Kao što ćete vidjeti tezu o „Puli“ kao regionalnom festivalu Vidačković je u startu nazvao promašenom. Navest će kako se zbog pravila „tržišta“ promoviranjem u regionalni festival hrvatskim filmovima zatvaraju vrata A festivala, a podsjetio je i na mišljenje ovogodišnjeg dobitnika Zlatne arene, Rajka Grlića, kako je Sarajevo Film Festival zapravo B festival kojeg su hrvatski mediji napuhali. Vidačkovićeva promišljanja u nastavku objavljujemo u cijelosti, odnosno u obliku kojeg smo i zaprimili …

Iz godine u godinu pojedinci lansiraju promašenu tezu da bi Hrvatska trebala Nacionalni program Festival igranog filma u Puli pretvoriti u regionalni (bolje rečeno, za područje bivše Jugoslavije). Predlagači takve promjene, iz neznanja ili zle namjere, ne spominju temeljnu činjenicu međunarodnih festivalskih pravila: regionalni festival je festival međunarodnog karaktera, i prikazivanje na njemu smatra se međunarodnom premijerom i time isključuje mogućnost budućeg sudjelovanja u konkurenciji bilo kojeg A festivala u svijetu. Kada je A filmski festival u San Sebastianu htio uvrstiti »Karaulu« Rajka Grlića u glavnu konkurenciju, tražio je od Pule potvrdu da ja Karaula bila prikazana isključivo u Nacionalnom programu. Tu potvrdu je i dobio, te je »Karaula« imala svoju međunarodnu premijeru na A festivalu, što ne bi bilo moguće da je prethodno igrala, primjerice, u Sarajevu ili bilo kojem regionalnom festivalu. Isto tako, prošle je godine u Karlovym Varyma međunarodnu premijeru imao (i nagradu kritike FIPRESCI osvojio) film »Nije kraj« Vinka Brešana, koji je gotovo godinu dana ranije bio prikazan u Puli, dok su hrvatskim filmovima prikazanim u konkurenciji Sarajeva kao regionalnog festivala sva vrata A festivala bila zatvorena.  

Sam Rajko Grlić 11. srpnja u Jutarnjem listu nakon nagrade za režiju u Karlovym Varyma za svoj novi film »Neka ostane među nama« izjavljuje: »Sarajevo je po važnosti B festival, samo što su ga hrvatski mediji napuhali, pa su sad svi pomalo razočarani što nema nijednog našeg filma. Osjeća se u tome razočaranju i nešto kolonijalno«. Da je Pula regionalni festival, Hrvatska bi izgubila svoj nacionalni festival i hrvatski filmovi na njemu ne bi ni morali sudjelovati, kao što ni vrhunski film »Na putu« Jasmile Žbanić nije u konkurenciji Sarajeva. Prve termine u Areni izgubili bi hrvatski filmovi i dobili uglavnom strani. 

Odluka Pulskog Festivalskog vijeća donesena 2001. godine da se Nacionalni program ne pretvara u balkanski, nego da mu se doda europski program, nije bila rezultat nedostatka petlje ili političkog straha, nego mudrosti i poznavanja međunarodnih festivalskih pravila. Pulski međunarodni program svih proteklih deset godina otvoren je prema susjedima. U Puli su u posljednjih deset godina sa svojim filmovima bili Ljubiša Samardžić (Nataša, Konji vrani), Goran Paskaljević (San zimske noći), Srđan Karanović (Besa), Igor Šterk (s tri filma) i mnogi drugi. U Puli su nagrađivani Tijana Kondić, Lazar Ristovski, Jasmila Žbanić, Adis Bakrač... Nije potrebno da festival bude regionalni da bi se pozivali filmovi iz regije, kao što nije dobro da se nameće okvir koji bi uvjetovao Pule da selektira filmove iz susjednih država i u onim godinama kada je njihova kinematografija kvalitativno podbacila. Pulska publika u međunarodnom programu želi vidjeti ono najbolje što se može dobiti iz Europe i svijeta, dakle selekciju stranih filmova po kvaliteti, a ne po ključu. Ni program koprodukcija nije regionalni, već otvoren za sve, a već iduće godine stižu hrvatske koprodukcije sa Danskom, SAD-om i Njemačkom.

I Motovun je odustao od regionalne festivalske nagrade »od A do A«, dignuvši ruke pred konkurencijom Sarajeva, pa sada za novu nagradu Bauer za najbolji film u regiji konkuriraju stari filmovi koji uopće nisu u glavnom programu tog Festivala.

Zlatne Arene su za Hrvatsku ono što je Veliku Britaniju BAFTA, za Talijane David di Donatello, za Francuze Cesar ili za Španjolce Goya. To su nacionalne nagrade na području filma, kao što je Porin na području glazbe ili Nagrada hrvatskog glumišta za dramu, operu i balet. To je ono mjesto gdje hrvatski stručni žiri, kritika i publika valorizira ono što smo stvorili u našoj vlastitoj državi, no u drugim umjetnostima nikome ne pada na pamet da predloži da se to pretvori u smotru zemalja bivše Jugoslavije. Hrvatska, za razliku od primjerice BIH, ima dovoljno filmova da u Areni svake godine održava svoj nacionalni filmski festival, a pulska publika iskazuje više nego dovoljan interes za taj program da bi potvrdila opravdanost takvog koncepta.

Hrvatska ima u Puli najdugovječniji nacionalni filmski festival na svijetu (do 1991. savezne države, a nakon toga neovisne Hrvatske) koji ujedno drži i svjetski primat među nacionalnim festivalima po broju gledatelja po projekciji. Umjesto da se ponosimo tom činjenicom, mi medijski plačemo tvrdeći da je susjedova trava zelenija.

Nakon svih stručnih argumenata, onaj politički ostavljam čitateljima. Zar Hrvatskoj danas, kada je prva država iz regije na pragu ulaska u Europsku uniju, u kulturnom aspektu treba ponovno vraćanje u okvire bivše Jugoslavije ili joj treba festival koji ima svoj jasno profilirani nacionalni program i međunarodni program širom otvoren prema Europi i svijetu, pa i prema susjedima? Procijenite sami.