"Principov čin subjektivno /je/ revolucionarno djelo, adekvatno junaštvima ruskih socijalrevolucionara terorista. Linija tog raspoloženja i tih težnji mladenačkih naivnih srdaca visoko /je/ uzvišena iznad one pamfletističke atmosfere, u kojoj su nastojali da zadave ovaj, nema sumnje, jaki dokumenat volje i smionosti“, tako je o Sarajevskom atentatu, čija stota obljetnica ne prolazi nezabilježeno, još 1927. godine pisao Miroslav Krleža i negdje na tragu tih njegovih misli ukotvila se i predstava "Mali mi je ovaj grob" srpske dramske spisateljice Biljane Srbljanović u režiji Dine Mustafića kojom je otvorena 14.sezona kazališta Ulysses na tvrđavi Minor usred brijunskog arhipelaga.

MALI MI JE OVAJ GROB: „Metak koji je ispalio Gavrilo Princip i dalje luta Balkanom i uvijek pogađa pogrešne mete“

Tekst je, u osvit spomenute godišnjice, pisan po narudžbi austrijskog kazališta Schauspielhaus Wien, a praizvedbu je, u listopadu prošle godine režirao Poljak Michael Zadara, dok je premijeru u Beogradu, na Bitef teatru,12. ožujka, točno na obljetnicu ubojstva Zorana Đinđića, režirao sarajevski filmski i kazališni redatelj Dino Mustafić, u suradnji s dramaturzima Željkom Udovičić i Božom Koprivicom. Predstava je igrana i u Sarajevu, što je rezultat suradnje sa Kamernim teatrom 55, a potom je pozvana i na otočić Mali Brijun gdje Kazalište Ulysses već četrnaestu sezonu okuplja svoju vjernu publiku - poklonike teatra, glazbe, koncerata i poetske riječi.

Nije to historijska čitanka niti nešto što bi trebalo razriješiti povijesne nedoumice ili zablude(FOTO: Kazalište Ulysses)

Prvi svjetski rat tako se neposredno dotakao i ove fascinantne austrougarske utvrde, stotinu godina nakon njegova izbijanja, kako kroz predstavu tako i u razgovorima te predavanjima za okruglim stolovima o temama bliskim tom velikom krvavom sudaru civilizacija, carstava i monarhija u prošlome stoljeću. Neke od tema bile su "Gavrilo-terorist ili borac protiv imperijalizma?", "Rat i mir: 100 godina koje traju", odnosno "Što je nama Gavrilo Princip danas?".

"Ja živim i radim u svijetu fikcije", reći će za sebe Dino Mustafić, redatelj čija je sklonost istraživanju u teatru isprepletena s izrazitim osjećajem da se ono kako, dakle estetiku predstave, neraskidivo poveže s onim zašto, dakle etikom koju u sebi komad koji radi nosi. To je već njegov dobro poznati credo i iz predstave u predstavu nije ga teško detektirati i pročitati - uostalom ni Mustafić to nikada ne skriva niti zamagljuje. Ta, znači, fikcija polazna je točka ovog kazališnog projekta. To nije historijska čitanka niti nešto što bi trebalo razriješiti povijesne nedoumice ili zablude ili naprosto otkriti skrivena mjesta nedavne povijesti, mada se njome ovaj projekt napaja, mada mu povijesni događaj i historijske ličnosti jesu u temelju.

Mustafić kaže: "Cijela drama je priča o tim mladim zanesenjacima, romantičarima (Mladobosancima), iz današnje perspektive utopistima, koji su ostali vjerni svojoj utopiji. U predstavi govorimo jezikom umjetnosti,a to je jezik emocija, dilema, sumnji, na ljudski način pričamo o toj mladosti... A utopija je veoma važna zbog osjećaja nade koja je bitna struktura ljudskog bića... Ja imam svoju utopiju u teatru i tu mogu,zajedno sa svojim suradnicima, da oblikujem i stvaram svijet, da ga izgrađujem do najsitnijih detalja. A ponekad je u detalju, u sitnici, sakrivena ljudska sreća..." Jednako tako, zapisat će Mustafić u programskoj knjižici predstave, “umjetnost ne zanima historijski fakat već ljudska sudbina, strahovi i nadanja poput Mladobosanaca koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, željeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu južnoslovenskih naroda".

"Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima" (FOTO: Kazalište Ulysses)

To što iz današnjeg vremena uviđamo da ti snovi i nadanja nisu, nažalost, mogli biti ostvareni ništa ne mijenja na stvari, fikcija je utoliko snažnija i jača ma koliko bila neprilagođena surovoj stvarnosti. Rekao bi peruanski nobelovac, veliki mag riječi, Mario Vargas Llosa: "Fikcija je rođena da bi popunila jaz između onoga što jesmo i onoga što bismo željeli da budemo. Na taj način nemoguće se stapa s mogućim i naš život postaje čudesna avantura u kojoj likovi prenaglašeno dobrih osobina predstavljaju moguću i dostižnu stvarnost."

Ta neizmjerna i neuhvatljiva utopija u koju su uronjeni ti mladi ljudi, njihova "mladenačka naivna srca" ono je, dakle, na čemu predstava počiva. Paradoksalno u toj odbjeglosti i iskliznuću iz okova dnevne politike njena je kazališna angažiranost, spona sa vremenom danas i ovdje, budući da "njezin umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte". Slično o svom djelu misli i autorica: "Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima. Crna Ruka se ovde, više od jednog veka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada. Ona upravlja nama, kako god mi mislili da smo slobodni."

