Nesvakidašnja je, mada ne i neuobičajena, a svakako znakovita, historija ovog dramskog teksta, njegov dva desetljeća dugi put do neke zagrebačke pozornice. „Ciglu“, naime, Filip Šovagović (Zagreb, 1966.), glumac, redatelj, scenarist, producent, ali i vrlo osebujan i vrstan dramatičar piše koncem devedesetih godina prošlog stoljeća, praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, gradu u kojem su, u režiji Paola Magellija, prvi put igrana još dva njegova komada „Ptičice“ (2000.) i „Festivali“ (2001.). Otada, barem u Hrvatskoj, nad nju se spušta zavjesa, istina igrat će ponegdje u inozemstvu, ali na domaćim scenama ne. 

Iako, strogo uzevši, nije njegov prvi komad, debitirao je radio-dramom „Zvonimir Zajca“ (1994.), ipak je prva izvedena u kazalištu, kome ostaje vjeran do danas: u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci Ivica Buljan postavlja njegov „Jazz“ (2004.), a iduće godine otvara mu se i Gavella gdje se u režiji Ozrena Prohića igraju „Ptičice“. Gavella je mjesto uprizorenja i njegova dva autorska projekta, „Ilijada 2001.“ i „Tesla Anonimus“ koji je još uvijek na repertoaru ove kazališne kuće, no da bi tu zaigrala i „Cigla“ moralo je proteći, unatoč vrlo pohvalnim kritikama i nagradama nakon splitske praizvedbe, više od dva desetljeća. 

Njenu vrijednost, u knjizi-zborniku „Nova hrvatska drama“ iz 2002. godine prepoznaje Jasen Boko: „…hrvatska pozornica njome je dobila prvo pravo bavljenje uzrocima socijalne situacije i posljedicama rata, rijedak je to primjer da domaća dramska književnost ozbiljno problematizira prvu polovinu burne dekade … riječ je tu o skupini preplašenih, nesigurnih ljudi kojima se ne osobito lijep život događa dok oni sjede i eventualno planiraju kako ga proživjeti…“ 

Braća za daskom za peglanje (FOTO: Gavella)

Dramu nose i oblikuju „četiri brata koji govore iz svojih perspektiva. To su zapravo četiri lica jednine, koja, iako su ista krv, ne razmišljaju isto. To je tema koja se često obrađuje u mitologiji i religiji, dva brata kao najveći suparnici. Oni zapravo kreću iz toga da su jako složni pa prođu kroz krize i onda opet funkcioniraju kao kolektiv. To je i neka poanta – treba izdržati velike nalete mržnje i ljubavi. Treba se nekako ustabiliti.“ - tako svoj dramski rukopis definira sam autor, dok ga redatelj, Krešimir Dolenčić (Zagreb, 1962.) opisuje kao „zamršeni koloplet u kojem gledamo pokušaje jedne grupe ljudi, braće iz djela, ili glumaca iz kazališta, kako hoćete, da se probiju kroz to minsko polje konkretnih događaja, prekinutih sudbina, razvaljenih života, slomljenih kulisa, nezavršenih činova, kroz patnju vlastite nedosljednosti i nemogućnosti bilo kakvog odlučivanja, kad lica putuju od scene do scene loveći komadiće samih sebe i pokušavajući tome dati bilo kakvu smislenu cjelinu.“ 

Kada je riječ o zagrebačkoj premijeri u Gavelli, gotovo da bi se moglo govoriti o praizvedbi, budući da je prvotni dramski tekst znatno promijenjen, nadopisan, zaokružen i vrlo pomno dorađen. Primjetan je taj blagi otklon ka grotesci, apsurdu, surova stvarnost, kao dramski realitet, potisnuta je gotovo na marginu – naravno to jeste i dalje snažna antiratna drama sa notom ogorčene socijalne kritike – ta surova stvarnost proizišla iz rata devedesetih i dalje moćno djeluje na junake drame, oblikuje ih i preobražava, ali im je dopušten i bijeg u iluziju, poetsku imaginaciju, u neke onostrane svjetove kojima streme van ovoga u kojemu jesu i kojim su okovani, poput zatočenika izgubljenog vremena koji su itekako svjesni da ono prolazi pokraj njih, a oni, nemoćni da išta poduzmu, osuđeni na gordo posrtanje, bivaju svedeni na uloge promatrača svojih vlastitih života. 

