"Pripovjedač operira sa stvarnostima. Želeći onu postojeću stvarnost uskladiti sa svojim predodžbama, on izmišlja drugu, privatnu, koja se od prve otklanja u nekim javnim i mnogim dobro skrivenim točkama", tako o zadaći i načinu rada vrsnog pripovjedača misli suvremeni njemački romanopisac i sam cijenjeni pripovjedač, Daniel Kehlmann, autor izvanrednog romana što ga smatraju najvećim uspjehom poslijeratne njemačke književnosti, "Mjerenje svijeta", objavljenog 2005. godine. Tu pripovjedačku snagu Miroslava Krleže, kojom se ta stvarnost oko nas, u nama, preobražava kroz vrijeme i dob, kroz teme i varijacije, kroz ono javno i ono intimno, otkriva i istražuje koreograf i redatelj Staša Zurovac u glazbeno-plesnoj drami "Sprovod u Theresienburgu".

Riječ je, ustvari, o inscenaciji jedne od brojnih novela glembajevskog ciklusa identičnog naziva, koju Krleža objavljuje davne 1929. godine u časopisu Savremenik. Godina je to što protječe u znaku šestosiječanjske diktature, u kojoj je i sam pisac uhićen zbog "komunističke propagande", ali i godina njegovih velikih uspjeha na umjetničkom planu. Uz prozu, spomenute novele oslonjene na neke od brojnih likova glembajevskog kruga, on objavljuje eseje i polemične tekstove, a vrhunac je praizvedba drame "Gospoda Glembajevi", u zagrebačkom HNK, ali i u beogradskom Narodnom pozorištu.

Tvrđava Minor na otočiću Mali Brijun i sama je simbol nestalog austrougarskog carstva (FOTO: Kristijan Vučković)

Danas, 2014. godine, točno jedno stoljeće od objave prvog tiskanog teksta, drame "Legenda" u Književnim novostima, nije teško uočiti jednu od najočitijih konstanti u njegovom književnom radu: on je, od samog početka, strasno angažiran pisac, on uranja u svijet oko sebe, on vjeruje u utopijske projekte njegova popravljanja, ali istodobno kao skeptičan mislilac i umjetnik on je spreman i na sumnju; duboko svjestan da se umjetnička kompleksnost ostvaruje u napetosti između vjere i sumnje, u nezadovoljstvu jednostavnim, reduktivnim istinama, u nepristajanju na dogmatsko tumačenje svijeta. (Iz predgovora nove edicije Djela Miroslava Krleže, Zagreb 2000.) 

Upravo ta njegova neizmjerna moć da čitatelja uvede u samu srž, suštinu onoga što želi reći, da mu to ispripovjedi razumljivo i raskošno, ujedno nikada ne zaboravljajući da je on, prije svega, pisac jasnog angažmana i nepokolebljive ustrajnosti u dokazivanju i obrani vlastitih teza i istina koje će braniti beskompromisno koristeći sav žar i dar svog neizmjernog talenta, u samom je temelju i novele "Sprovod u Theresienburgu".

Tvrđava Minor na otočiću Mali Brijun, utočište i luka svih umjetničkih, scenskih projekata Kazališta Ulysses, i sam simbol nestalog austrougarskog carstva, taj svijet njegovih regimenti, pukovnija, soldateske i visokih vojnih starješina, donosi, kako mu priliči, životno i u punoj snazi Krležine rečenice u kojoj je sadržano i sve ono dramsko njegove pripovjedne proze. Jedan se vojni poručnik ubio zbog neuzvraćene ljubavi, jedna pukovnija slavi svoj jubilej, njen zapovjednik oklevetat će samoubojicu u posmrtnom govoru jer je ljubomoran na njega, pukovniju će pohoditi gosti iz Japana koji se predstavljaju također kao visoki vojni časnici da bi bili raskrinkani kao obični prevaranti i nestali bez traga – sve to nalazi se u narativu Krležine novele na šezdesetak stranica koje je Staša Zurovac sažeo u sedamdeset minuta furiozne, blještave i fantazmagorične plesno-dramske igre.

Glumci ponekad posežu za uobičajenim dramskim govorom, ali i često to izriču pjevanjem (FOTO: Kristijan Vučković)

Zurovac prekapa i istražuje taj pripovjedni sloj Krležine novele, taj dramski naboj koji sadrži svaka njegova rečenica, ali čini to otklonom od klasičnog dramskog narativa. On predstavu, budući je upućen u mogućnosti i tajne plesnog iskaza, gradi koreografijom i dionicama u kojima glumci, ponekad posežu za uobičajenim dramskim govorom, ali i često to izriču pjevanjem. Stoga će vas povremeno komad podsjetiti na projekte redatelja Branka Brezovca koji se time često služi, pogotovo kada surađuje s kompozitorom kalibra Marijana Nećaka, njegovog dugogodišnjeg suradnika. Zurovac pak, čini mi se, ide i korak dalje, u plesnom pokretu, u koreografiji cjelokupne predstave on nosi tu zaraznu klicu Krležine angažiranosti i sve-suvremenosti, njegov jezik teatra u tim preispitivanjima Krležine novele i sam Krležin dramski, kazališni nerv otkriva u jednom potpuno novom svjetlu, u svoj njegovoj začudnosti i neobičnosti, ali i u ukorijenjenosti u „ovdje i sada“.

