Ivo Josipović je  ovih je dana konačno lansiran u predmet   medijske forenzike.  Povod: ZAMP,  neuhvatljiva matafizička osnovicu za  ubiranja dače, nameta, harača,  reketa - kako već koja epoha naziva - ne smo na slušanje glazbe, već na svako tehnološko pomagalo  i svaki prostor koje pruža  mogućnost glazbene konzumacije.  Utoliko predstavlja usavršenu varijantu  pretplate na kućanske televizore koja se na isti način otima u korist HTV-a. Nekoć, u feudalizmu, zahvat je imao jasnije nazive: desetina, tridesetnica. Otimao se od zemlje. Današnji  nazivi  ne otkrivaju  ubrane postotke; otimaju se na zrak. I to je njihov jedini smisao.
Na sumnjivo  privilegiranje jednoga ceha pod Josipovićevim patronatom – naime, glazbenog - upozoravalo se već prije desetak godina.  Ali tada Josipović  nije bio okrunjen titulom predsjednika države i okružen paunovima na Pantovčaku. Bio je samo profesor na Pravnom fakultetu, tajnik Hrvatskoga društva skladatelja i nezamjetni, ali prodorni saborski zastupnik SDP-a. Na drugoj strani, stanovništvo je vjerovalo kako svaki zakon  ima neku svetu tendenciju prema uzoritim  zapadnoeuropskim riješenjima. Do svijesti se došlo tek pod  šamarčinom  krize. Zato kriza jest dobra: nadoknađuje pedagoški efekt šamarčine koji nismo dobili na vrijeme, u djetinjstvu, devedesetih. 

Ivo Josipović PravDa (foto - Novi list)

KULJIŠEVO PRAVO NA NAZIV DOMOVINSKI RAT

Počevši od portala Tjedno.hr, Indexa.hr, do Novosti, ovih su dana rekonstruirani putevi eksploatacije ZAMP-a u korist Josipovićevih prijatelja Marka Vojkovića, vlasnika tvrtke koja za sebe zadržava četvrtinu ubranih prihoda, i Sande Vojković, aktualne urednice glazbenoga programa na HTV-u. Tako je postalo bjelodano da je u najvećoj besparici prokopan podzemni kanal harač-likvidnosti: na HTV-u, u najdubljoj noći, satima, tamburaju domaći glazbeni spotovi, kao zakonom utemeljeni  razlog za automatsko  prelijevanje prisilne TV- pretplate u poduzeće brata glazbene urednice, Josipovićeve vrlo bliske prijateljice.
Međutim, nakon financijskoga razobličavanja Josipovićevoga političko - glazbenoga djela, ostalo je jednako važno pitanje: kakva je to vrsta pravnoga načela koju je Ivo Josipović primijenio u navodnoj zaštiti domaće glazbene kreacije?
Jednom davno, kada se u Hrvatskoj propagirala  pravna  protiv revolucionarno-partijske države, sam Josipović podučavao je temeljnom načelu dobrog zakona: ne može vrijediti selektivno, samo za odabranu skupinu ljudi. Onda je skrojio baš takav zakon, isključivo u korist glazbenih autora, ne hajući za autorske sudbine slikara, grafičara, pisaca, dizajnera, u konačnici - novinara. Pa valjda je barem malo autorske zaštite zaslužio novinar Denis Kuljiš smislivši „domovinski rat“, naziv bez kojeg  Josipović ne bi mogao održati patriotski govor. Ili Josipović misli da to nije autorska krađa?

FEUDALNI KRITERIJI 

Zapravo je sve manje zakona koji na jednaki način reguliraju isti predmet, kako bi priličilo građanskom društvu i demokraciji. Sve je više pravnih tekstova koji govore o privilegiranim skupinama i štićenim izuzecima, nalik na dobro staro feudalno doba. Ako  Hrvatska u tome slijedi Europu, onda smo sigurni kamo idemo. Cvjetala je naturalna privreda, jer je vladala sveopća nelikvidnost. Svaka je povlastica bila uređena primjerenim zakonskim aktom. Prepoznavala se po prisilnoj naplati u korist jednih, nikako drugih. Ideju su dali Crkva i politički stalež.  
Da stvar u današnjoj Hrvatskoj bude do kraja apsurdna, riječ je o glazbenoj profesiji koja kreira najmanje autentične sadržaje. Uglavnom počiva na uvezenim plagijatima, dakako, pokradenim bez ikakvoga znanja njihovih stvarnih autora. Na  sreću po ZAMP, u Latinskoj Americi, Rusiji, SAD-u, ne znaju za glazbeni program HTV-a.

Jasna Babić

Lupiga.Com via www.tjedno.hr