S Lovorkom Kušan razgovarala je novinarka H-Altera, Ivana Sansević ...

Šemsu Šečića, koji je Rom, u travnju 1999. brutalno su pretukla četvorica skinheadsa dok je u jednoj od mirnih maksimirskih ulica, kao i svakog proljeća do tada, skupljao stari otpad. Šečić je zadobio teške tjelesne ozljede, a policija i državno odvjetništvo do danas nisu proveli istragu koja bi identificirala počinitelja, pa ni kazneni postupak radi tog djela nije mogao biti proveden. Europski sud za ljudska prava u svojoj je presudi utvrdio da je time povrijeđena odredba Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje nehumano i ponižavajuće postupanje, što uključuje i obvezu države da u slučaju takvog postupanja provede efikasnu istragu, kao i odredba koja zabranjuje diskriminaciju. Sud je, naime, smatrao da su zbog rasnog motiva nasilja državna tijela tom događaju trebala posvetiti posebnu pažnju. Sud je Šečiću dosudio i pravičnu naknadu.

Presude Europskog suda za ljudska prava važne su za žrtvu i u ovom dijelu kojim se dosuđuje naknada, ali je njihov najvažniji dio onaj u kojem se utvrđuje da li je nekom radnjom ili propustom povrijeđeno neko od prava zaštićeno Konvencijom, jer je to onda uputa svim državama članicama Vijeća Europe kako moraju postupati u takvim ili sličnim situacijama. Ova presuda jasno nalaže svim tim državama da moraju posebnu pažnju posvetiti slučajevima rasno motiviranog nasilja, za H-Alter je izjavila Lovorka Kušan, odvjetnica koja je zastupala Šečića i izborila ovu značajnu presudu.

Koliki je značaj ove presude za sve slične buduće slučajeve kršenja ljudskih prava na temelju rasne diskriminacije, ali možda i spolne, vjerske itd?

Ova presuda važna je utoliko što utvrđuje da je pasivnost državnih tijela u slučaju rasno motiviranog nasilja, posebno pasivnost policije prema skinheadsima, rasna diskriminacija. Načela na kojima se temelji ta presuda primjenjiva su i na slučajeve kad je nasilje motivirano i nekom drugom karakteristikom žrtve koja je osnova diskriminacije – spolom, jezikom, vjerom, spolnom orijentacijom, političkim mišljenjem, društvenim porijeklom…

Hoće li ova presuda utjecati na reanimaciju države i našeg pravosuđa ili će bahatost, ignoriranje u slučaju Roma i ostalih etničkih manjina, bili i dalje slučaj? Kolika je težina odluke Europskog suda za ljudska prava, da li je dovoljna da se ažurnije krene u zaštitu Roma?

Ova presuda sama, naravno, nije dovoljna za promjene. Promjene su nevjerojatno spore, institucije trome, a nasilje uvijek podjednako privlačan način komunikacije. Hrvatska tu nije izuzetak. Možda je dobar primjer Nizozemska, koja slovi za jednu od tolerantnijih europskih zemalja. Ipak, tamo se još može čuti kako se nogometni navijači međusobno huškaju imitirajući zvuk puštanja plina u plinskoj komori, a država ne zna kako riješiti problem prava pojedinaca unutar nekih manjina, primjerice prava žena u islamskim zajednicama. Izazova ne nedostaje, ali države uvijek imaju važnijih briga, poput odluke da li kupiti američke ili francuske borbene avione. Često se i Europski sud za ljudska prava nevoljko bavi rasnom diskriminacijom. Jedan od sudaca tog suda u jednom je predmetu primijetio da kada bi se sudilo po praksi Europskog suda činilo bi se da u Europi uopće nema rasizma, netolerancije i ksenofobije. Druga tijela Vijeća Europe koja se bave tim problemima ispisuju stotine stranica o slučajevima rasne/etničke diskriminacije po cijeloj Europi, ali kad se ti slučajevi pojave pred samim Europskim sudom ishod nije izvjestan. Možda je najbolji primjer odluka tog Suda o problemu segregacije romske djece u Češkoj gdje je većina romskih učenika raspoređena u škole za djecu s mentalnim poteškoćama. Sud je utvrdio da se tu ne radi o diskriminaciji iako je sasvim jasno da ta djeca nemaju mentalne poteškoće i da su u tim školama isključivo zbog svojeg porijekla. S druge strane Mađarska je problem segregacije romske djece u školama riješila sama, presudu koja zabranjuje takvu diskriminaciju donio je mađarski sud.

