Među uhapšenima u policijskoj postaji Gevgelija
Dvije žene i jedan muškarac utopili su se u Vardaru kad su u nedjelju navečer pokušali prijeći granicu između Grčke i Makedonije. Jedna od utopljenih žena bila je trudna. Idućeg jutra na isti put iz Idomenija je krenulo dvije hiljade ljudi u koloni, u namjeri da se izvuku iz blata grčkog kampa, pređu makedonsku granicu i nastave dalje, do novog kampa i nove granice. Granicu su na koncu prešli, ali u selu Moine dočekala ih je i zaustavila makedonska policija. Već navečer svi su autobusima vraćeni u Idomeni. U ilegalnom prelasku granice pomagali su im volonteri iz nekoliko europskih zemalja, a kolonu je pratilo i nekoliko desetaka novinara i novinarki. Volonteri, volonterke, novinari i novinarke završili su u policijskoj stanici u Gevgeliji. Oduzeti su im dokumenti, zavedeni su u policijske evidencije i svi su na kraju morali platiti po 255 eura kazne. Kad su platili, makedonska policija dala im je 24 sata da napuste državu, a u pasoše im je udarena šestomjesečna zabrana ulaska u zemlju.
Privedeni volonteri i novinari u policijskoj postaji u Idomeniju (FOTO: Lupiga.Com)
U policijskoj stanici u Gevgeliji sreli smo Kineza, kojeg svi od milja zovu John Wayne. Snimao je ilegalni prelazak pa je i sam s grčke završio na makedonskoj teritoriji. Koliko god je u postaji bilo volontera, toliko je bilo i novinara. Marširala je lijevo desno reporterka jedne od španjolskih televizija, držeći u ruci mikrofon i glasno negodujući na svom brzom i neuhvatljivom jeziku. Posebno je spominjemo jer su ostale upečatljive te njezine, slutimo, psovke. Hodnik policijske postaje bio je pun kao oko. Na sve strane su se gurali ljudi, stari novinarski vukovi, odreda freelanceri s foto-aparatima i kamerama, stajali su ili sjedili naslonjeni na zidove, a poneko je bogami i ležao na betonu iscrpljen cjelodnevnim poslom. Svi su bili do grla prljavi od blata i mokri kao čep. Ovdje u Gevgeliji već danima pada kiša, kao i nad petnaestak kilometara udaljenim izbjegličkim kampom, gdje je u blatu, tik uz granicu i ničiju zemlju, zaglavljeno preko deset hiljada ničijih ljudi. U svakom kutku policijske stanice mogao si čuti razgovor na drugom jeziku. Na šalteru, jednom jedinom u cijeloj postaji, zalijepljena je naljepnica s natpisom "Ne uzimam mito", koji jasno i bez rezerve govori da je makedonska policija u dobroj mjeri korumpirana. Bilo je tamo, u nevelikom hodniku te postaje, dosta bosih ljudi. Mokre cipele i čarape stavljene su sa strane, pa je ekipa Lupige u jednom trenutku volontersko-novinarski babilon počastila s desetak, petnaest pari čarapa, jeftino kupljenih u obližnjoj radnji.
Policijska službenica sprovodi španjolsku novinarku (FOTO: Lupiga.Com)
Snage reda i mira bile su također zastupljene u velikom broju. Makedoncima su u pomoć stigli Česi, Austrijanci, Hrvati, Srbi, Slovenci... Hrvatski policajci stvorili su vrlo prisne odnose sa kolegama iz Srbije. Kad bi se sreli na hodniku uslijedilo je veselo ćaskanje, nabacivanje petaka, smijeh i zajebancija. Bilo ih je lijepo vidjeti zajedno na gostujućem terenu, izuzete od utjecaja političkih igrača koji potpiruju vatru neprijateljstva, podrazumijevajući da će se na njoj grijati kad god se za to ukaže potreba. Za razliku od jednog češkog i nekolicine makedonskih neandertalaca u uniformama, koji nisu propuštali priliku da se osorno obrate ili podviknu na privedene, srpski i hrvatski policajci bili su ljubazni. Ljubaznost je dočekivana ljubaznošću, a osornost bijesnim povicima, zvižducima i negodovanjem, kako volontera, tako i novinara. Gledajući takve reakcije, čovjeku je moglo biti jasno da se u toj postaji nalaze ljudi koji se ne boje i ne osjećaju krivima. Naprotiv, svi su bili ponosni zbog "nedjela" za koje ih se teretilo; volonteri jer su pomogli kad je bilo najteže, a novinari jer su pošteno i bez rezerve odradili svoj posao.
