Njemačkim novinarima Weiwei govori o nadzoru od strane režima, koji prati svaki njegov korak. Pritom iznosi bizarne detalje "hladnog rata" što ga već godinama vodi s režimom. 

SPIEGEL: Kineski borbeni zrakoplovi nadlijeću (filipinske) otoke u Južnom kineskom moru od studenog prošle godine, kineska svemirska letjelica spustila se na mjesec, a kineski helikopteri nedavno su sudjelovali u spašavanju grupe turista s Antarktika. Kina se čini kao prilično jaka i moćna sila ovih dana. 

Ai: To stvari samo čini još opasnijim. Ako mudar i iskusan čovjek posjeduje moćno oružje, to je sjajno. Takvim oružjem on može služiti miru. Ali ako je netko emotivno nestabilan, on (p)ostaje opasan kad ima najbolju opremu te vrste. Moderna tehnologija traži smirenost. Ne bi trebalo vjerovati nikome tko posjeduje automobil, a nema nikakvo znanje o automobilima i putevima. 

(ILUSTRACIJA: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Dakle, kinesko političko vodstvo ne kontrolira svoje emocije?

Ai: Cijeli sustav - ne samo političko vodstvo, nego i vojska, cijela struktura moći, naš obrazovni sustav, čitavo društvo - pati jer je odsječeno od slobodnog protoka informacija. To je razlog zbog kojeg se naša zemlja ne može suočiti s izazovima otvorene konkurencije, ukoliko ne pribjegne mjerama svojstvenim Sjevernoj Koreji. 

SPIEGEL: Što nije u redu s kineskim obrazovnim sustavom? Prema međunarodnim istraživanjima kineski studenti iz Šangaja najbolji su na svijetu u aritmetici, prirodnim znanostima i čitanju. 

Ai: Mislim da je kineski obrazovni sustav šupalj i prazan. Hajde da pričamo o humanosti, individualizmu, mašti i kreativnosti. To su vrijednosti na kojima se gradi društvo. Kakvu naobrazbu u Kini dobivamo, kakve snove sanjamo? Svakodnevno imam posla sa studentima iz Kine, Njemačke, SAD-a, Hong Konga i Tajvana. Primijetio sam da kineski studenti imaju najmanje smisla za estetiku. Nedostaje im sposobnost da osjete što je lijepo, što je ispravno. Oni su naučeni da budu vješti, ali nisu naučeni da sami prosuđuju i donose odluke. Vrlo je tužno vidjeti ljude od 20, 25 godina, kojima nikad nije palo na pamet donijeti vlastitu odluku. Ljudi koji to ne znaju nemaju niti smisao za odgovornost. Ako nemaš smisla za odgovornost, prebacuješ krivicu na sustav.

"Pitao sam se: Bože, zašto ulažu toliko muke? " (FOTO: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Zašto ste stavljeni pod tako maničan nadzor? Oko vaše kuće nalazi se više od tucet nadzornih kamera.

Ai: Postoji odjel, mislim da se zove Ured 608, koji prati ljude za koje se propisuje određena kategorija nadzora. Siguran sam da sam ja jedan od njihovih prioriteta. Oni ne samo da nadziru moj telefon i kompjuter, ne samo da prate moje aktivnosti putem nadzornih kamera, oni me prate i fizički, dok šetam, recimo, sa sinom po parku.

SPIEGEL: Što ljudi koji vas nadziru žele naći, a da to već o vama ne znaju?

Ai: Prije godinu dana našao sam se u situaciji u kojoj sam agresivno istrgnuo kameru iz ruku jednom od ljudi koji me nadziru. Uzeo sam iz kamere memorijsku karticu i pitao čovjeka koji me pratio da li je policajac. Rekao je da nije. Zašto me onda pratiš i cijelo me vrijeme fotografiraš, pitao sam ga. Odgovorio je da nije to radio. Rekao sam mu: U redu, idi svom šefu i reci mu da želim razgovarati s njim, a ako ćeš me nastaviti pratiti, onda to moraš raditi opreznije, tako da ja to ne primijetim. Bio sam vrlo znatiželjan da vidim što se nalazi na memorijskoj kartici koju sam mu uzeo.

SPIEGEL: I?

Ai: Bio sam šokiran. Iz svih kuteva su fotografirali restoran gdje sam dan ranije ručao: svaku sobu, hodnik, ulaz u restoran, svaki stol. Pitao sam se: Bože, zašto ulažu toliko muke? Bile su tamo i fotografije mog vozača. Fotografirali su ga kako sjedi na klupi, sa svih strana. Fotografirali su čak i njegove cipele. Bilo je tamo još mojih fotografija, fotografija mog automobila i tako...

"Mislio sam: ako želite znati sve o meni, tad ću snimiti i emitirati sve što radim. Tako sam počeo živjeti s kamerama" (FOTO: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Čovjek kojem ste oteli memorijsku karticu bio je samo jedan od mnogih koji vas prate?

Ai: Da. Pretpostavljam da je moj dosje ogroman. Kad sam onom čovjeku vratio kameru, on me zamolio da ne stavljam njegovu fotografiju na Internet. 

SPIEGEL: Osoba koja vas je pratila tražila je da je ne izlažete?

Ai: Da. Rekao je da ima ženu i djecu. Ispunio sam mu želju. Kad sam kasnije prelistavao fotografije koje sam snimio godinama prije na Kineskom zidu, vidio sam na njima istog tog čovjeka. To mi se često događa, da prepoznam svoje stražare. 

SPIEGEL: Je li moguće naviknuti se na to da ste neprestano promatrani? 

Ai: Način na koji sam ja to postigao vrlo je jednostavan. Kad sam pobrojao 15 kamera koje su instalirali oko moje kuće, odlučio sam instalirati još kamera u samoj kući: jednu u svojoj spavaćoj sobi, drugu sam usmjerio na radni stol i tako dalje. Mislio sam: ako želite znati sve o meni, tad ću snimiti i emitirati sve što radim. Tako sam počeo živjeti s kamerama.  

SPIEGEL: Smatrate li to umjetničkim ili političkim činom?

Ai: Oboje. Primijenio sam njihovu taktiku u namjeri da ih prikažem pod drugim, više filozofskim svjetlom te da čekam i vidim što će se dogoditi. Nije prošlo dugo, nazvali su me i zamolili da isključim kamere u svom domu. Rekao sam: "Želite znati što radim. Stotine tisuća drugih ljudi također to želi i oni me prate po cijele dane." Postao je to veliki događaj. Rekli su: "Molimo vas da ugasite kamere!" Pitao sam je li to sugestija ili naređenje. Ispalo je da je u pitanju naređenje. Nakon toga sam isključio kamere. 

"U Kini nema niti jednog sveučilišta koje bi me pozvalo da govorim, iako znam da postoje mnogi studenti koji bi željeli čuti što imam za reći" (SCREENSHOT: YouTube)

SPIEGEL: Internet je u Kini strogo cenzuriran, ali još uvijek obiluje idejama i kritikama. 

Ai: Zato je Internet najbolje što se dogodilo Kini. On nas okreće individualnosti i omogućuje nam da podijelimo svoje osjećaje i percepciju svijeta koji nas okružuje. Internet kreira kulturu individualizma i razmjene ideja, iako društvo to ne promovira. U Kini nema niti jednog sveučilišta koje bi me pozvalo da govorim, iako znam da postoje mnogi studenti koji bi željeli čuti što imam za reći.    

SPIEGEL: Kako ta ograničenja utječu na vaš rad?

Ai: Ne utječu, jer ja radim i živim na Internetu. Moj virtualni život postao je moj stvarni život. Prije par dana dobio sam još jedan podsjetnik na to. Zamolio sam kolegu da isprinta sve što sam pisao na Twitteru u posljednje tri godine.

SPIEGEL: Kao knjigu?

Ai: Ispalo je da je u pitanju hrpa papira koja mi, kad je posložena, doseže do bokova. Sve što radim stavljam na Twitter i Instagram. U pitanju je velika umjetnička izložba. Danas sam na Internet stavio video koji je već pogledalo pola milijuna ljudi. 