Šemso Šečić

Tko je najviše odgovoran za ignoriranje slučaja Šemse Šečića?

Ona tijela koja su bila dužna postupati – državno odvjetništvo i policija. Ipak, moje iskustvo je da u policiji postoji nekoliko ljudi koji znaju nešto o rasizmu i kako se on suzbija i koji su barem riječima izražavali spremnost da se problem riješi, dok u državnom odvjetništvu najčešće dalje od portira nisam ni mogla, a do danas nisam otkrila kojoj osobi je spis dodijeljen da na njemu radi i gdje se spis uopće nalazi. Kada bi država utvrđivala i osobnu odgovornost ljudi iz pravosuđa i uprave za povrede koje je utvrdio Europski sud i za koje je do danas iz budžeta isplaćena prilična suma, stvari bi sigurno izgledale drugačije.

Koliko je naša država uopće senzibilizirana za slučajeve rasno motiviranog nasilja?

Država nije senzibilizirana ni za kakvo nasilje, a pogotovo ne za rasno motivirano nasilje. U ovoj državi je i nasilje u dječjim vrtićima potpuno prirodna stvar te se od roditelja traži da nauče dijete da se samo brani, jer je to jedna od najvažnijih lekcija za život. Nemate pravo svojim modricama gnjaviti druge. Nasilna komunikacija je tako uobičajena da batine riskirate i ako na semaforu ne krenete dovoljno brzo. Najsigurnije je ničim se ne isticati, ni po čemu se ne razlikovati od ovoga pokraj sebe i biti pokoran. Što onda možete očekivati ako ste crne boje kože, govorite nekim nepoznatim jezikom ili izlazite iz Globala umjesto iz Westina?

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu

Stereotipima očito podliježu svi: od bolnica, sudova, do medija i javnosti. Na koji se način, kojim instrumentima, u takvoj situaciji uopće možemo boriti protiv diskriminacije Roma?

Uvažavanje drugih oko sebe je vještina i vrijednost koju bi čovjek trebao učiti zajedno s drugim vještinama i vrijednostima – od roditelja, djece, slikovnica, vrtića, škola, kazališta, javnih osoba, medija… Mogućnosti su neograničene, ako se složimo da je to vrijednost koja ovom društvu treba.

Šečić je nedavno izjavio da mu većina udruga kojima se obratio, a koje se bave integracijom Roma, nije ponudila konkretnu pomoć zbog ovisnosti o državi u smislu financiranja. Rade li nevladine organizacije dovoljno na društvenoj integraciji Roma ili i one suodgovorne zbog današnje situacije?

Šečića je u ovom postupku zastupao i Europski centar za prava Roma, nevladina organizacija sa sjedištem u Budimpešti, koja pomaže Romima u velikom broju predmeta i štiti prava Roma na razne načine, od zagovaranja njihovih prava pred domaćim i međunarodnim tijelima do tzv. strateške litigacije odnosno strateškog pokretanja određenih sudskih postupaka s ciljem izmjene određenog zakona ili prakse. Romske nevladine organizacije teško je optužiti za loš rad, jer su u situaciji u kakvoj je i manjina koju predstavljaju, no valja reći i da je bilo mnogo prilika koje nisu iskoristile te da u drugim zemljama postoje romske organizacije koje su mnogo aktivnije i uspješnije. U tim zemljama, za razliku od Hrvatske, postoje odlično školovani romski aktivisti, ali oni su počeli raditi dok su Romi u Hrvatskoj još spašavali živu glavu. Pred desetak godina u ovoj zemlji romske organizacije nisu niti postojale, možda bi trebalo pričekati još koju godinu, pa tek onda ocjenjivati njihovu uspješnost. Nešto slično može se reći i za neromske nevladine organizacije za ljudska prava, ali bih u njihovom slučaju bila malo kritičnija. Potpuno mi je nerazumljiva njihova potpuna potčinjenost donatorima koji odlučuju koji problem je važan a koji nije, pa se primjerice odjednom sve organizacije počnu mahnito baviti trgovinom ljudima; njihova potpuna nezainteresiranost za socijalna prava iako su upravo povrede tih prava najbrojnije i najvidljivije; nesklonost suradnji sa stranim organizacijama koje se bave istim problemima; ignoriranje potrebe vrhunskog obrazovanja u području ljudskih prava i nedovoljno korištenje postojećih mehanizama zaštite ljudskih prava. Nevladine organizacije uvijek su ogledalo društva u kojem djeluju, pa često boluju od istih boljki kao i one vladine.