San pravednika (FOTO: Lupiga.Com)
Naš Kinez, vrlo zanimljiv tip, u pritvoru je demonstrirao istočnjački mir. Kimao je glavom, govorio rijetko, da bi na kraju večeri, kad je sve bilo gotovo, rekao da je sretan jer je dobio priliku da makar na jedan dan iskusi sitni djelić poniženja kojeg svakog dana osjećaju izbjeglice koje je došao snimati. Tako ću ih, rekao je, barem malo bolje razumjeti. Još jedan primjer solidarnosti demonstrirali su novinar Timea i njegova fotografkinja, koji su do jutra čekali da policija pusti njihovog dvadesetjednogodišnjeg prevoditelja, malog Sirijca velikih, uplašenih očiju. Njega su tog jutra angažirali u kampu Idomeni. Pogledaj ga, rekao je novinar Timea, prvi dan na poslu i već je uhapšen. Ovog malog čeka svijetla budućnost.
Privedene ljude policija je tretirala različito, ovisno o državi iz koje dolaze, a naročito im se na piku našao tamnoput Kurd sa švedskim pasošem. Njemu su govorili da mu pasoš ne valja i iz policijske postaje izišao je među zadnjima, baš kao i naš Kinez, koji se na koncu požalio da na formularu na kojem mu je određena globa i protjerivanje ne stoji njegovo ime. Naprosto, nikad ga nije vidio napisanog na ćirilici. Oko dva sata iz ponoći postaja je napokon ispražnjena, svako je platio po 255 eura i već idućeg jutra svi su bili u Idomeniju, da barem simbolično pomognu u mokrom i blatnjavom paklu ili da ga pokažu svijetu pa neka svijet vidi šta će s njim.
Cesta do Idomenija (FOTO: Lupiga.Com)
Jutro kasnije i mi smo bili u Idomeniju, na cesti koja iz kampa vodi uzbrdo, do prvog grčkog sela. Iz tog sela vraćali su se ljudi koji su tijekom noći krenuli u još jedan pokušaj ilegalnog prelaska. Na pola puta su odustali, prespavali pa se pomirili s tim da se moraju vratiti u kamp. Spuštale su se cestom cijele obitelji i svako bi nas, tako nam se činilo, u prolazu pogledao u oči. U mnogima od tih pogleda vidjeli smo osudu i prijekor pa se posramili posla kojim se bavimo i svijeta kojem pripadamo. Kolonu je nešto kasnije zaustavila policija, koja je spremila autobus da izbjeglice vrati u kamp, ali mnogi u autobuse nisu željeli ući, jer policiji ne vjeruju. Ispratili smo kolonu pješke se spuštajući do kampa, prošli kraj lokalnih trgovaca koji u muci Idomenija vide pravu priliku za zaradu i završili u blatu do grla, među desetak tisuća ljudi koji čekaju da im se Europa smiluje i da ih zaštiti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Uzrok izbjegličke krize se manje-više zna, posljedice su opet manje-više predvidljive, opisano u tekstu je manifestiranje gledano iz ugla volontera-humanista. Potresno i poučno: iz tople, suhe i udobne stolice "daleko negdje" lako je pametovati, teoretizirati i razglabati. Otiđi "na teren" vidi, omiriši, pokisni, oblatnjavi i smrzavaj se kao same izbjeglice. A tek potom si daj pravo da...Ali ipak: uzrok i uzročnici se znaju, pa po tome i samo po tome treba, profesionalno ili volonterski, "udarati i tući" i "na tim terenima".