PISMO LJILJANI NIKOLOVSKOJ

Ne vraćaj se Ljiljo!

ritn by: Ivo Anić | 16.12.2021.
PISMO LJILJANI NIKOLOVSKOJ: Ne vraćaj se Ljiljo!
Trideset je godina prošlo, Ljiljo, i nas dvoje nismo došli pameti. Ti bi došla, fali ti taj Split kao što fali i meni. Ali, molim te Ljiljo, za uspomenu na nas, mene, tebe i grada koji je nekad bio veličanstven kako si ga opisala – ne vraćaj se! Nikada, pa ni u ludilu! Ne zbog mene koji bih u mraku uz pivo otplovio u svoju mladost, već zbog svih onih koji su tada, a koji bi i sada, tvoju obitelj istjerali iz svog doma ili su samo šutjeli tome. Ako misliš da je to bilo samo tada, i da se to dogodilo samo u to ludo vrijeme, Ljiljo pogledaj komentare na društvenim mrežama. Onima kojima smo svi zatočenici. I budi svjesna da bi ti isti ti ljudi sve to ponovno napravili. Jer takvima nikada nije bio bitan grad, njegove ikone, već kvadrati. Kvadrati u kojima će biti „Zauzeto Hrvat!“ I takvi su zavladali strahom nad svima nama. I zbog toga te molim, ostavi se gluposti i veličanstvenog fijaska tvog velikog povratničkog koncerta u Splitu.

Glup kakav već jesam, tamo negdje prije nekoliko godina napisao sam ljubavno pismo Ljiljani Nikolovskoj. Priznao sam, ovakav star i blesav, i ljudima i sebi kako sam patio u mraku velike dvorane na Gripama, onako kako samo srednjoškolci patiti mogu, gledajući Ljilju na bini. I dan danas, kada sve zbrojim i oduzmem iz tog blesavog i naivnog vremena u kojem smo odrasli, moj tip djevojke, žene u koju se zaljubiti treba bila bi i ostala – Ljilja. Ako mislite kako će ovaj tekst poći u tom pravcu, o stereotipima adolescenata, morate znati kako uspomene funkcioniraju. Uspomene na vašu mladost. Kako starite, one vas vežu za lica, fragmente i osjećaje. Kako gubite sebe kroz biologiju. I tada, u svojim sjećanjima odredite lice, osjećaj i ono što je sve to pobudilo u vama tada, da je ostalo tako snažno sve do dana današnjega, i na taj način uspostavite uspomenu na svoj život tada. Čvrstu kao beton. I onda vam to lice postane lice, ne samo vaše mladosti, već lice vremena i grada u kojem ste živjeli i odrasli. Tako ga vaše sinapse povezuju. Jer s vremenom sjećanja blijede, lica ljudi se gube, a samo ona najsnažnije ostanu u vama. Negdje duboko u klijetki vašeg srca. Pa, eto, u tom će pravcu i otići ovaj tekst. U pravcu te klijetke.

One za koju vas nije briga što će susjedi reći. One za koju vas nije briga tko će uopće bilo što reći. One u za koju znate da je morate oplakati dok je pišete. Takvi tekstovi su najgori. Ovi svi drugi mehanički su ništa. Ovi ti bodu dušu. Kopaju po njoj kao ona bušilica iz Lidla koja buši pa iznenada stane. Stane toliko dovoljno da razmislite o tome zašto ste je kupili, ili zašto ste uopće započeli ovaj tekst koji će vam u duši unijeti toliko nemira. 

LJILJANA NIKOLOVSKA: „Nedostaje mi stari Split kojeg više nema“

Dakle, vratimo se na početak. Glup kakav već jesam, mojoj sam Ljilji sugerirao da se vrati. Da će kada dođe gorjeti moj Split. Glup kakav već jesam, u svojoj sam nostalgičnoj odi mom gradu osamdesetih vidio sve te ljude koji bi došli mojoj Ljilji da se ona kojim slučajem vrati. Glup kakav jesam, htio sam biti dijelom te priče. Da organiziramo grandiozni povratak u bolju prošlost svi zajedno. Sa Ljiljanom na bini, i s nama starcima kako dostojanstveno odajemo počast našem vremenu. I tada me Ljilja spustila na zemlju. Sama je, ničim izazvana, otvorila dušu, i još jednom ponovila mom Splitu koliko ga voli, koliko pati za njim i koliko je teško sve to što je taj njen Split učinio njoj, ikoni tog i takvog grada, Ljiljani Nikolovskoj tada. 

I ja sam, glup kakav jesam, mislio kako je prošlo dovoljno vremena i kako smo svi mi postali dovoljno pametni i dovoljno svjesni što se dogodilo tada, dovoljno puni krivnje da preuzmemo odgovornost i na sebe, jer smo bili sudionici u - nečinjenju. Jer smo, kao što sam naveo u svom naivnom i glupom tekstu, tamo negdje prije pet godina, puni čežnje. Puni te solidarnosti s Ljiljom koja je prije svega bila i ostala simbol Splita osamdesetih, i kao takvog ga trebamo obraniti. Zajedno se zauzeti za njega. Da nikada ne potone u zaborav. Jer ga mi, kao njegova djeca čuvamo. Ne od ljudi, od politike ili svih ovih budala koji bi da ga nikada nije bilo. Već od sebe. Čuvati povijest ne smije nikada biti subjektivna rabota. Oni koji vam govore o nekom vremenu, vjerujte da vam lažu. Ja vas prvi lažem o tom vremenu. Jer ga opisujem srcem, a ne razumom. I zbog toga dolazim u sukob s ljudima koji bi da to vrijeme bude opisano faktima. Dokazima.