SPIEGEL: Vaša Vlada vam ne dopušta putovanje u inozemstvo već tri godine. Zašto jednostavno ne isključe Vaš profil na Twitteru?

Ai: Ne znam. Odnos između mene i kineske vlade nalikuje hladnom ratu. 

SPIEGEL: Jeste li razgovarali s vlastima? Jeste li nekad pregovarali s njima o nečemu?

Ai: Jesam, zvao sam ih nekoliko puta i ostavljao poruke. Nikakve odgovore nisam dobio. Ne dobivam čak niti odgovore od porezne uprave, koja tvrdi da im dugujem veliki novac. O meni nema niti javnih napisa. Odjel za propagandu poslao je jasan naputak svim medijima: Niti riječi o Ai Weiweiu!

SPIEGEL: Dakle, nema niti kritike? 

Ai: Ništa. Žele me skrajnuti i ušutkati.

SPIEGEL: Čujete li neslužbenim kanalima što vlasti misle o Vama?

Ai: To mi nikad nije bilo jasno, čak niti nakon dugotrajnih istraga kojima sam podvrgnut. Policajcima ponekad izleti: Mi te poštujemo. To kažu ljudi koji sjede preko puta mene na ispitivanju. Tijekom jednih demonstracija - gdje me je policajac kamerom snimio, a ja sam snimao njega - policajac je došetao do mene i rekao: Laoshi, učitelju, mi te poštujemo. 

"Vlasti se još uvijek ne usuđuju priznati da ne vjeruju svojim građanima" (FOTO: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Što Vlada želi?

Ai: Kad sam oslobođen iz zatvora nakon uhićenja zbog navodne porezne prevare, vlasti su nastojale učiniti da izgledam loše u javnosti. Međutim, kad je trideset tisuća ljudi doniralo novac kako bih mogao položiti kauciju, shvatili su da to ne ide. Još uvijek nisu dobili novac koji im navodno dugujem. 

SPIEGEL: To je čudno.

Ai: Da, čudno je. Pokrenuli su protiv mene tako veliki proces, digli toliku buku i rekli cijelom svijetu da imam problem s porezom. Kad smo uložili žalbu sud je žalbu odbio, ali još uvijek nisu došli da uzmu novac. 

SPIEGEL: Kako to objašnjavate?

Ai: Pretpostavljam da različiti državni uredi opstruiraju jedni druge, jer njihovi dužnosnici znaju da je cijeli taj slučaj lažan. Zato sami ništa ne poduzimaju, nego čekaju naređenje s vrha. 

SPIEGEL: Prošle godine uhićeni su deseci aktivista nakon što su pozivali na borbu protiv korupcije. Čini se da se atmosfera sada malo ohladila. 

Ai: Kineska vlada jasno je dala do znanja da oko pitanja korupcije ne želi nikakvu javnu debatu. To je razlog zbog kojeg je došlo do niza uhićenja aktivista na temelju optužnica za koje svi znaju da su smijurija. Aktivisti su samo zahtijevali ono što je Centralni komitet odlučio godinama ranije, ali nikad to nije implementirao: da visoki državni dužnosnici objave svoje imovinske kartice. Optužbe su iste kao one u kojima se mene optuživalo zbog navodne pornografije i poreznih prevara. Oni time pokazuju koliko su moćni. Nažalost, snaga bezakonja jednaka je snazi zakona.  

SPIEGEL: Zašto se kineska vlada još uvijek služi takvim mjerama?

Ai: Zato što su učinkovite. Ako vam vlada u lice kaže da ne mora poštivati zakone, ako vam otvoreno kaže: "Ne pokušavaj ništa, zaustavit ćemo te svim potrebnim sredstvima!", tad je igra gotova. U isto vrijeme, to je naravno jako opasno i za režim, zato što pokazuje koliko slab je njegov legitimitet. 

SPIEGEL: Slab? Možda nepovrediv?

Ai: Oni se još uvijek ne usuđuju priznati da ne vjeruju svojim građanima, čak niti nakon šest desetljeća vladavine. Začuđujuće. Komunisti su svojevremeno došli na vlast zato jer su imali podršku naroda. Međutim, nikad nisu ispunili svoja obećanja. Mao Zedong je rekao: Uvijek ćemo biti transparentni; narod će imati pravo glasa. Otad je prošlo 64 godine. Gdje su glasačke kutije?