Cigla, od Ciglenečki, najmlađi brat po kojemu komad nosi ime, u vrhunskoj interpretaciji Filipa Križana, taj osjećaj izgubljenosti i promašenosti koji ga, kao i generaciju oko njega, prožima, briljantno sublimira u završnom monologu: „Ja sam trebao letjeti širokim krilima, u time mašini, trebao sam nadletjeti visove, ali mi je red letenja izgubljen u konačnom neredu. Ja sam gospodar izgubljenog vremena.“ 

A na samom početku predstave, njegov brat Stanko, odlična rola Ivana Grčića, onaj koji piše i sprema se objaviti knjigu koja će ući u lektiru, a on postati „jedan od četiri“ C „hrvatske književnosti – Ciglenečki, Cesarec, Cesarić i … Cankar?!!“, poput ceremonijal-majstora najavljuje: „Mjesto radnje: negdje tamo. Vrijeme radnje: kraj ljeta 1991. Likovi: braća Ciglenečki i ostali. Radnja: kraj ljeta 1991., braća Ciglenečki žive. Tu i tamo čuje se lavež gladnih pasa. Na mjesečevoj svjetlosti sjaji naša obiteljska fotografija.“ I time je naznačen duh i atmosfera predstave, njeni glavni tokovi, bitna razmeđa, dramska pređa od koje će biti satkana ova vrlo dobro ugođena predstava: pomaknuta je i iščašena iz vremena, prostora i zbilje, a opet prirodno srasla i ukotvljena u njoj, osvijetljena je nadnaravnim bljeskom apsurda u kojem živimo, kojega svi prepoznajemo, ali to često ne priznajemo, uobražavamo da je to što živimo onaj život koji smo htjeli. 

Predstava počinje obiteljskim ručkom, tim općim mjestom porodičnih sastajanja, prizorom tako omiljenim u kazališnoj literaturi. Ključan je to događaj za okupljanje srodnih duša, pogodan za portretiranja lica, ali i otkrivanje skrivenih, intimnih tajni njih samih, tajni duboko uronjenih u život svake male zajednice. No, u domu Ciglenečkih obitelj se ne okuplja za blagdanskim stolom – njega naprosto nema, svi sjede oko daske za peglanje, koju će netom prije početka predstave Cigla unijeti iz gledališta. Odmah se upoznajemo sa protagonistima: najstariji brat Levi, tako ga opisuju, bio je i komunist, i utopist, volio je Rusiju, a potom je mrzio, bio je i antikomunist i filokapitalist, legalist, švercer i carinik, a sada obožava filmove, smišlja scenarije, sebe vidi u njihovoj ekranizaciji … Igra ga maestralno Ranko Zidarić, jedan od stupova predstave koja obiluje sjajnim glumačkim kreacijama. Najzad, četvrti brat Adam, donosi ga bravurozno Enes Vejzović, čovjek je sa srednjom muzičkom školom, on pokušava skladati eksperimentalni domoljubni hit, elektro-sonetu, on nas, na sintesajzeru, vodi i kroz muziku predstave (skladatelj Ivan Josip Skender), on nam vrlo plastično ocrtava zbilju u kojoj Ciglenečki žive: „Isključili su nam plin jer ga nismo plaćali, struja svako malo nestaje, ako nema struje – nema glazbe, ako nema glazbe nema mene, a ako nema mene, nema ni nas! A zna se tko je zadužen za račune!“ 

U dramu je snažno utisnut pečat ratnih devedesetih u Hrvatskoj (FOTO: Gavella)

Susrećemo i Đanu, Ciglinu djevojku, sjajna Tena Nemet Brankov, ona poput smušenog zeca iz „Alise u zemlji čudesa“ vječno nekamo žuri, neprestano dolazi, prolazi, odlazi, govori uglavnom iste replike, jedna je od njih: „ … i kukavičluk je hrabrost. Zamisli, svi ti kažu da si kukavica, gledaju te s prezirom, a ti si i dalje kukavica. E, to je hrabrost.“ 

Drugi ženski lik je zagonetna Elvira, igra je vrlo točno Ivana Bolanča, dvojna i nezadovoljan onim što joj je život do sada ponudio: „Karte ponekad mogu biti nepodnošljivo loše. Meni život nije podijelio nijednog asa … ništa, samo bol. Ja bih mogla smišljati reklamne kampanje za turističku zajednicu Brača – 'New York je samo jedan, a Bol je svuda'!“ Humor svojstven Filipu Šovagoviću, zaigranog riječima i njihovim ponekad mnogostrukim značenjima, takav jedan humorni lik je i Picek, nesretni i neshvaćeni ljubavnik, izvanredno ga gradi Đorđe Kukuljica – to je jedan od onih junaka u drami koji nas neodoljivo mogu podsjetiti na likove kod Čehova, kada je o ljubavnim dvojbama i nedoumicama riječ. Elvira je Stankova žena, ali ga je napustila, a i on je više ne voli, Picek je zaljubljen u nju, ali ga ona kategorički negira i odbacuje, Cigla ima djevojku Đanu, koju možda i voli, ali je također zaljubljen u Elviru i želi je, no ona na kraju odlazi u samostan … 