Ljiljana Nikolovska
"Molim te Ljiljo, za uspomenu na nas, mene, tebe i grada koji je nekad bio veličanstven kako si ga opisala – ne vraćaj se" (FOTO: Tony Mazich/Hanzo Studios)

I tada nas je naša Ljilja sve ponovo spustila na zemlju, stavila u prave okvire, i pametna kakva već jest, prosudila da u baš tolikoj i doziranoj mjeri shvati kako u svom gradu, onom gradu kojeg je otpjevala, više nikada neće biti dobrodošla. Ljiljana Nikolovska je rekla svoju istinu nakon trideset godina, istinu koju svi znamo, i svima nam je sasula u lice. I nije pričala o svojoj obitelji. Ljiljana je pričala o svom gradu. I nije pričala u metaforama. Ljiljana je pričala o svom stanu, o svojim roditeljima, o svemu što smo mi znali, ali tada nismo imali muda da kao malo hrabrih ustanemo u obranu naše Ljilje. Našeg Splita.

I to našeg Splita posebno boli. I sada ću vam reći zašto.

Zašto Ljiljana Nikolovska nikada više neće, niti treba nastupiti u svom Splitu? Odgovor na to pitanje potražite na društvenim mrežama ovih dana. Sva količina mržnje od novih generacija, ma koliko bila snažna, nikada neće biti snažnija od količine šutnje njene generacije. Onih koji su, kao i ja, u mraku dvorane na Gripama bili tako zaljubljeni u nju. I ta generacija, upravo ta generacija koja je znala devedesetih što se događa ikoni te generacije, šutjela je kao što bi šutjela i danas da Ljiljana Nikolovska dođe u Split i održi taj povijesni koncert koji Splitu ne treba niti ga nikada ne bi trebalo biti.

Moj grad. Moj Split, iako to emotivna Ljilja koja priča o njemu možda i ne zna, nažalost je grad potpunih i trajno sjebanih beskičmenjaka i ljudi koji su zauvijek svojim nepoduzimanjem devedesetih ostali kao ustrašene ovce - ni ovdje, ni tamo, ni nigdje drugdje. Tim ustrašenim ovcama, nažalost i dan danas vladaju oni koji su ih ucijenili opstankom, egzistencijom, životom. I te ovce, ma koliko htjele i željele da se vrate u trenutak kada su bili ljudi, u trenutak u koji ih može vratiti samo Ljiljana Nikolovska, hrabra žena koja je bila oduvijek iznad toga, tim ovcama nije dostatna. Jer ih veže strah. Što ako netko snimi da su bili tu? Da su pjevali iz sveg grla s Ljiljom? Da su Srbi? Četnici?

Trideset je godina prošlo, Ljiljo, i nas dvoje nismo došli pameti. Ti bi došla, fali ti taj Split kao što fali i meni. Ali, molim te Ljiljo, za uspomenu na nas, mene, tebe i grada koji je nekad bio veličanstven kako si ga opisala – ne vraćaj se! Nikada, pa ni u ludilu! Ne zbog mene koji bih u mraku uz pivo otplovio u svoju mladost, već zbog svih onih koji su tada, a koji bi i sada, tvoju obitelj istjerali iz svog doma ili su samo šutjeli tome. Ako misliš da je to bilo samo tada, i da se to dogodilo samo u to ludo vrijeme, Ljiljo pogledaj komentare na društvenim mrežama. Onima kojima smo svi zatočenici. I budi svjesna da bi ti isti ti ljudi sve to ponovno napravili. Jer takvima nikada nije bio bitan grad, njegove ikone, već kvadrati. Kvadrati u kojima će biti „Zauzeto Hrvat!“

I takvi su zavladali strahom nad svima nama. No, ipak ne baš nad svima. I to je bitna razlika. Razlika od svih papaka koji bi da dođeš, a koji se nikada ne bi pojavili na tvoj koncertu. I zbog toga te molim, ostavi se gluposti i veličanstvenog fijaska tvog velikog povratničkog koncerta u Splitu. Pola Splita koji bi došao na taj koncert – ne smije doći. Ostali bi bez posla, stranačke iskaznice. I to te, znam, boli više od crnokošuljaša koji su ti oteli stan.

Ovi naši papci su nam oteli život. I zbog toga, ne vraćaj se Ljiljo. Nikada da ti nije palo na pamet. Ima još jedan koji je to shvatio, ali već sam ovaj tekst dovoljno uništio emocijama da sad idem i do njega. On u mraku svoje sobe u nizozemskom Houtenu valjda prevodi Homera i dolazi do iste spoznaje do kakve je došla ta časna starina - ne bacaj biserje pred svinje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/LjiljanaNikolovska

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

    13.09.2022.

    Boris Pavelić

    OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

    03.09.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

    20.08.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije