Martin Luther King

Oblačnog dana, krajem prošlog mjeseca, Klivlend Benet otišao je u Vašington. Osamdesetdvogodišnji penzioner polako se penjao visokim stepenicama ka Linkolnovom spomeniku, onda se zaustavio ispred zapisa u teškom granitnom kamenu na kojem piše: „I have a dream“. Ovo je mjesto gdje je velečasni Martin Luter King održao svoj čuveni govor, pozivajući na rasnu jednakost, 28. avgusta 1963, prije tačno 40 godina. Benet je bio jedan od 250.000 ljudi koji su se okupili na „Maršu na Vašington“, multirasnim demonstracijama za posao, pravdu i građanska prava.

„Bio je to čudan dan“, prisjeća se Benet. „Svi smo bili veoma dirnuti govorom i propovijedanjem. Ali nismo ni shvatili šta je dr King rekao sve dok sve nije bilo gotovo i dok nismo imali vremena da bolje razmislimo o tome.“
Vizionarski govor: Danas, šesnaestominutno Kingovo obraćanje smatra se najvećim američkim govorom XX vijeka. Pomoglo je afirmaciji pokreta za zaštitu ljudskih građanskih prava ne samo u Sjedinjenim Državama već i širom svijeta.
„Govor je bio iznenađujuće elokventan, ali prije svega bio je vizionarski“, kaže Daglas Hejns, profesor istorije na kalifornijskom univerzitetu u Irvinu. „Predstavljao je okvir za rasno pomirenje i pružio je priliku Americi da ispravi svoju prošlost i ponovo izgradi budućnost.“

„Marš na Vašington za poslove i slobodu“, iz 1963. godine, bio je djelo A. Filipa Randolfa, predsjednika prvog sindikata crnih radnika u Sjedinjenim Državama. Nakon što je tadašnji predsjednik SAD, Džon F. Kenedi, poslao set zakona o građanskim pravima američkom Kongresu, u junu 1963. godine, Randolf je smatrao da bi demonstracije mogle pomoć i da se izgradi podrška za taj predlog. Kenedi, koji je građanskim pravima posvetio vrlo malo vremena uprkos predizbornim obećanjima o okončanju segregacije, prvobitno se protivio maršu, plašeći se nasilja, ali se kasnije predomislio. Odziv je bio veći nego što je iko mogao očekivati. „Vozovi slobode“ i „autobusi slobode“, doveli su, prema procjenama, oko 250.000 ljudi u Vašington. Došli su i američki senatori i izaslanici, kao i poznate ličnosti: Džeki Robinson, Pol Njumen, Marlon Brando, Sidni Poitie, Hari Belafonte, Čarlton Heston i Bob Dilan. Pjevačica Džozefina Bejker doletjela je direktno iz Pariza.

Kingovo obraćanje, posljednje po rasporedu tog dana, nije čak bilo ni označeno kao ključno. Ali kada je baptistički sveštenik uzeo mikrofon u ruke, gomila je bila naelektrisana. Njegov govor bio je blistava demonstracija snage riječi, a podatak da je bio potpuno nepripremljen i čista improvizacija, uključujući i najupečatljivije dijelove, samo još povećava njegovu snagu. „Imam san“, rekao je King okupljenima, „da će se jednog dana ova nacija uzdići i istinski živjeti po sopstvenom vjerovanju: "Čuvamo ove istine da bi bili samosvjesni, da su svi ljudi stvoreni jednaki.“ Zaključio je sa besmrtnim riječima: „Kada dozvolimo slobodi da zazvoni, kada je pustimo da zvoni iz svakog sela i svakog zaseoka, iz svake države i svakog grada, bićemo u mogućnosti da ubrzamo dolazak dana kada će sva Božja djeca crni ljudi i bijeli ljudi, Jevreji i nejevreji, protestanti i katolici moći sklopiti ruke i pjevati staru crnačku pjesmu: "Napokon slobodan! Napokon slobodan! Hvala Bogu svemogućem, napokon smo slobodni!“

King, sin pastora iz Atlante, rođen je 1929. godine. Postao je baptistički sveštenik sa 19 godina. Godine 1955. ubrzo nakon što je Roza Parks, aktivista građanskog pokreta, odbila da poštuje pravilo o segregaciji u autobusima u Alabami, King je poveo crnačko stanovništvo u bojkot autobusa. Vrlo brzo King je dostigao nacionalnu slavu zbog svojih oratorskih sposobnosti, ali i zbog hrabrosti. Na proljeće 1963. godine, predvodio je masovne demonstracije u Birmingemu, u Alabami, gdje su se lokalni bijeli policajci protivili integraciji. Nasilni sukobi između nenaoružanih crnih demonstranata i naoružane policije sa psima, punili su novinske stupce širom svijeta. Njegova poruka, međutim, nije bila nasilnička, on se zalagao za rasno pomirenje potpuno nenasilnim načinima. Što je bila i suština njegovog „I have a dream“ govora.

King se direktno obraćao gomili od 250.000 ljudi, crncima i bijelcima, koji su se okupili, prije 40 godina, ispred Linkolnovog spomenika u Vašingtonu. Možda je ipak puno bitnije da je on bio svjestan da se takođe obraća i milionima drugih, uglavnom bijelcima, koji su gledali govor direktno prenošen na televiziji. „Naveo je razumne argumente koje su bijeli Amerikanci mogli shvatiti“, kaže Hejns. „Obraćao se onim Amerikancima koji segregaciju nisu vidjeli kao veliki problem, ali su ipak bili svjesni da ona nije u redu“, dodaje Hejns. Ulises Dženkins, još jedan profesor kalifornijskog univerziteta u Irvinu, koji predaje afro-američke studije, kaže da je King morao uvjeriti bijelce da će imati beneficije od rasne rekoncilijacije. „Bijelci su strahovali da bi mogli nešto izgubiti zbog rasne jednakosti“, kaže Dženkins. „King im je morao pokazati da bi iz toga mogli dobiti.“ Snažna religijska nota Kingove poruke, sa jasnim naglaskom na rekoncilijaciju i opraštanje, imala je odjeka kod bijelih hrišćana. Kingov govor dirnuo je takođe i u američku političku dušu. Rekao je da ideali američke demokratije neće biti realizovani sve dok ne dođe do rasnog pomirenja. „Njegova poruka je veća od samih građanskih prava“, kaže Klejbor Karson, direktor projekta Martin Luter King, na Stanford univerzitetu u Palo Altu. „King se borio za pravdu.“

Ali govor je ujedno predstavljao i upozorenje. „King je želio da ljudi urade nešto“, kaže Karson, koji je kao devetnaestogodišnjak prisustvovao maršu. „Poruka je bila jasna: Sve dok se ne dese promjene, demonstracije će se nastaviti.“ Kingova slava je porasla nakon „I have a dream“ govora. Godine 1964. proglašen je za „Čovjeka godine“ prema izboru čitalaca magazina „Time“. Nešto kasnije, iste godine, dobio je Nobelovu nagradu za mir. Međutim istovremeno rastao je i konflikt među vođstvom pokreta. Poruka crnih nacionalista, koju je prenosio Malkolm X, bila je puno efektnija kod urbane crnačke populacije nego Kingov poziv na nenasilje. Kingova javna kritika američke intervencije u Vijetnamu takođe je dovela do napetosti u odnosima sa administracijom tadašnjeg američkog predsjednika Lindona Džonsona. Četvrtog aprila 1968. dok se nalazio u Memfisu, u američkoj saveznoj državi Tenesi, u znak podrške štrajku sanitarnih radnika, ispred sobe u motelu, Kinga je ubio Džejms Erl Rej. Američki Kongres je, 1986. godine, proglasio nacionalni praznik u njegovu čast, koji se proslavlja svake godine, trećeg ponedjeljka u januaru. Da li se Kingov san o rasnom pomirenju ispunio ili nije, pitanje je koje se i danas postavlja. Čak i kada je pokret za građanska prava uspio da okonča pravnu segregaciju crnaca u Sjedinjenim Državama, King nije vjerovao da mu se san ispunio u posljednjim danima života.

Statistički podaci ukazuju da diskriminacije ima i danas. Procjenjuje se da 23 odsto crnih Amerikanaca živi ispod granice siromaštva, dok samo 12 odsto bijelaca živi ispod te granice. Više crnaca svake godine završi u zatvorima širom Amerike nego što ih se upiše na koledže ili univerzitete. Međutim, te 1963. godine, mnogo crnaca nije moglo glasati, niti koristiti iste restorane, toalete ili hotele, koje koriste bijelci. Dženkins, profesor na univerzitetu, prisjeća se svog odlaska na koledž u Luizijani, ubrzo nakon što je segregacija ukinuta. Bijelac na željezničkoj stanici zahtijevao je da Dženkins, koji je crnac, nosi njegov prtljag. Kada je Dženkins odbio, bijelac je počeo galamiti: „Ne mogu da vjerujem? Crnčuga neće čak ni da nosi moje torbe.“ Dženkins mu je odgovorio: „Nikada više neću nositi tvoje torbe. Nikada dok sam živ.“ Na visokim stepenicama Linkolnovog spomenika, 28. avgusta ove godine, penzioner, Klivlend Benet kaže da je poruka Martina Lutera Kinga i danas aktuelna. „Nešto od snova je ispunjeno“, dodaje, „ali ima još toga što se mora uraditi.“

Jonathan Burns

GOVOR MARTINA LUTHERA KINGA

Lupiga.Com via Reporter (19.septembar 2003.)