„Carevo novo ruho“ alegorijska je pripovijetka u kojoj glas savjesti, iskrenosti i neiskvarenosti progovara kroz dijete, koje u svojoj nevinosti i životu koji još nije upoznao materijalne interese, prokazuje laž, korupciju u samim temeljima društva. Dijete koje Caru u svojoj naivnosti zapravo kaže koliko je nesposoban.

Na sjeveru Danske u gradu Odense, u obitelji siromašnog postolara rodio se Hans Christian Andersen koji nam je prije gotovo dva stoljeća nenadmašno prikazao ljudsku prirodu kroz puk koji je shvaćao još kao dijete, puk koji reagira čudno na istinu, bestidno uljuljkan u svoj svijet sazdan od laži, straha i borbe za položaj.

Dvorjani o kojima nas je poučno izvijestio Andersen obični su ljudi duboko svjesni svojeg statusa, nesposobnosti i ovisnosti o položaju, beneficijima koje isti donosi, ljudi koji svjesno prihvaćaju neistinu i laž dodvoravajući se svom Caru u potpunosti i bezrezervno. No, tu priču znate, učili ste je kao djeca i smijali se tom istom puku kojeg ćete jednom, kada odrastete, postati preslika, poslušnik, vojnik i onaj njegov dio koji reagira na istinu mačem i ognjem.

Puk u kojem živim danas nije se ni dlaku promijenio od onoga iz doba Hansa Christiana Andersena. Dvorjani i oni bliski vlasti svoj lagodan život i stečene beneficije i dan danas brane na isti način, zatvarajući oči pred činjenicama da je njihova vlast gola, glupa i nesposobna. Vjerodostojnost je ono što obilježava današnje vrijeme, vjerodostojnost na koju su mnogi zaboravili. Postoji čitava vojska ljudi koja je svoja socijalistička uvjerenja zamijenila današnjim kapitalističkim, postoji čitav niz primjera, od onih banalnih i bizarnih, do onih krajnje licemjernih i bezobzirnih kojima nažalost svjedočimo iz dana u dan.

Kako pronaći danas dijete koje će uprijeti prstom u Cara i kazati preneraženom puku, koji zamrznut od straha neće pisnuti, da je upravo taj Car u čiju se grandioznost i veličinu ne smije dirati - gol golcat. Ogrnut samo taštinom i uvjerenjem da ga njegov narod, njegov puk, iako je gol, vidi isključivo u blještavoj generalskoj uniformi kako na bijelom konju predvodi svoje slavne jedinice koje će osloboditi isti taj narod? Kako pronaći dijete koje će postaviti jednostavno pitanje, kako to da Car, gospodin general u ovom slučaju, ima tako izdašnu imovinsku karticu i zašto pobogu svoju slavnu prošlost i čast pretvara u farsu?

U nizu strašnih događaja koji su potresli hrvatsku vojsku, gubitku mladih života, shvatili smo da kao i u drugim resorima, sistem troši proračunski novac na svoje samoodržavanje na vlasti, dakle na čitavu vojsku svojih sigurnih birača koje je pridobio, a da se na onu pravu vojsku trošilo najmanje. Smrt dvojice pilota to je, nažalost, još jednom pokazala - sistem ne održava sve jednako. Car je nakon još jednog tragičnog događaja koji je potresao Hrvatsku, i po treći put podnio svoju ostavku, a ova je napokon prihvaćena, jer kao ministar tog resora iako ne snosi izravnu odgovornost za tragediju, snosi onu moralnu, ljudsku, koju je, primjerice, možda trebao snositi i ravnatelj doma za starije i nemoćne u Splitu u kojem je koronavirus iza sebe ostavio veliki broj žrtava, 

No tragični događaj koji je ponukao generala na ostavku, ne govori nam samo o njemu i njegovim političkim aspiracijama, taj nam događaj ponajviše govori o zemlji u kojoj živimo, podobnosti, ali i nekompetentnosti koja ispliva na površinu kod „koronakriza“ ili ovakvih tragičnih događaja. I tada u pravilu dvor zašuti dok nevolja ne prođe, a Car iako gol, nema koga da mu to javno kaže u lice.

