Daklem, Inšallah Madona, inšallah zbirka je sastavljena od proznih "remikseva" 16 bosanskih sevdalinki i tri dalmatinske klapske pjesme, iz pera ponajboljeg domaćeg suvremenog književnika Miljenka Jergovića. Priče su dužine od desetak pa do 70-tak stranica, a Jergović se potrudio "obraditi" mnoge poznate sevdalinke, poput primjerice Okreni se niz đul bašču, Put putuje Latif aga ili Bosa Mara Bosnu pregazila, a iz pjesmarice dalmatinskih klapa odabrao je Zaspalo je siroče, Ka' smo zdigli crjenu kapu i Kod Lepanta sunce moje. No, da ne duljimo previše jer o čemu se tu ustvari radi ipak će vam najbolje razjasniti sam autor, riječima iz napomene s kraja knjige:

“Sve priče u knjizi su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim priča Misir, Jid i Lepant koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama. Termin remiks nije pokušaj izmišljanja žanrovske odrednice, nego je preuzet iz popularne glazbe gdje označava ponovno složen studijski zapis, s bitno drukčijim odnosom glazbala nego u izvornoj snimci. Pjesme koje sam često slušao, u različitim izvedbama i okolnostima, na koncertima, u kafanama, s gramofonskih ploča i kompakt diskova, vozeći auto ili putujući autobusom preko Bosne, na radio stanicama koje će se izgubiti čim prođemo kroz tunel, na proslavama i rastancima, u rano jutro kad se raspišaju derneci, za ratnih sarajevskih dana dok smo se tiskali u golfu koji neće još dugo, u Zagrebu i Splitu, s onima koji su ih slušali i onima koji su se trudili da ih ne čuju, vazda su me te sevdalinke izazivale razlozima zbog kojih su napisane. Autor im je najčešće nepoznat, izvođači su pjesme mijenjali i prilagođavali sebi, ali je ostajala snažna lirska osnova i naslućivao se konkretni životni bol i gubitak iz kojega su ispjevane. Zanimao me događaj koji je stajao iza pojedine pjesme i kako bi bilo da je umjesto nje ispričana priča. Ako, pak, stihovi i melodija samo naznače atmosferu, jer se osjećaj nije mogao, ili nije trebao, opisati riječima, pokušao sam i to ponoviti u priči. (...)

U remiksima sam nastojao sačuvati situaciju u kojoj se pojedinačna sudbina pretvara u kolektivni glas, mit i bajku, neobični dokumentarizam bosanskih i dalmatinskih lirskih pjesama, mogućnost da se dogodi čudo. Nijedna priča nije “inspirirana” pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati. Ako ih već treba nekako nazvati, neka budu samplovi, uz tu razliku što sam umjesto kompjuterske memorije koristio vlastitu. U njoj je, osim samih pjesama, i niz situacija u kojima sam ih, od različitih pjevača, slušao. Priču “inspiriranu” sevdalinkom ili klapskom pjesmom ne bih pisao. Vjerujem da je to kao snimiti film “po istinitom događaju”. Nastojim da lažnih događaja nema. Uz priče ne navodim tekstove pjesama, jer su remiksi nastali po pjesmama i njihovim izvedbama, glazbi, glasu, harmonici, sazu..., pa bi zvučni zapis bio jedina adekvatna osnovica ili građa iz koje je nastao remiks. Sam tekst je nedovoljan. I da potvrdim zbrku: kako su remiksi ujedno i priče, pjesme su njihov soundtrack.”