Jer ako je, kako navodi Viktor Žmegač, Schiller "prvi dramatičar koji je pozornici dao lik radikalne anarhoidne svijesti čiji je simbol razbojništvo", a njegov kazališni prvijenac "zapravo agitacijski komad u duhu radikalne prosvjetiteljske kritike strogih međa klasnog društva, ali i, u svojoj biti, bez dvojbe filozofski teatar", onda se to moralo negdje osjetiti i vidjeti na pozornici, istražiti što je to "anarhoidno" i gdje se očitava danas, kako djeluje unutar teatra, gdje su mu korijeni i izvori u današnjem društvu. Odnosno, kako se to, agitacijski i pamfletski, ruše i razgrađuju "stroge međe klasnog društva", naravno uz detaljan i točan prikaz tih ograničenja danas i ovdje, u društvu naizgled oslobođenom tih prvotnih stega, a zapravo i dalje okovanog novim lancima i predrasudama. Najzad, ništa manje važno, bilo bi zaista zanimljivo vidjeti što to "filozofski teatar" znači danas, kako se igra, kako provocira i na čijem tragu opstaje.

"Razbojnici" (FOTO: HNK)

Nažalost, "Razbojnici" o tome ne govore, no svakako su dobrodošli barem kao lektirni naslov za mlađe generacije koje ionako vrlo malo čitaju, da bar s pozornice čuju taj izazovni, usplamtjeli Schillerov krik, u replikama dva brata: "Tko se ničega ne plaši, jednako je moćan kao onaj koga se svi plaše" (Franz Moor, op.a) ili, nešto kasnije, Karl von Moor: "Zakon je pretvorio u pužev korak ono što je moglo postati orlovim letom. Zakon još nikada nije stvorio velikog čovjeka, ali sloboda rađa divove i ekstremnosti."

Opet moramo čitati ono što bismo trebali gledati 

Sebastijan pak Horvat, što u Hrvatskoj režira prvi put, reći će da jako voli režirati klasike jer vjeruje da imaju revolucionarni potencijal koji nužno treba izvaditi van, pa je otuda bilo prirodno očekivati da će zajedno sa svojim dramaturgom, Milanom Markovićem, tim putem poći i pri uprizorenju novela zbirke "Hrvatski bog Mars" Miroslava Krleže. Predstavu temelji i tako je počinje na zasadima psiho-drame, no to ne razrađuje dalje. Vraća se zapravo u sam narativ Krležine novele, a predstava je najživotnija i najjača u trenucima kada uspijeva pretočiti prizore i scene, likove, sumnje i patnje, razočarenja Krležinih nesretnih domobrana iz romanesknog, pripovjednog govora u živu scensku sliku, prepoznatljiv i razumljiv kazališni jezik i znak.

Horvat i Marković kreću od nekih motiva iz "Bitke kod Bistrice Lesne", dotiču se "Kraljevske ugarske domobranske novele", ulaze u tragične svjetove "Domobrana Jambreka" i "Smrti Franje Kadavera", zasipaju nas simbolima i kodovima 20. stoljeća i hrvatske povijesti: slike Marxa i Engelsa, Pavelića, Tita, Tuđmana, Gotovine, puške i zastave, grbovi i križevi, čak i maketa nekadašnje džamije na današnjem Trgu žrtava fašizma završit će poput starudije, stare krame sa smetlišta historije, nabacane u kut scene, zaboravljene i sklonjene u zaborav.

"Hrvatski bog Mars" (FOTO: Gavella.hr)

No, sve je to poput nekog omotača što prekriva predstavu, uglavnom se odigrava na površini, ne ulazi se dublje u Krležin poučak o ratu i njegovom besmislu, sve su to izvanjske modifikacije i površna "osuvremenjivanja", gubi se iz vida cjelina, stav, misao na kojoj ove briljantne novele počivaju. I tako smo opet bliži jednom lektirnom naslovu, povijesna čitanka ima opet prevagu nad atrakcijom kazališnog čina, opet moramo čitati ono što bismo trebali gledati i doživjeti na pozornici: "Rat polagano gasi svjetiljke, i one po ulicama, i one u glavama, rat zamračuje pamet podmuklo i postojano. Rat je misterij iz svih mogućih aspekata!" (M. Krleža, op.a.)

