Glavnu nagradu, Zlatna kolica za najbolji dugometražni film i 4.000 eura dobio je austrijsko-njemački film "Pljačkaš" Benjamina Heisenberga. Riječ je o intrigantnoj drami utemeljenoj na istinitoj priči o austrijskom pljačkašu banaka koji je, u isto vrijeme, bio šampionski maratonac. Nagradu je na svečanoj dodjeli, održanoj u subotu navečer u kinu Europa, primila glumica Franziska Weisz. Redatelji talijanskog filma "Rita", nagrađenog Zlatnim kolicima za najbolji kratki film, Antonio Piazza i Fabio Grassadonia  nisu bili u prilici posjetiti festival pa su se publici na vrlo simpatičan način obratili putem video poruke.

 
Scena iz pobjedničkog Pljačkaša

Zlatna kolica i nagradu tisuću eura za najbolji dokumentarni film dobio je talijanski film  "Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen" redateljice Laure Halilovic. Mlada redateljica nam u svom intimističkom dokumentarcu daje uvid u život svoje obitelji, njihovih prijatelja i daljih rođaka, koristeći kombinaciju obiteljskih arhivskih snimki i snimanjem svakodnevnih životnih situacija. Laura od najranijeg djetinjstva zna što želi postati - želi režirati filmove, kao njen idol Woody Allen. Koristeći primjer svoje obitelji prikazuje stvarne životne uvjete Roma, u tijeku procesa transformacije - od nomadskog života preko života u kampu do života u stanovima. Halilovic nije bila prisutna prilikom dodjele nagrada, ali poručila je da se nada kako ostali građani više neće Rome promatrati sa strahom ili mržnjom. Što se tiče programa "Kockice",  žiri je nagradio film "Onda vidim Tanju" u režiji Juraja Lerotića.

Laura Halilović

Poslije dodjele nagrada prikazan je "Cirkus Columbia" Danisa Tanovića, snimljen po istoimenoj knjizi Ivice Đikića koji je i ko-scenarist filma i česti gost Lupige. Inače, djelo je osvojilo nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu te je ovogodišnji BiH kandidat za oskara. Filmove snimljene po književnim predlošcima nije odviše uputno uspoređivati s originalom, no u isto vrijeme to je neizbježno barem onima koji su čitali majstorski sastavljen mračni roman, ovjenčan nagradom "Meša Selimović", o pogubnim posljedicama nadolazećeg rata u malu bosanskohercegovačku čaršiju, na živote njenih stanovnika, koji uz to imaju vlastite osobne drame. Za razliku od knjige, film je mnogo lepršaviji, a prijeteća mora rata tek je sugerirana, odnosno, umjesto komornog djela isporučena nam je melodrama tek uvjetno povezana s knjigom. Sve to još uvijek nije nikakav problem. Međutim, početak filma pati od strahovito prvoloptaškog, stereotipno "bosanskog" humora i fora koje su u najmanju ruku infantilne, a u najgorem slučaju karikaturalne i plitke, rađene valjda po kolonijalnom pogledu zapadne publike. Loš dojam popravljaju sjajna gluma Mikija Manojlovića, Mire Furlan, Jelene Stupljanin, Borisa Lera i Marija Knezovića. Prema kraju, međutim, nema više ekscesa koji bi navodno trebali biti smiješni, radnja postaje dramatičnija, a atmosfera mračnija i komornija, pa sve u svemu postaje bitno bolje i zanimljivije. Tanović je ipak uspio prenijeti i određenu notu topline i izgubljenosti koja izbija iz Đikićevog romana. Sve u svemu, vrijedi pogledati, mada ostaje osjećaj da je film mogao biti mnogo bolji samo da su izbačeni određeni momenti i prvi, ponešto razvučeni dio filma, skraćen i prerađen.

Od ostalih filmova, o "Razumnom rješenju", prikazanom na otvaranju festivala, već smo pisali ovdje. U utorak je, pak, prikazan "Kad odemo" njemačkog redatelja Fea Aladaga, u kojem glavnu ulogu glumi (još jednom!) sjajna Sibel Kekilli. Za one koji se nje ne sjećaju, riječ je o glavnoj glumici filma "Glavom kroz zid", redatelja Fatiha Akina, koji je 2004. u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, a Kekilli je dobila nagradu "Lola" - nešto poput njemačkog Oskara. Maestralnom izvedbom Kekilli je osvojila "Lolu" i u ovom filmu. Ponovno je riječ je teškoj i brutalnoj obiteljskoj drami mlade žene u sukobu s izuzetno rigidnim pravilima i moralom turske zajednice u Njemačkoj, ponovno s tragičnim krajem. Uloga je to koja Kekilli stoji kao salivena, i u kojoj, nažalost, ima osobnog iskustva - njena obitelj se nje odrekla nakon što je u tabloide procurila njena prijašnja karijera kao porno-glumice. "Kad odemo" je film (pre)težak preko svake mjere, ogoljen i razarajući. Onima koji su gledali "Glavom kroz zid" ponešto i predvidljiv, no svakako jako dobar, i s krajem koji podsjeća (ali samo podsjeća!) na "Vivre sa vie" velikog Jean-Luc Godarda (u kojem, nimalo slučajno, još jedna mlada žena - koju tom prilikom igra Anna Karina - gubi bitku sa životom).