Snowden je prvi koji je uključio alarm i to ga čini herojem (FOTO: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Na kongresu u studenom Partija se složila oko različitih reformi. Žele zatvoriti kampove za preodgoj, olabaviti politiku jednog djeteta i obuzdati moć državnih poduzeća. Međutim, političke reforme još uvijek ne dolaze u obzir. Čini se da sva kineska vodstva od Deng Xiaopinga imaju istu taktiku: Dok god smo ekonomski uspješni ne moramo se politički otvarati. 

Ai: Danas je u pitanju znatno rizičnija igra. Deng Xiaoping je govorio: Pređimo rijeku opipavajući ispred sebe nogama kamenje. Danas to više ne važi. Partija sad preko rijeke hoda po uskom užetu, bez sigurnosne mreže. Ako padne, to će biti totalna katastrofa. Zato su tako nervozni, zato centraliziraju svu vlast. 

SPIEGEL: Je li novo vodstvo išta napravilo kako treba od kad je prije godinu dana došlo na vlast?

Ai: Ništa nisu napravili kako treba. Kažem to tako jasno zato što je igra jednostavna: Oni moraju pridobiti javnost. Vođe više nisu povezane sa stvarnim svijetom i nemaju uvid u realnost. Kako mogu dobiti povjerenje kad stvari tako stoje?

SPIEGEL: Što ste pomislilo kad je Edward Snowden pokazao da niste samo vi praćeni, da je na puno suptilniji način praćen svako od nas. 

Ai: Edward Snowden je prvi koji je uključio alarm i to ga čini herojem. Snowden je uistinu šokirao moćne i izložio ih, što je uistinu čudesno budući da se radi o super moći koja vjeruje da nikome ne odgovara ni za što. 

"Kancelarka Merkel odrasla je u Istočnoj Njemačkoj. Ona razumije s kakvim režimom ovdje imamo posla"(FOTO: Ai Weiwei)

SPIEGEL: Da li je Snowden promijenio vaš pogled na Ameriku?

Ai: Zapravo i ne, zato jer znam da Amerikanci rade isto još od vremena Hladnog rata. Većina zemalja koje imaju tehničke mogućnosti rade isto. Snowdenovo otkriće dalo nam je priliku da još jednom razmislimo o tome. Divim se američkom narodu i političkom sustavu koji su kao narod iznjedrili, ali nemam iluzija o moći. Gdje god postoji moć, postoji i opasnost. 

SPIEGEL: Jeste li razočarani u Baracka Obamu?

Ai: Kad je trebao posjetiti Kinu rekao sam: Predsjedniče Obama, molim vas ne dolazite ako nemate namjeru razgovarati o ljudskim pravima. Ne tražimo milost. Ako radite posao s našom vladom, onda imate obavezu razgovarati i o ljudskim pravima. Istina je da Obamina administracija o ljudskim pravima govori puno manje nego što bi mogla, pri čemu isključujem Obaminu bivšu državnu tajnicu Hillary Clinton, koja uvijek vrlo jasno govori o ljudskim pravima i slobodi Interneta. 

SPIEGEL: Njemačka kancelarka Angela Merkel trebala bi ove godine ponovo posjetiti Peking. Kako vidite njezin angažman za ljudska prava u Kini?

Ai: Kancelarka Merkel odrasla je u Istočnoj Njemačkoj. Ona razumije s kakvim režimom ovdje imamo posla. S prethodnom kineskom vladom pregovarala je o problemu ljudskih prava. Bilo je to teško, ali nije odustala. Inzistiranje na vrijednostima preduvjet je svake smislene komunikacije. Ako to ne radite, neprijatelj će na vas gledati s visoka. Ali nije dovoljno inzistirati na vrijednostima iza zatvorenih vrata, razgovarati o ljudskim pravima ispod stola uvreda je za one na koje se taj razgovor odnosi.

preveo: I. K. 

 Lupiga.Com