Dijak bez greške

Nova kazališna sezona u čak tri zagrebačka teatra dovela je britansku dramu, tri rukopisa s kraja prošloga vijeka, dobro poznata i naveliko igrana širom kazališnog globusa. Neodoljivo šarmantni "Amadeus" britanskog dramatičara Petera Shaffera iz 1979. godine, vrlo uspjela kazališna, a potom i filmska priča o proturječnostima i neminovnim sukobima u umjetnosti kada prosječno susreće genijalno, a temeljeno još na Puškinovoj drami "Mozart i Salieri", u Gavellu je stigao u inscenaciji Dore Ruždjak Podolski u suradnji s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem, a u prijevodu Marijana Orešnika.

Amadeus (FOTO: Gavella.hr)

Nepotrebna karikaturalizacija glavnih junaka prilično odmaže predstavi i jedino svoje opravdanje postiže u oblikovanju lika austrijskog cara, Josipa II., tumači ga bez i najmanje pogreške Franjo Dijak i to će ostati ono što, uz duhovit i vrlo promišljen i pronicljiv tekst Petera Shaffera, ova predstava nudi gledatelju.

"Zastrašujuće je kad se glupost suvislo izrazi"

Za svoj itekako važan jubilej, 25 godina postojanja i rada, nezavisno kazalište Mala scena, osnivači i voditelji Vitomira Lončar i Ivica Šimić, odabrali su komad kojim su kročili na "daske koje život znače", dramu "Prava stvar" engleskog dramskog pisca sir Toma Stopparda. I danas kao i prije četvrt vijeka režiju potpisuje Ivica Šimić, podjela je naravno nova, igraju Dražen Čuček, Jelena Veljača, Jasna Bilušić, Frane Perišin  i Mislav Čavajda, uz mlade snage Lanu Helenu Hulenić i Marka Hergešića, a prijevod potpisuje Adrienne Hewitt.

"Rečenice iz ovog teksta Toma Stopparda ponovili smo bezbroj puta kroz različite privatne i poslovne odnose, a cijela ova drama (ili komedija?) kao da je naš kredo", kažu osnivači, pa se tako, s divljenjem i punim poštovanjem, odnose i prema tekstu. Tako da, neminovno, izostaju intervencije koje su nužne i koje bi, danas, 32 godine nakon londonske praizvedbe, tom Stoppardovom rukopisu više pomogle nego odmogle. Njegov specifičan humor, autoironija, autobiografske reminiscence, sarkazam i cinizam jednog "intelektualnog dramatičara", ali i "dostojanstvenog rogonje", kako se sam definira, uz maestralno proigravanje vlastitih replika i prizora kroz druga dramska djela zahtjeva mnogo više scenske slobode i glumačkog angažmana nego što to predstava nudi, i to se osjeća na svakom koraku, komad i njegovi likovi jednostavno ne dosižu one domete i eleganciju dramskog štiva upisanog u izvornik. Stoppard zna biti aforističan.

"Prava stvar" (FOTO: Saša Novković, Mala-scena.hr)

"Zastrašujuće je kad se glupost suvislo izrazi" ili "Ekskluzivna prava nisu ljubav, to je kolonizacija", ali i vrlo produhovljen i analitičan: "Postoji, valjda, svijet predmeta koji imaju određen oblik, kao ova šalica za kavu; ako je okrenem, nema drške, ako je nagnem, nema prazninu. No tu je nešto stvarno što će oduvijek biti šalica sa drškom. Ali, politika, pravda, patriotizam - sve to čak niti ne sliči na šalicu za kavu. Nema tu ničeg stvarnog što je odijeljeno od našeg dojma o njima." Stoppard je i vrlo precizan i točan kada govori o svom poslu, baratanju riječima, kada definira pisanje i riječi: "Riječi su nevine, neutralne, precizne, označavaju ovo, opisuju ono, znače drugo, tako da, ako ih čuvaš i paziš, možeš njima premostiti nerazumijevanje i kaos... Ako prave riječi pravilno rasporediš, možeš malo pomaknuti svijet..."

Ta profinjena igra pojmova i riječi, značenja i smisla, ljubavnih zanosa i zavrzlama s kritikom društva i doba u kojem živi karakteristika je dramskog pisma Toma Stopparda što ova, uz jubilej vezana predstava, samo djelomice otkriva i naslućuje. Kao što ni glavni anti-junak, Henry, ne može izbjeći prokletstvo ljubavi, jer shvaća: "Problem je u tome što ne mogu pronaći djelić sebe gdje mi ti nisi važna."

Predstava kojoj vjerujemo

Sara Kane (1971. – 1999.), britanska dramska spisateljica, tragična heroina engleske drame što se ubila krajem prošlog milenija, i njen intimni rukopis - dnevnik "4.48 Psihoza", u režiji doajena zagrebačke kazališne scene, Božidara Violića, otvorili su sezonu u Zagrebačkom kazalištu mladih. I to trijumfalno, slijedeći taj mračni i tragični zapis o bolu, očaju i ljubavi, o neshvaćanju svijeta i nemogućnosti da se u njemu opstane kao ljudsko biće do u najmanju pojedinost, prateći ga pomno i predano kako dolikuje profesionalcima scene.

Jadranka Đokić u naslovnoj roli same autorice, uz decentnu pratnju Damira Šabana i Zorana Čubrila, sva u grču zanosa, u treptaju bola i kriku očaja, glumica je izvanredne snage, osjećajnosti i moderniteta. Ona jeste drama sama po sebi; ne kaže li i Sarah Kane da "moj um je predmet ovih sluđenih fragmenata", a Jadranka Đokić kreće se kroz taj um savršeno kormilareći među razdorima što ga uništavaju, na granici svjesnog i nesvjesnog, onoga što se naslućuje i onoga doživljenog, velika u patnji, moćna u izrazu, gesti, pokretu. Ona jeste taj um koji nam govori o jednoj depresiji, zahvaljujući njoj to jeste traktat o boli i smrti, govor njenog tijela i zvuk njenih riječi čine taj hermetičan iskaz bola i očaja toliko prirodnim i razumljivim da ga često prepoznajemo kao naš vlastiti.

"Psihoza" (zekaem.hr)

"Jedina stvar koja je stalna je uništenje, užasavam se one koju nisam nikada dotakla, ja sam sazdana da budem usamljena, niko mi se ne obraća, niko me ne dotiče...", aveti su što odzvanjaju njenim solilokvijem iz tog kaveza od suza u kojem je zatočena, iz kojega se želi izbaviti, ali izlaza nema. A mi smo, pritom, bezuvjetno uz nju, u njenom umu, u njenom bolu, u njenoj smrti.

Praktično monodrama po formi, ova predstava izvrstan je primjer kako, paradoksalno, sama forma može biti prevaziđena i nadograđena, kako se rafiniranim i osebujnim režijskim postupkom neprimjetno lome njene granice, a izuzetnim glumačkim angažmanom ona sažima u sebi, komprimira raznolikost i bogatstvo značenja koje u sebi nose sve silnice komada i prerasta u, minijaturan po veličini, ali nenadmašan po dometima, istinski kazališni čin. Predstava je to kojoj vjerujemo, a to je u kazalištu, nažalost sve češće, tako teško postići.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella.hr