O predstavi „Pismo iz 1920.“, inspiriranoj pričom Ive Andrića, u režiji Olivera Frljića već je ispisano mnogo redaka, pogotovo nakon što joj je uvrijeđeni glumac Emir Hadžihafizbegović priskrbio ogromnu reklamu upustivši se u svađu s najangažiranijim redateljem na ovim područjima  zbog korištenja dijelova njegove monodrame „Godine prevare“. Sa preko dvadeset gostovanja, ovaj kazališni komad došao je i u Split u okviru Splitskog ljeta, gdje je u ponedjeljak izveden na tvrđavi Gripe uz ne odveć inventivnu etiketu kontroverze koja i inače prati Frljića. Ako se izuzme estetska i umjetnička vrijednost cjelokupne drame, kojoj se na zanatskoj razini u principu nema što previše zamjeriti, ostaje za procijeniti društveni i ideološki kontekst unutar kojeg je nastala i kamo se pomjerila.

Hadžihafizbegović u "Godinama prevare", ako niste pogledali ni nemojte (SCREENSHOT: YouTube)

Predstava koja govori o banalnostima u smislu da na glas izgovara sasvim bjelodane i jasne stvari u formi dijaloga vojnika obučenih u neoznačene uniforme, poput onih tko je kriv za rušenje Mostara ili cijepanje Bosne, kontroverzna može biti samo unutar sredine koja ima ozbiljnih problema sa suočavanjem s vlastitom prošlošću. I nije to samo Bosna i Hercegovina u kojoj je predstava nastala i čijoj je društvenoj sredini prvenstveno namijenjena. Ona je kontroverzna i za hrvatski, odnosno splitski kontekst, sudeći prema medijskim najavama i kasnijim reakcijama i odjecima.

Reakcije iz publike prilikom same izvedbe, bilo da je riječ o već spomenutom monologu dotičnog višestranog umjetnika ili osvrtanja na domaći kontekst u vidu spominjanja Željka Keruma koji je namagarčio Splićane izgradivši sebi Zapadnu obalu ili mediokritetskog intendanta i neuspjelog cenzora Frljićeve predstave Milana Štrljića, koji danas odgaja generacije budućih kazališnih umjetnika na splitskoj Akademiji, bile su muk i ništa više. Puno gledalište improvizirane tribine na Gripama, donekle zbunjeni pljesak nakon Frljićeva poziva na mržnju njega samog i kasnije pohvale predstavi mogu se čitati tek kao pomodni odaziv na elitno pokazivanje u gradu, koji oskudijeva kulturnom ponudom u najširem smislu, a i kulturnim politikama u najužem.

Kakve bi reakcije bile da je kojim slučajem Frljić ili netko drugi postavio predstavu gdje bi sudario Split sa svojom ratnom i poslijeratnom stvarnošću (FOTO: Nacional.hr)

Jedino bitno pitanje koje ova predstava u Splitu postavlja jest kakve bi reakcije bile da je kojim slučajem Frljić ili netko drugi postavio predstavu gdje bi sudario Split sa svojom ratnom i poslijeratnom stvarnošću, odnosno da se kojim nezamislivim slučajem netko 2013. usudio i uspio postaviti na kazališne pozornice priču o zločinima u Lori, protjerivanju Srba, prijetnjama, otkazima i deložacijama nepoćudnih svih nacionalnosti koji su izrasli u kasnije izljeve splitske mržnje prerušene u hrvatsko katoličko ruho. Frljić je to dijelom napravio s "Bakhama" 2008. godine i zvučnom podlogom iz Lore, ali recepcija i odjeci te predstave vrtjeli su se oko mesnog kostima i Štrljićeve malograđanske cenzure, nelagodno izbjegavajući problematiziranje onoga o čemu radije ne pričamo. Izlizani argument da ratna i poslijeratna priča nisu više zanimljive pada u vodu čim se osvrnemo oko sebe i pogledamo u stvarnost punu mržnje prema drugom u kojoj živimo.

Bi li u tom slučaju splitska tvrđava bila pozornica za cijelu svitu uređene gospode i gospođa koje su prije dva dana iskoristile priliku da pokažu svoje nove svečane toalete i na ugodnom druženju nakon kulturnog uzdizanja s visoka komentirali kako je Bosna nesretna zemlja mržnje u kojoj, ah, do suživota i pomirenja neće nikad doći.

Lupiga.Com