U srijedu je, pak, prikazan "Šuma summarum" Ivana Gorana Viteza, inače dobitnik Zlatne Arene za najbolju montažu te za najbolje kostime. Film je to kojeg je većina kritičara i gledatelja ispljuvala kao, u najmanju ruku, katastrofalan, negledljiv i očajan, a manjina (primjerice Damir Radić u "Novostima") oduševljeno nahvalila. Neki su, ne znajući valjda što bi s ovim filmom koji kod gledatelja izaziva snažnu za ili protiv reakciju, bez onih na pola puta, promašili, što bi se reklo, "ceo fudbal" - kao Pavičić u Jutarnjem listu koji piše o "urbanom rasizmu" ovog djela. Riječ je o dvosatnoj, mastodonskoj crnoj avanturističkoj triler-komediji, punoj obrata, nepovezanih epizoda, krajnje groteske, naturalizma i naizgled besmislenog, apsurdno-anarhičnog humora. Film obuhvaća čak devetnaest likova, od kojih gotovo većina ima jednako važne uloge (nešto je izdvojeniji Vili Matula), i najsjajniji moment filma je dinamika odnosa među tim likovima, koja obiluje prevratima i neočekivanim obratima. Svaka od nekoliko grupa likova posjeduje vlastitu unutarnju dinamiku, a kao u teoriji kaosa, zanimljivi efekti događaju se kada započne međudjelovanje tih grupa. S druge strane, u pravu su oni koji filmu zamjeraju čitav niz stvari, počevši od mjestimice nepodnošljivo loše glume. Osim toga, ukoliko je navodna kritika kapitalizma ovim filmom mišljena ozbiljno, tada je riječ o nedopustivo patetično-plitkoj tezi (koju Matula u jednom momentu gotovo profesorski objašnjava gledateljima).

Scena iz filma Šuma summarum

"Zimska kost", pak, naturalistički je triler čija radnja je smještena u središte SAD-a, u planinama Ozark u Missouriju. Sedamnaestogodišnja Ree prisiljena je krenuti u potragu za ocem,proizvođačem amfetamina, koji joj je u naslijeđe ostavio brigu o mlađem bratu i sestri, te neuračunljivoj majci. Redateljica Debra Granik sjajno dočarava jezivu atmosferu zadrte i hermetične američke hillbilly zajednice, a kritika je film ocijenila kao jedan od najboljih na festivalu, baš kao i "Medalju časti" Calina Petera Netzera. Veliki interes, kao što je uobičajeno za filmove iz susjedstva, izazvao je srbijanski "Tilva Roš" redatelja Nikole Ležaića. Njegov film, koji kao i "Zimska kost" koristi dokumentarne snimke, smješten je u rodnom mu gradu Boru, nekoć najvećem rudniku bakra u Europi. Protagonisti filma su redom naturščici, tinejdžeri koji glume sami sebe. Ležaić je na internetu naišao na snimke njihove emisije po uzoru na MTV-ev Jackass i napisao scenarij po njihovim karakterima. Međutim, nedorečeni odnos između troje glavnih protagonista i jest najslabiji dio ovog vizualno dojmljivog djela.

Zbog promjene lokacije ovogodišnji festival sveo se samo na gledanje filmova

Naravno, kao i u svakom izboru, jasno je da smo ovim pregledom obuhvatili tek manji dio prikazanih filmova, uz to ne nužno najbolji. Inače, u "Europi" je bilo vrlo zabavno u petak iza ponoći, kada je prikazan niz odličnih videospotova u režiji poznatih redatelja, pa je par stotina okupljenih žestoko plesalo uz spotove Depeche Modea, Aira, Lady GaGe, Madonne, Beastie Boysa ... Treba reći i to da, premda vjerujemo da su organizatori imali dobre razloge (spominjalo se 100 tisuća kuna uštede) teško je izbjeći osjećaj da je u Studentskom centru ipak bilo bolje. Veliki, integrirani prostor u kojem je nekoliko dvorana na jednom mjestu, također i &TD birtija, dovoljno velika da primi sve zainteresirane, jedna ležerna, gotovo pankerska atmosfera, ljudi koji su neprekidno kolali ... SC je tih dana u godini bio prostor u kojem ste mogli dobiti sve što vas je ikada zanimalo: druženje s ogromnim brojem poznatih ljudi, odlične filmove, birtiju, koncerte i partije. Sada se, pak, sve to svodi tek na gledanje filmova - ma koliko "Europa" bila šarmantan prostor, jednostavno njeno predvorje nije prikladno za bilo kakva veća okupljanja. O nekim filmovima uskoro ćete moći pročitati više u našoj rubrici Film …