"U pravilu dvor zašuti dok nevolja ne prođe" (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Živjeti u vašoj Hrvatskoj koju smo svi sanjali danas je poprilično užasno, gospodine generale, osim ako niste među dvorjanima. Možda bi bilo dobro da se spustite tu i tamo iz svog svijeta ugode i pogledate danas svoj dom i svoje ljude. Tjeskoba i depresija vladaju ovim narodom, ljudi naše generacije razmišljaju o samoubojstvu gospodine generale, jer je život postao u vašoj Nigdjezemskoj nepodnošljiv pa i smrt izgleda kao dobrodošla prilika da se sve okonča, da se prekine životarenje od prvog do prvog. Životarenje pod ovrhama, besramnim ropskim kreditima, činjenicom da nisi u stanju poštenim radom prehraniti svoju djecu i na koncu, što je možda i najbitnije, da su ti izdali ideale, da su ti pljunuli na mladost u kojoj svaki čovjek semantički i romantično živi, da su te prevarili, lagali, pretvorili ti svijet za kojeg si htio dati život u užas, lance. Svijet, gospodine generale, iz kojeg naša djeca odlaze jer nemaju naše vizije, našu ljubav i naše ideale. Nemaju naš žar s kojim se išlo goloruko u trapericama pred tenkove, nemaju našu vjeru i nemaju što je najtragičnije našu odanost jednoj i jedinoj domovini već je vide kao tamnicu. A tako ste nas gordo uvjeravali kako će upravo ta zemlja, kada je oslobodimo biti samo naša, za sve jednaka, da bi se ispostavilo, barem ako je gledati vašu imovinsku karticu, i kartice vaših dvorjana, da je ta zemlja nekome majka, a nekome maćeha.

Gospodine generale, ja pamtim generale i one vojske, one davno zaboravljene koji su isto mislili kako su dali sve za domovinu. I bilo im je dobro na tadašnjem dvoru. Imali su beneficije, imali su stanove, običan puk im se morao klanjati. A onda je došla neka nabrijana mladost s brojnim pitanjima - Tko je taj koji mi brani slobodu? Neki ćato iz usranog rata kojeg je pregazilo vrijeme, rata od prije sto godina? Da lagodno živi dok mi stenjemo pod čizmom? 

Zar ne uočavate, moj generale, simboliku i ironiju u ovim činjenicama? Vrijeme ide, ma koliko se svi vi uljuljkali u vaše vrijedne tvrtke, ribogojilišta, benzinske crpke, milijune kuna vrijedne nekretnine, stotine tisuća eura ušteđevina i vaše glanc – nove uniforme ispod kojih je većina vas što ste nas oslobodili, da oprostite - gola.

Kako danas naći Andersenovo dijete da vam svima, našim carevima kaže istinu? Pokušat ću , barem na kratko, preuzeti ulogu tog djeteta. Da vam kažem u ime svih ljudi koji su sanjali Hrvatsku drugačiju, Hrvatsku zemlju radnika i poštenja, sram me zbog vas, jer vi nemate dovoljno srama da se ispričate svim tim ljudima koji su ginuli za nju i da im objasnite kako to da oni nemaju ništa, a neki imaju toliko. Što, gospodine generale? Da se bojim kao i ostatak Hrvatske? Da strepim od nekih nasilnika koji bi me trebali ušutkati? Je li to zemlja koju smo sanjali generale? Je li to zemlja za koju smo tako romantično svi krenuli i za koju je toliko mladosti izginulo? Da nam se danas prijeti jer kažemo da je nekima rat bio brat, a nekima nevolja, jad, tuga, sramota?

Nikada, gospodine generale, niste osudili one koji su besramno profitirali dok je naša mladost ginula, i pod vašim vodstvom. Da stvar bude gora, kad ste ušli u politiku i pristali da vas pokazuju kao mečku u cirkusu od sela do sela, skupljajući predizborne poene, vi ste upravo tim ljudima koji su danas vizionari i veliki poduzetnici dali svoj blagoslov. I u percepciji onih koji nemaju ni vrijedne tvrtke, ni ribogojilišta, ni benzinske crpke, ni milijune kuna vrijedne nekretnine, ni stotine tisuća eura ušteđevina – postali jednim od njih.

„Carevo novo ruho“ alegorijska je pripovijetka u kojoj glas savjesti, iskrenosti i neiskvarenosti progovara kroz dijete, koje u svojoj nevinosti i životu koji još nije upoznao materijalne interese, prokazuje laž, korupciju u samim temeljima društva. Pročitajte, gospodine generale tu pripovijetku jednom ponovo, vjerujem da vam je poznata iz djetinjstva, pročitajte je i pogledajte dvor i svoje dvorjane. Te ulizice koje vas hvale, dive vam se i veličaju svaki vaš korak, svaku vašu novu i moralnu ostavku. A kada shvatite, spustite se do bolnica, podruma psihijatrija i ljudi koji pred vašim lokalnim bircom tupih pogleda zure pred sebe. Spustite se do nekadašnjih radnica i radnika Kamenskog, Uljanika ili Petrokemije, spustite se do svih onih poštenih ljudi koji su sanjali vašu Hrvatsku, ali ne ovakvu, već Hrvatsku za sve, zemlju podjednakih šansi i podjednakih mogućnosti, zemlju u kojoj neće vladati korupcija i nepotizam, zemlju kojom neće vladati povlaštena kasta, već struka, znanje, pamet i moral.

Care moj, gol si, i žao mi je što ja moram biti dijete koje će ti kazati istinu. To su trebali učiniti tvoji suborci, a ne ja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mario Strmotić