Naravno, u dramu je snažno utisnut pečat ratnih devedesetih u Hrvatskoj, Cigla je mobiliziran, odlazi na front, misli da je to u redu jer „netko treba obraniti nas Hrvate“, kaže, no tamo je uhvaćen, zarobljen, mučen, silovan, prošao torturu logora, opisuje to ne bez tihe rezignacije i cinizma: „U godinama kada sam trebao postati gospodar svog vremena, nevrijeme se nije smirilo danima. Mjesecima. Godinama.“ A prije njegovog odlaska u rat, najstariji brat Levi na pitanje što možemo očekivati i kakva nam je perspektiva britko odgovara: „Nikakva. Rat će trajati godinama, riječ 'demokracija' zamijenit će riječ 'komunizam', bit ćemo samo siromašniji i tuplji, a pitanje je hoće li nas uopće biti, Hrvati će poubijati sve Srbe ili obrnuto, a najgore što se može dogoditi jest primirje, koje će se jednog dana potpisati i izgledat će kao da se ništa nije dogodilo.“ Točna, anatomski precizna analiza onoga što se očekuje, predskazanje koje se obistinilo, to barem danas jasno vidimo. 

Tena Nemet Brankov i Ivana Bolanča u sjajnoj izvedbi (FOTO: Gavella)

Tako piše Filip Šovagović, jasan i nedvosmislen u detekciji nas i svijeta koji nas okružuje, Dolenčić to vrlo domišljato pretače u scenske slike i prizore: pozornicom se pronose zvuci granatiranja i puškaranja, čuju se vijesti s radija o situaciji na frontu, sve je to šira zvučna kulisa koja nas smješta u vrijeme i prostor događanja, elementi scenografije (Zdravka Ivandija Kirigin), fragmentarne kao i sama drama (dramaturg u predstavi Dubravko Mihanović), postupno se urušavaju i nestaju, oskudni namještaj se razbacuje, sve će završiti u kaosu, na samom kraju na sceni ostaje samo sirena za uzbunu i njen krik i jecaj, dok se gasi, završavaju ovu devedesetominutnu izvedbu. Nitko nije preostao, ovdje više nikog nema, Cigla poentira: „Uvjeren sam da će čovječanstvo doživjeti svoj kraj. Ali prije nego što se to desi, možda ima vremena za neki misteriozan nestanak. Ima li ga? Onako, kao kad je kraj predstave…“ 

Pišući prije ravno pola vijeka, negdje u vrijeme kada je autor „Cigle“ rođen, o teatru apsurda, veliki poljski kritičar i teatrolog Jan Kott, uočava: „U komadima Rosewicza, Mrozeka, Ionesca i osobito Becketta temeljna umjetnička slika dramske situacije počiva na zakonima nadrealističkog kolaža. Cipele koje Vladimir i Estragon skidaju i obuvaju, drvo koje cvate, Krappova vrpca, zrcalo, revolver i svi predmeti koje Winnie izvlači iz torbe literarni su znakovi. Iz njihova sudara i poretka oblikuje se simbolički znak. To je suvremena slika ljudske egzistencije. Ona sve više poprima supraverbalni značaj.“ Usudio bih se primijetiti da i Šovagović sklapa svoje dramske situacije po vrlo sličnom principu, ujedno se ne libeći zahvatiti polja poetskog, dramskog iskaza, ali i zaći u prostore crne komedije, koja čak može zazvučati i aforistički, kada prepoznaje bilo i nerv današnjice. „Bljedolikost sadašnjeg trenutka očituje se u posvemašnjoj isključenosti pojedinih ljudi iz društva“ , reći će u drami jedan od četvorice braće. Nisu li, uostalom, ta daska za peglanje donesena iz gledališta, ta vapijajuća sirena na kraju komada, taj sintesajzer koji poput nekog ukletog metronoma otkucava melodiju i ritam cjelokupne predstave, također ti Kottovi „literarni znaci“ koji će se postupno pretočiti u simbol, postati miljokazi kojim nas Šovagović upućuje na ono što želi reći? Treba to samo htjeti i željeti prepoznati i pročitati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella