Domaći mediji zasad su odlučili biti uglavnom nezainteresirani za nacrt hrvatske medijske politike, odnosno za „Radne materijale za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015. – 2020.“. Dobro, može biti da nisu htjeli davati pažnju nečemu što je, u šest sažetaka, objavljeno u Novostima tokom srpnja i kolovoza, jer Novosti su marginalne i omražene, pa je najbolje ne obazirati se na ono što ondje iziđe.

Može biti i to da su ovdašnje medijske kuće – izuzev Dnevnika HTV-a i još pokojeg usputnog glasa – odlučile pričekati da spomenuti radni materijali budu službeno pušteni u javnu raspravu u integralnoj verziji od tristotinjak stranica, što bi se trebalo dogoditi idućeg tjedna, e da bi onda izvijestili o sadržaju tog dokumenta. Premda, isti ti mediji pisali su o Industrijskoj strategiji plahte i plahte tekstove mjesecima prije pretprošlog tjedna, kad je formalno predstavljena i predana na javnu debatu. O „strategiji“ koja ih se izravno tiče mediji, pak, mudro šute, čekaju, ne žele se zalijetati.

Mozaik ignorancije, dakle, vjerojatno je sastavljen od niza razloga, ali najprije će biti da su Milan F. Živković, SDP-ovac i savjetnik u HNS-ovu Ministarstvu kulture, i njegovi suradnici iznevjerili očekivanja medijskih gospodara koji sad ne znaju kako da se postave: šutnja je, vjerojatno, od šoka.

Ništa od "apologije socijalizma i samoupravljanja" koja se krčka u izoliranim medijskim odsjecima Ministarstva kulture (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Očekivala se „marksistička“ medijska strategija, glasine su govorile o apologiji socijalizma i samoupravljanja koja se krčka u izoliranim medijskim odsjecima Ministarstva kulture, očekivao se zagovor ideološki angažiranog novinarstva, teror neprofitnosti i agitacija u korist javnog financiranja medija. I onda, ništa od toga.

Umjesto aktivističke i površne kritike neoliberalnog kapitalizma i njegovih zloćudnih efekata na svijet (ovdašnjih) medija, stigla je najdublja i najcjelovitija analiza medijskog stanja i perspektive koja je ikad nastala u nekoj hrvatskoj državnoj, i ne samo državnoj, instituciji. Ali što da radimo s nečim što ne možemo paušalno iskasapiti na ideološkoj osnovi i otpisati na temelju dvije-tri poluinformacije ili glasine?

S koje god svjetonazorske, političke i profesionalne strane prišli nacrtu medijske politike, a pod uvjetom minimalne dobronamjernosti, nije lako pronaći argumente za kritičko obrušavanje. Nije lako, između ostalog, i zato što je u najkonkretnijim i najdelikatnijim dijelovima – onima što se tiču različitih modela i oblika javnog podupiranja medija – ostavljeno javnoj raspravi da iznjedri pravu od nekoliko ponuđenih i precizno izloženih opcija. Postoje, ustvari, četiri ključne teze na koje su se autori ovog dokumenta čvrsto oslonili, ali ni s tim tezama nije lako polemizirati, naravno, ako se hoće polemizirati argumentima i logičnim zaključcima.

Prva teza je da slobodno tržište ne može biti jedini regulator odnosa na medijskoj sceni. Ni fanatici deregulacije i slobodnog tržišta ne mogu se dostojno suprotstaviti toj tezi nakon i letimičnog uvida u stanje i sadašnju profesionalnu i ekonomsku razinu medija u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj. Ta tragedija proizvod je, više-manje, slobodnog tržišta. Druga je teza da je profesionalno novinarstvo nezamjenjiv instrument u funkcioniranju demokratskog poretka, a profesionalno novinarstvo pritom podrazumijeva skup procedura i protokola čiji je cilj sustavna provjera činjenica, kontekstualizacija vijesti i događaja te nadzor društvenih i političkih centara moći. To dovodi do treće teze: mediji, uključujući i one potpuno komercijalne, trebaju biti obavezani, ili pak posebno stimulirani, da nepristrano, pravodobno i cjelovito informiraju građane o vijestima bitnima za njihov život, ali i da budu prvi partner domaćoj kreativnoj industriji.

Ni fanatici deregulacije i slobodnog tržišta ne mogu se suprotstaviti tezi da slobodno tržište ne može biti jedini regulator (FOTO: pixabay.com)

Četvrto, zapravo, nije teza nego medijski koncept kojem se otvoreno priklanja prijedlog hrvatske medijske politike. To je „kompleksno demokratski“ – ili „konstrukcionistički“ – koncept, oko kojeg se okupila grupa uglednih američkih medijskih teoretičara, poput C. Edwina Bakera, Roberta W. McChesneyja, Nancy Fraser, Daniela Hinda i Jamesa Currana. Jedno od središnjih mjesta ovog modela jest potraga za hibridnim formama i različitim vezama odgovornosti, delegiranja i opoziva između mnogostrukih „slabih“ i mnogostrukih „jakih“ javnosti – odnosno „nemoćnih“ i „moćnih“ javnosti – jer ovo viđenje podrazumijeva da javnost nije jedna i jedinstvena nego je fragmentirana po nizu različitih kriterija.

Navode se tri skupine glavnih odrednica koje karakteriziraju kompleksne ili konstruktivističke pristupe medijima i osnažuju njihove demokratske funkcije. To su: „ispravljanje društvenih nejednakosti putem širenja pristupa javnom dijalogu i kompenzacije inferiornih komunikacijskih resursa i vještina podređenih grupa“; „multisektorski sustav neprofitnih, komercijalnih i javnih medija s različitim demokratskim funkcijama, organizacijskim načelima i ekonomskim osnovama“ te „aktivna medijska politika u interesu javnosti, a ne privatnom interesu“.

Jasna opredijeljenost za rečeni medijski model dokaz je suštinskog razumijevanja krize medija, krize koja nikako nije samo ekonomska. Utoliko, dokument koji je nastao u Ministarstvu kulture – kakvo god mišljenje, inače, netko imao o tom ministarstvu, aktualnoj Vladi ili Milanu F. Živkoviću i njegovim suradnicima – neprocjenjivo je vrijedna polazna točka za ozbiljan razgovor o demokratski funkcionalnim i ekonomski stabilnim medijima te o javnom interesu kad je riječ o medijima. O tome se ovdje nije razgovaralo četvrt stoljeća, pa eto dokle smo dospjeli.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: John McCullough