Tako ta priča o jednom nesvakidašnjem ljubavnom trokutu usred neke zabite austrougarske kasarne poprima sve ono što nam Krleža želi reći i o jednom povijesnom trenutku, o nečemu što se zbivalo tu pokraj nas, ne tako davno, i što nas je neizbrisivo obilježilo i ostavilo trag u nama. Jer za Krležu, kako je to u jednom ogledu prije ravno dva desetljeća, primijetio Zdravko Zima, povijest je "rijeka krvi, ljetopis gluposti, polje mračnih strasti, dnevnik jalovog lutanja, krvav san, predstava u kojoj se množe zvjerstva uz zvuke Händelove glazbe, cesta popločana lubanjama, bludnica (prije nego učiteljica života), krdo bijesnih veprova, krvnički panj...." Riječju, sve je to iluzija, ili kako bi sam veliki pisac rekao - "zamišljajući nešto da je bilo i kako je bilo, mi veoma često udešavamo sebi sliku o prošlosti, o hirovima vlastitog fiktivnog, lelujavog i nepouzdanog htijenja, to jest mi hoćemo da je bilo, i to je ono što mi zovemo historijom prošlih, davnih i zaboravljenih dana..."

Violina Alexandera Balanescua gotovo samostalno i nezaobilazno dramsko čvorište po sebi (FOTO: Kristijan Vučković)

Polazeći od Krležine novele, Zurovac nas uvodi i u zagonetne, skrivene predjele te angažiranosti pisca, ali i njegove neskrivene ironije, gogoljevske groteske i urotničke subverzivnosti. Vraćam se na čas Kehlmannu koji primjećuje da je jedan od najučinkovitijih načina da se potkopa postojeće mišljenje, prošlost ispričati iznova i tako napraviti otklon od službene verzije prema carstvu izmišljene istine. A Krleža je pravi majstor u tome, čitav glembajevski ciklus, i drame i prozni fragmenti i novele i nisu drugo do "carstvo izmišljene istine" u kojem, paradoksalno, sve izgleda na svom mjestu i savršeno zrcali neku "svoju" zbilju. Naravno, jer je riječ o velikom piscu koji je u stanju to dočarati, a Zurovac svojom inscenacijom, transformirajući taj već jednom preobraženi svijet u koloplet glazbe, zvukova, pjevanje, plesa i plesnih pokreta, dakle preokrenuvši ga još jednom u svijet fantazije i kazališne magije, čitavu predstavu postavlja na jednu novu razinu.

Tri dramska lika: poručnik Ramong, igra ga Dražen Čuček, pukovnik Warronigg, rola Ozrena Grabarića i Olga Warronigg, tumači je Vanda Winter, u potpunom su suglasju s takvom koncepcijom ove glazbeno-plesne drame. Izvanredno se nadopunjuju sa solistima i baletom splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, ali i sa briljantnom svirkom violinista Alexandera Balanescua, čija je violina gotovo samostalno i nezaobilazno dramsko čvorište po sebi.

Posljednja slika u noveli je nestanak jednog malog, crvenog balona, kojeg je ispustio neki preplašeni dječačić, preko krovova, kestenova i zvonika, u vedrini sunčanog svibanjskog podneva. U predstavi Staše Zurovca, na samom kraju predstave, ispratit će vas posljednji akordi neizrecivo sjetne pjesme "Tužna je nedjelja" nastale 1933. godine koju je, nekoć, pratila fama o brojnim samoubojstvima ljudi koji su je slušali. Predstava "Sprovod u Theresienburgu" počinje samoubojstvom nesretnog poručnika Ramonga, a završava beskrajno tužnom melodijom zbog koje su, isto tako mnogi nesretni ljudi završavali svoj život poput njega, odlaskom sa životne scene. Tuga onog malog dječačića za izgubljenim crvenim balonom isprepliće se tako s tugom i bolom koje budi ova pjesma. Priča je završena, dramski krug zatvoren, Krleža se, još jednom, pokazao kao nezaobilazni pisac svakog suvremenog, modernog promišljanja teatra i kazališne umjetnosti.

Lupiga.Com