"Sve prolazi, ali to još uvijek ne znači da sreća ne postoji. Naprotiv, sreća je najvažnija od svega. Ono što je važno su trenuci, dobri trenuci. Zbog njih se isplati", misao je to iz novoga romana "F" Daniela Kehlmanna, autora i "Mjerenja svijeta", romana što je postao najvećim književnim uspjehom u njemačkoj poslijeratnoj literaturi. Misao što se bez ostatka može primijeniti na netom završen Prvi međunarodni festival studentskih kazališta "Kestenburg", koji je od 31. srpnja do 9. kolovoza, na šest banjolučkih pozornica ponudio uvid u dio prebogatog studentskog promišljanja teatra - više od 200 sudionika iz 17 studentskih trupa koje djeluju u deset zemalja na čak tri kontinenta: u Češkoj, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Estoniji, Izraelu, Sloveniji, Iranu, Argentini i Litvi nastupilo je u 23 predstave, 15 u natjecateljskom i osam u pratećem programu, uz znatan broj predstavnika iz Hrvatske. Ti "dobri trenuci" ono je što se moglo zapaziti na svakom koraku: u predstavama (neke se bez imalo dvoumljenja mogu svrstati u sam vrh suvremenog kazališnog izraza), u atmosferi festivala koji, prpošno i veselo, na samoj sceni pali svjećice na rođendanskim tortama svojih sudionika, van teatara na raftingu po brzacima Vrbasa...

Ujedno to je festival koji svoju mladost, svih 200 protagonista, cijelo vrijeme drži na okupu, iz takvih druženja i okupljanja tko zna koliko će još "dobrih trenutaka" proizaći. "Kestenburg" je ime dobio po kestenu, simbolu grada na Vrbasu, a zaista je i bio ono što je organizator, Studentsko pozorište Banja Luka, i želio - međunarodna platforma entuzijasta i zaljubljenika u studentski teatar, mjesto trijumfa mladalačkog elana, ali i preispitivanja, traganja i promišljanja, provokacije i izazova u kazalištu u kojem se sve dovodi u pitanje: klasika, baština, suvremeni dramski tekst, postupci, ideja, teorija i praksa kazališnog čina. A što su to predstave iz svijeta pokazale u Banjoj Luci?

"The bartered brides" - priča o nesretnim ljubavima dvije djevojke u nekoj zabačenoj, seoskoj provinciji (FOTO: kestenburg.com/memo)

Taj novi, originalni, moderni dramaturški i redateljski štih i rukopis mogao se osjetiti već u prvoj predstavi natjecateljskog programa. "The bartered brides", ili u prijevodu "Prodane nevjeste", stigle su iz Praga, u produkciji Divadlo Spektakl, odnosno Teatra Spektakl, premijerno su odigrane u siječnju ove godine, u režiji Jana Holeca (1988.), a nastale su objedinjavanjem dva dramska teksta vrlo sličnih narativa i sazvučja troje autora iz češke klasične dramske literature - braće Alojza i Vilijema Mrštika te Gabrijele Preissove. Dramatičari su to sredine 19. i prve polovine 20. stoljeća, koji su praktično uveli realizam u češki teatar, i to poseban žanr realističkog kazališta, žanr što se bavi seoskim životom. Praški studenti prilaze tim komadima vrlo ozbiljno i predano, redateljski rukopis Jana Holeca izuzetno je rafiniran i precizan, glumački je to vrlo odgovorno obavljen zadatak. 

Pratimo tako dobro poznatu priču o nesretnim ljubavima dvije djevojke u nekoj zabačenoj, seoskoj provinciji gdje caruje mrak, zloba, ljubomora, zavist, primitivizam i neki potmuli, nevidljivi rušilački nagon koji melje i kinji svaku individualnost, potire svaku želju za slobodnim životom i iskrenom ljubavlju. Razgovijetan govor, primjerena koreografija, songovi, pokret, tijelo, zvuk - primjer onoga što možemo zvati suvremenom interpretacijom klasičnog dramskog predloška.

Prvi dio festivala, u natjecateljskom programu, donio je i dva izuzetno zanimljiva i provokativna čitanja dvaju klasika - ruskog pisca, pjesnika i dramatičara Mihaila Bulgakova i poljskog romanopisca, pripovjedača i dramskog pisca Witolda Gombrowicza. "Ivona, princeza burgundska" naziv je njegova komada iz 1938. godine, to je Gombrowiczev kazališni prvijenac, u kojem će se već tada prepoznati sva raznolikost, raskoš i talent tog genijalnog poljskog književnika (1904. - 1969.). Inscenaciju potpisuje“ The Goodman acting school in the Negev“, iz Izraela, a redatelj je Yair Sherman. Riječ je o pravoj ansambl-predstavi. Sherman vrlo upućeno vodi svoje likove pjesničkim, filozofskim i dramskim pasažima Gombroviczeva dramskog predloška, sve je tu na svom mjestu a opet nekako promatrano iz neke iščašene optike, kao da smo usred svijeta „Alise u zemlji čuda“ i nismo u stanju izići iz tog začaranog i začudnog svijeta. Ivona je stožerno lice drame, ona tijekom svih 100 minuta igre ne progovara niti riječ, ali se svi likovi u njoj nalaze i kroz nju prepoznaju, no ona toga nije svjesna, ona je poput nekog astralnog bića koje postoji i ne postoji - sigurno i vješto vođena i igrana predstava, ugodno iznenađenje iz Izraela, zemlje iz koje su doputovale čak dvije predstave.

