solidarnost s Miljenkom Jergovićem, upozoravamo da je uvažavanje drukčijeg mišljenja temeljna vrednota demokratskog društva i da pravo na polemiku ne uključuje pravo na progon".

Posljednji, ali zasigurno ne i zadnji, „komad“ polemike stigao je u vidu službenog priopćenja koje je HDP, odnosno njegov Upravni odbor, odaslao na sve e-mail adrese svojih članova i brojnim medijima …

„Hrvatsko društvo pisaca čvrsto zagovara potpunu slobodu književnog i umjetničkog izraza pa i polemičkoga govora.  U svojem djelovanju zauzima se za toleranciju različitih stavova i ne potiče bilo kakav oblik svjetonazorske, ideološke i estetske isključivosti kao sredstva pritiska na sudionike u javnom dijalogu.

Stoga Upravni odbor nije arbitrirao ni u dosadašnjim slučajevima polemika među članovima Društva ili književnicima općenito. Predsjednik, ili neki drugi član Upravnog odbora, dužan se je konzultirati s drugim članovima odbora samo kad potpisuje neku javnu deklaraciju u ime Društva. U svim ostalim slučajevima on govori u vlastito ime i kao individualac sudjeluje u književnom životu.

Apsurdna je i sama pomisao da bi se predsjednik HDP-a o svakom svojem javnom iskazu morao konzultirati s više od dvije stotine članova društva.

Upravni odbor izražava žaljenje zbog ostavke kolege Ivana Lovrenovića, čiji rad visoko cijeni, ali u tom činu prepoznaje i sredstvo pritiska na Društvo kojim se izravno od njegovih članova, poglavito onih Upravnog odbora i Predsjedništva, zahtjeva da arbitriraju u aktualnim književnim sporovima.

Držimo da je to preradikalan čin i žalimo što mu nije prethodio konstruktivan pokušaj rasprave unutar Društva.

Kolegi Lovrenoviću ostaju otvorena vrata za povratak u HDP.”

Još samo da zaključimo – pametnom dosta!

Lupiga.Com