Klinac sam bio te 1982. godine kad sam se i definitivno zarazio groznicom zvana „Mundijal“ i svim popratnim detaljima. Jedan takav detalj je svakako bio album sa sličicama reprezentacija učesnika. Španjolska, 1982. Jugoslavija je tad imala ekipu o kakvoj bi i danas mogla sanjati svaka iole ozbiljnija zemlja koja pretenduje na ozbiljan rezultat. U tom albumu jedan lik mi je ostao urezan u sjećanje. Odskakao je od ostalih igrača, ne toliko izvikanošću, popularnošću koliko pogledom i čitavom pojavom. Predrag Pašić, lijevo krilo FK Sarajeva.

Iako osvjedočeni Zvezdaš, što mogu zahvaliti svom ocu, a kasnije i zaljubljenik u Želju, što mogu zahvaliti Nadrealistima, Pašiću nikako nisam uzimao za zlo činjenicu da je predvodio sjajnu generaciju FK Sarajeva ka tituli prvaka te 1985. godine. Posljednja utakmica bila je baš sa Zvezdom, na Pašićevom Koševu, sa Pašićem kao kapitenom i kao najboljim igračem lige. Sve je u tome bila poezija. On je bio poezija.

A onda je nestao. Nestala je i država u kojoj se proslavio. O njemu se tek čulo da je igrao u Njemačkoj, ali i da se vratio u Sarajevo u najtežim trenucima za grad od njegovog nastanka.

Čudno zvuči da nogometaš voli umjetnost, ali Paja nije običan nogometaš (FOTO: radiosarajevo.ba)

Iskreno, nisam o Paji čuo puno toga nakon svega. U nekom od boravaka u poslijedejtonskom Sarajevu saznao sam da je i dalje tu, da ima umjetničku galeriju i da vodi školicu nogometa. Paja i umjetnost? Pa to je upravo on, njegov lik, njegov trk, njegov dribling... Da, čudno zvuči da nogometaš voli umjetnost, ali Paja nije običan nogometaš.

Na tome je sve ostalo dok se onaj prgavac sa uzdignutom kragnom, koji se odaziva na ime Eric nije usudio provesti nas kroz film „Football Rebels“, a u filmu i kroz Sarajevo i to zajedno sa Pajom.

„Moje ime je Predrag Pašić. Sasvim običan čovjek“, započinje svoju priču Paja i ja sam već kupljen. Znam da je priča o „Bubamari“, školi nogometa koju je Paja pokrenuo u gradu pod opsadom i tako onoj djeci koja su svakodnevno bili okruženi smrću, glađu, žeđu i očajem dao nadu, kupila i velikog Erica, a Paja počinje priču sa tim: „Sasvim običan čovjek“.

Život je zaista „šaka suza i vrića smija“. Teško je bilo zaustaviti koju suzicu gledajući film i Pajinu priču, koga sam nakon i formalno upoznao nakon toga, a zatim uradio i jednu od TV KUPEK epizoda. Sjedimo nas dvojica tako pored Dunava i divanimo o nekim drugim vremenima, ali i o ovima danas. Sumorna vremena, moj Pajo. Sumorna, ali ne damo se mi, zar ne?

„Moje ime je Predrag Pašić. Sasvim običan čovjek“ (SCREENSHOT: YouTube)

Godinu poslije eto me kod Paje u galeriji „Leonardo“. Trebalo mi je da je pronađem jer mi reče da je u Koševskoj ulici, što je i logično. Meni je još logičnije bilo da je i blizu stadiona FK Sarajeva, na Koševu, stadiona na kojem se izgradio. Dobro, to bi možda bilo ipak previše. Nakon kraćeg lutanja stižem.

Novo Svjetsko prvenstvo se bliži, a u Sarajevu je zaraza već uveliko uzela maha. Sličice se razmjenjuju na svakom kutu. Sve je jasno. Domaći heroji su tu, a pitanje je kad će se opet naći na nekom važnom takmičenju poput Svjetskog prvenstva. Nije da mračim, da želim zlo no jednostavno osjećam da put kojim se krenulo ne vodi ka tome. Ova priča je i o tome.

Ispričam Paji o mom prvom albumu sa sličicama, o toj nekoj posebnoj vezi koju sam kao klinac razvio sa dvodimenzionalnim likom sa TV ekrana i albuma kog sam kasnije budno pratio. A vidi nas sad. Jasno je da nikad neću ostvariti sve snove, pogotovo što su se oni drastično izmijenili od početka devedesetih, ali sama činjenica da u tom trenutku sjedim sa Pajom mi govori da sam neke ipak ostvario.

Znate onaj osjećaj kad upoznajete nekog kome se divite pa odjednom čarolija nestane jer ste idealizirali vaš objekt divljenja. Shvatite nekad da je riječ o pravom davežu i čudite se sebi kako ste uopće mogli nasjesti na finese koje je izvodio, pa čak i zažalite što je do upoznavanja došlo. E, toga sa Pajom nije bilo. Naprotiv.

Požalio mi se da mora zatvoriti galeriju jer je ta vrsta zadovoljstva postala luksuz. Ne čudi to u gradu u kojem su i značajnije ustanove kulture zatvorene. Ali to je ono najgore. Ne čudi više ništa. Nekako je logično da se muzeji zatvaraju, nekako je logično da i Paja mora zatvoriti galeriju, pa je valjda samim tim i logično da na nogometnim terenima „Bubamare“ jednog dana također osvane katanac na kapiji, jer su neki drugi interesi sada u prvom planu.

Logično je i da se klub kojem je Paja donio posljednju titulu, prije skoro 30 godina, (sve novoosvojene u novonastalim državama ne priznajem kao relevantne), ogradi i ne podrži čovjeka koji je FK Sarajevo utkao u svoje biće. Da možda malo manje priča, sa možda malo manje kritike ka voljenom klubu i gradu... To je ona ista logika koja je na ulice početkom drugog mjeseca u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću ... izvukla hiljade ljudi, ista ona logika koja je palila zgrade koje višu nisu simboli obrane već simboli bezočne eksploatacije.

Pajina logika je drukčija. Ona se prije svega rukovodi humanističkim principima. To će potvrditi svi oni koji su danas uspješni nogometaši, a koji su prošli Pajinu školu, potvrdit će je i svi oni koje je put odveo dalje od zelenog terena, a koji vole svratiti u Pajinu galeriju, u neku vrstu slobodne zone.

Paja nije samo direktor školice, on nije samo bivši nogometaš, vlasnik galerije... Paja je i roditelj. Paja je sasvim običan čovjek u neobično vrijeme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: loewenbomber.de