Iz Izraela su doputovale čak dvije predstave, obje sjajne (FOTO: kestenburg.com/memo)

Ipak, mislim da je u toj prvoj polovici festivala najkompletniji i kazališno najzreliji projekt stigao iz Estonije. Jednu od prvih pripovjedaka Mihaila Bulgakova "Morfij" na scenu Tartu Student Theatre/Zerotheatre, postavio je gruzijski redatelj Irakli Gogia. Samo tri lika, a zapravo dva ključna, jedan doktor i jedna medicinska sestra, uvode nas u fantastični, iracionalni i fantazmagorični svijet neponovljivog majstora riječi, Bulgakova (1891. – 1940.). Svijet je to halucinacija i snoviđenja jednog ovisnika o drogama, priča o njegovom nezaustavljivom putu u konačnu propast i samoubojstvo, o putu uništenja i svakoga tko je uz njega. To kako mladi Gruzijac Irakli Gogia vodi svoje junake, kako ih ogoljuje na pozornici, kako proračunato i anatomski precizno secira njihov put u pakao, a sve na malom četverokutu pijeska osvijetljenog s četiri reflektora, povremeno uključujući trećeg glumca koji čita pasuse iz dnevnika tog očajnika - morfinista i narkomana, rijetko viđamo i na profesionalnoj kazališnoj sceni. Karl Edgar Tammi, u glavnoj roli doktora Poljakova, iznimno navodim njegovo ime, glumac je nesvakidašnje snage, upečatljivosti i ekspresije, njegova patnja je i Bulgakova i patnja svih nas koji se ne možemo odreći nekog užitka, neke strasti, nečega čime smo opčinjeni i što će nas, neumitno, dovesti do ruba ponora, a potom gurnuti u taj bezdan patnje iz kojega izlaza nema. Neke od scena, poput malih plamičaka na pijesku što simboliziraju pakao droge u kojem će nestati njeni ovisnici nešto je najefektnije i najizazovnije od onoga što fantazija i magija teatra može ponuditi na otvorenoj sceni.

Iz Argentine, pak, stigla je predstava "Casandra esta insolada", to je i naziv studentske družine koja je igra, a u prijevodu znači "Kasandrin toplotni udar". Zapravo je riječ o slobodnoj preradi klasične grčke tragedije "Agamemnon" od Eshila. Autorica adaptacije i redateljica je Sabrina Marcantonio. Agamemnon je u ovoj priči latinoamerički "druglord", sve je dakle malo pomjereno u svijet narko-kartela, ali zaplet ostaje isti - njegova žena Klitemnestra s ljubavnikom Egistom planira njegovo ubojstvo, Kasandra, ljubavnica što ju je doveo iz Trojanskog rata, koja ima proročke moći, to sve vidi i upozorava ga, ali bez uspjeha, on vjeruje Klitemnestri i ona ga ubija. Mladi studenti iz Argentine igraju žustro i energično, povremeno se vračajući korijenima izvorne antičke drame, ponekad su opet u suvremenosti. Opet je to priča kako se sudbini ne može pobjeći, puna ljubavi i strasti, nad kojom stalno lebdi Klitemnestrina rečenica puna te kobi, ali i nesreće i patnje: "Nema ništa gore nego voljeti mrtvu sjenku". Ali i Kasandrin proročki dar, što ga je Eshil u "Agamemnonu", već na samom početku, tako dramski silovito i pjesnički snažno, najavio: "Kako sam jadna ja! Kakva me čeka kob! Otkrivaš udes moj, liješ u pehar žuč. Zašto me jadnu on ovamo dovede? Zacijelo s njim da poginem tu" (prema prijevodu Miloša N. Đurića).

Iz Argentine je stigla prerada klasične grčke tragedije "Agamemnon" (FOTO: kestenburg.com/memo)

Iz OFF programa izdvajam Mostarski teatar mladih 1974, s čak tri projekta - dobro poznatim "Mimarom" i "Rekvijemom za ljubav", ali i novijom predstavom, svojevrsnom ispovijedi utemeljitelja i voditelja ove glumačke grupe što se svaki put, poput feniksa, vraća iz pepela i ognja kojim je žele zatrti, projektom što se zove "Presuda: tiha likvidacija". Sam na pozornici, Sead Đulić prekapa po svom životu skupljenom u 50 kutija od cipela - sve su to fragmenti njegova postojanja, segmenti njegova rada, njegove čežnje, ljubavi i boli u tih su pedeset kutija koje, po željama iz publike, vadi, otvara, i raspliće svoj život. I vesela i tužna, i tiha i mračna, ogrezla u smijeh i suze, predstava je to što nas pita i o svom vlastitom životu, jesmo li, kada je trebalo učiniti nešto, to i uradili ili smo se predali i pognuli glave, praveći se da ne primjećujemo što se oko nas zbiva. Sead Đulić, sam na pozornici sa svojih 50 kutija od cipela, uredno poslaganih i označenih brojevima, govori publici upravo to - nemojte se nikada predati, prestati govoriti, nemojte se pokoriti - i u tome je njena neporeciva snaga i moć!

Pretposljednja večer "Kestenburga" bila je večer laureata. Prvo je nastupio Vilnius Gediminas Technical University, Theatre - Studio "PALEPE" s komadom "Kostiumas", ("Odijela"), u režiji Olegasa Kesminasa. Oduševio je međunarodni žiri i osvojio "Zlatni kesten", praktično Grand prix Festivala. Bio je to i jedini nastup nekog studentskog kazališta čija predstava nije titlovana što je moglo malo i omesti pažljivo praćenje onoga što se događa na pozornici, no to očigledno žiriju nije smetalo da ih proglasi najboljima. Riječ je ustvari, kako smo mogli pročitati u letku dijeljenom prije predstave, o slobodnoj improvizaciji i adaptaciji kratke priče američkog SF pisca, Raya Bradberija, "Čudesno odijelo boje mliječnog sladoleda". Dirljiva i zaogrnuta plaštom fantastike, topla je to priča o ljubavi i prijateljstvu, o onomu što je najbolje u nama a što, najčešće, ne znajući zašto, tako duboko skrivamo u sebi.

Najkompletniji i kazališno najzreliji projekt stigao je iz Estonije - "Morfij" (FOTO: kestenburg.com/memo)

Ipak, kazališno najpotpuniji i najupečatljiviji projekt, uz estonski "Morfij" Tartu Student Theatre/Zerotheatre prema Bulgakovu, a u režiji Gruzijca Irakli Gogia, sa samog početka "Kestenburga", iznijeli su članovi druge izraelske studentske grupe i to iz Tel Aviva. Riječ je o predstavi "Rat" u produkciji Yoram Loewenstein acting school. Autor dramskog teksta je Šveđanin Lars Noren, a redatelj Kfir Azulay. Premijera je bila u prosincu prošle godine, na "Kestenburgu" je osvojila "Srebrni" i "Brončani kesten" kao i nagradu za najboljeg glumca koja je pripala Tomu Grazianiju za ulogu oca, a sačinjava je teniska loptica s potpisom Novaka Đokovića, još jedan od onih "dobrih trenutaka" ovog festivala! Sama predstava izuzetan je primjer realističnog, pa mjestimice i naturalističkog teatra u najboljem smislu te riječi.

Ona prati moralni pa i fizički raspad jedne obitelji na "ničijoj" zemlji, usred ni rata ni mira, život je to u predvorju pakla, sred ponora u kojem nestaju svi moralni obziri, onkraj Boga i onkraj ljudi, kada se ruše sve granice i nestaju osjećaji, a prevladavaju samo bol i patnja. Pa ipak, i u takvom svijetu zaiskri neka nježnost, neka ljubav i čežnja, neka nada da život može biti drugačiji i da možda ipak ima smisla živjeti. Izuzetno snažna i redateljski mudro promišljena predstava, briljantno i vrhunski odigrana, koja će vas odvesti u predjele realistične po izboru metode i postupka, ali fantastične i onostrane po atmosferi i ugođaju. Riječju, zaista impresivno i nezaboravno, puno onog nečeg neizrecivog što je u samom temelju kazališne tajne. Baš onakva predstava koja se može pronaći u još jednom citatu iz Kehlmannovog romana "F" koji glasi: "Što bi bilo kad bi svemir bio čitljiv?" Možda se upravo to krije iza zastrašujuće ljepote stvari - primjećujemo da nešto razgovara s nama. Poznajemo jezik. A ipak ne razumijemo ni riječ. Tu 'zastrašujuću ljepotu' kojoj poznajemo jezik, ali je ipak ne razumijemo, jer nas je nadrasla, prerasla, u svojim korijenima nosi ova izvanredna izraelska studentska predstava.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kestenburg

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".