Jerko Bakotin (u sredini), na zadatku u Zapadnoj Sahari

Jerko Bakotin:

Pobjeda Tomislava Karamarka znači pobjedu besmisleme retorike tzv. domoljublja, koja je potpuno promašena,
uz, nažalost, potencijal da bude i opasna. Uvjerljivu viziju demokratske demokršćanske stranke nismo čuli od
niti jednog kandidata. Istina, glavno pitanje je može li se od HDZ-a - organizacije (su)odgovorne za ratne zločine, ekonomsku, ratnu, kulturnu, civilizacijsku i svaku drugu katastrofu neizmjernih razmjera u dvije države - uopće ikada i u bilo kakvim uvjetima stvoriti tako nešto kao "demokratska demokršćanska stranka". Za tako nešto eventualni bi lider trebao, u najmanju ruku, dobiti Nobelovu nagradu iz kemije. Međutim, po onome što smo čuli, Karamarko nema ni nikakvih tendencija prema tako nečemu, nego obećava povratak u 90-te. U nekim izjavama, kao što su primjetili komentatori kao što je Marinko Čulić, pada i ispod razine Tuđmana. Ni riječi o ekonomiji, koja je danas glavni izvor europskih i hrvatskih problema i zbog čega padaju ljudi kao što su Sarkozy, a možda dogodine i Merkel. Karamarko nudi baljezganje u kojem ima više nego natruha klerofašizma. Umjesto stranke koja bi pomogla u civilizacijskom projektu izgradnje moderne Hrvatske (premda je, spomenuo sam, to od HDZ-a nemoguće očekivati), dobili smo ideološki zadrtog, a kulturno provincijalnog i malograđanskog, po svim kriterijima nazadnog, po društvo pogubnog, a možda i uvelike opasnog šefa te i ovako zloglasne organizacije. Pri tom treba napomenuti da će za širenje njegovog utjecaja u javnosti, nastavi li s militantnim provođenje svoje društveno štetne neoliberalne ekonomske ideologije, uvelike biti odgovorna i sadašnja vlada.

Ilko Ćimić, ovogodišnji dobitnik nagrade za istraživačko novinarstvo

Ilko Ćimić:

Mislim da za Hrvatsku ne znači ništa pobjeda Tomislava Karamarka, kao što ne bi značila ni pobjeda Milana Kujundžića, a ni Jadranke Kosor ni bilo koga u HDZ. Ako hrvatski narod do sada nije ništa naučio o toj stranci onda ga ne treba dodatno ni strašiti ni ohrabrivati novim ili starim vjetrovima u toj stranci. Ništa se zapravo sablazno ni strašno nije dogodilo sinoć-jutros u Lisinskom jer smo od HDZ-a prošlih godina vidjeli i čuli gore i strašnije stvari. Za Hrvatsku je ovo tek novi dan, početak tjedna ali i nastavak stare politike kako političke Hrvatske, a tako i HDZ-a. Jedina je razlika što će neka od PR službi na Karamarku jako-jako dobro zaraditi. Na njemu treba raditi jako puno, posebno na javnim nastupima kao i na njegovom političkom profilu kako bi se udaranje u ekstremno desne  bubnjeve u HDZ-ovoj kampanji što prije zaboravilo i ušminkao dio sumnjive povijest da bi Karamarko u konačnici postao priznat kao moderni europski desničar - demokršćanin. Na kraju krajeva u  glavnoj političkoj areni koja je puna lavova željnih moći kao što su Ivo Josipović, Radimir Čačić, Zoran Milanović i ostali - prljavi već odavno igraju prljavo. Publika (narod) sada je dobila u toj areni samo još jednog snažnog i prekaljenog lava kao što je Karamarko. No, glavni je problem u tome što je valjda svima dosta igara u zemlji u kojoj je sve manje i manje kruha.

Vojislav Mazzocco, dobitnik nagrade za istraživačko novinarstvo 2008. godine i donedavni vršitelj dužnosti glavnog urednika Nacionala.

Vojislav Mazzocco:

Izbor Tomislava Karamarka praćen je osjetnom nelagodom kod onih koji niti su bili niti će ikada biti skloni na glasačkim listićima zaokružiti ime bilo kojeg kandidata uz čije ime stoji kratica HDZ. Mogao je Karamarkovom mjestu biti bilo koji drugi HDZ-ovac njih niti jedan ne bi mogao natjerati da misle imalo bolje o stranci koja je u dva navrata opljačkala Hrvatsku. Zašto su onda ti liberalni ili ljevičarski (i jednu i drugu etiketu rabim u povijesnom smislu) promatrači zabrinuti oko izbora novog predsjednika HDZ-a? Zato jer Tomislav Karamarko može pobijediti. Može za sobom povući sve one koji su na prošlim izborima ostali kod kuće ne pronalazeći na tržištu ni jednu desnu stranku kojoj bi dali povjerenje. Dovoljno je lišen svakog sadržaja, osim želje za moći, da oko sebe može okupiti najrazličitije ljude (što je uostalom pokazao u ovoj kampanji) i po tome je zaista pravi politički učenik Franje Tuđmana. No, da bi do kraja ispunio svoju ambiciju i nakon stranke preuzeo moć u državi mora preskočiti jednu veliku, možda i preveliku prepreku. Mora ublažiti jezu koja hvata liberale i ljevičare kada ga vide ili čuju, ublažiti je toliko da poput njihovih desnih takmaca 2011. godine na dan sljedećih izbora kući.

Boris Pavelić, ratni izvjestitelj i jedan od najboljih hrvatskih novinara

Boris Pavelić:

"Karamarkova pobjeda otvara potpunu neizvjesnost u hrvatskoj politici. Karamarko može značiti i reustašizaciju po uzoru na Tuđmana, ali i čvrst europski put kakvog se - sad se tek vidi - uspješno držala Jadranka Kosor, a do posljednjih časova čak i Ivo Sanader. No Karamarkova je pobjeda Pirova, jer mu je za petama Milan Kujundžić. Neočekivani uspjeh posjetitelja poglavnikova groba dokazuje da HDZ opet žarko želi nacionalizam, što bi i Karamarka-bez-ideologije moglo gurnuti udesno. Riječju, nije dobro".

Lupiga.Com