I tako smo posložili uglavnom sve što jedna drama, neizostavno, treba imati: zamagljenu ideju dobra naspram ikoničkog zla, idealiste i oportuniste, zaluđene i smutljivce, prepredenjake i naivce - do sukoba među njima samo je korak! Da je ta prevlast izmaštanog nad stvarnim tako očigledna u ovom dramskom rukopisu suglasna je i dramaturginja Željka Udovičić Pleština.

"Prema principu koji se odlučuje za umjetnost, a nikako pokušaj bilo kakve precizne rekonstrukcije: ova je drama tek inspirirana konkretnošću povijesne ostavštine. Fikcija je ona koja je zagarantirala poetičnost koja pokazuje i prokazuje ljude od krvi i mesa. I upravo takav modus izričaja nepogrešivo osigurava dijalog s onim što zovemo-istinom", smatra Udovičić Pleština, dok u svoj Dnevnik dramaturga Božo Koprivica zapisuje zanimljiv komentar.

Kako kazališno uobličiti tu ideju sred ljetne noći u tvrđavi Minor na otočiću Mali Brijun, Mustafić i njegovi suradnici iz kazališnog miljea u regiji nisu mnogo dvojili (FOTO: Kazalište Ulysses)

"Biljana Srbljanović koristila je veliku, arhivsku građu (studije, dnevnici, novinski izveštaji, svedočanstva, ljudi govore...) ali se taj dokumentarni tok ne doima kao dominantan, jer u ovoj drami 'reči teku jednostavno kao što niče trava'. Opet, Whitman. Srbljanovićeva koristi, pokatkad, i iskaze, ('misli') političara, naših političkih zločinaca. U tom spoju arhivske građe i mašte ti su iskazi vešto uklopljeni, tako da su šavovi, gotovo, nevidljivi. Ali se daju prepoznati", piše Koprivica.    

Naglašavam, ne slučajno, tu utemeljenost komada i predstave upravo u fikciji, koja je najbolja brana, ili obrambeni mehanizam protiv napada koji polaze iz realiteta, koji je žele svrstati u neke njoj neprimjerene vrste i redove, ušančiti u svoje ukorijenjene i okamenjene stereotipe da bi je tako, tobože lakše prepoznali i raskrinkali. Bilo kao jugonostalgičnu, melodramatsku žal, vapaj za prohujalim vremenima, bilo kao pseudohistorijski prikaz u kojem se do obogotvorenja, do trona na kojem počiva ideal sam, uzdižu jedni, a u ambis i pakao izdaje i laži strmoglavljuju drugi protagonisti tog  historijskog dogadjaja ali i kazališnog čina. Jer predstava "Mali mi je ovaj grob" jeste prvenstveno kazališni čin, plod snoviđenja jedne vrsne i talentirane dramatičarke i redatelja nesklonog kompromisima kada je u pitanju ideja i temeljna misao komada kojeg se prihvatio. Politikantske kalkulacije ovdje ne igraju, nije tu riječ o "našim dobrim dečkima" i onima "pokvarenim i zlim" iz suprotnog tabora - naprosto riječ je o jednoj ideji koja se u nekom trenutku pojavila i objavila, zaiskrila i zasvijetlila, i potom se, poput malih nevinih krijesnica izgubila u tami ljetne noći.

Kako kazališno uobličiti tu ideju sred ljetne noći u tvrđavi Minor na otočiću Mali Brijun, Mustafić i njegovi suradnici iz kazališnog miljea u regiji nisu mnogo dvojili. Fragmentarna dramaturgija nametnula se sama po sebi, 14 scenskih slika i prizora kao u kaleidoskopu tvorile su mozaik zbivanja, manje više kronološki, no uvijek vođene diktatom onoga što se zbiva unutar tih krhkih i ranjivih dramskih lica, a ne po logici povijesnih činjenica. Četvoro mladih ljudi: Gavrila Principa igra Milan Marić, Nedeljka Marko Janketić, Danila Ermin Bravo, a jedina ženska rola Milice povjerena je Amili Terzimehić; poput svih mladića i djevojaka te dobi, dakle na pragu života i čežnje za njim odjednom će krenuti nekim do tada potpuno nezamislivim i nedokučivim putevima, odbaciti sve što ih okružuje i poneseni idejom o nekom novom životu koji tek djelom treba zaslužiti i izboriti, poći u smrt. Nasuprot njima pojava zloduha, posmrtne maske srpskog oficira, šefa obavještajne službe i vođe tajne organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznate i kao zloglasna „Crna Ruka“, Dragutina Dimitrijevića Apisa, u mefistofelskoj roli Svetozara Cvetkovića, kao đavoljeg odvjetnika, ali ništa manje ljudski ranjivog, podložnog himbi, licemjerju, lukavštini i podloj manipulaciji u igri za prestiž i moć.

Četrnaest scenskih slika i prizora kao u kaleidoskopu tvorile su mozaik zbivanja, (FOTO: Kazalište Ulysses)

Pozornica tako postaje klaonica, opće horor mjesto na čijem će tlu iz klica tek posijanih sukoba niknuti sve strahote stoljeća koje je tek počelo - ratovi, egzodusi, pogromi, holokaust. Na njoj se i doslovno reže životinjsko meso, mesarske kuke, satare, noževi i pile orkestriraju tu neku jezivu, grotesknu, crnu operetu u kojoj novinski naslovi, izjave političara i okrunjenih glava, ali i ljudi s ulice, oslikavaju bilo vremena. A u njemu nema mjesta za gubitnike, niti za nadu i čežnju tih "mladenačkih naivnih srdaca", što se penju i lomataju po krevetima na pozornici, koji mogu simbolizirati i njihov vlastiti grob, koji im je premali, ali i kreveta što poput Prokrustovih postelja ne mogu zadovoljiti njihove težnje i očekivanja, pa ih treba nemilosrdno rastezati ili skraćivati kako bi povijest, ta skrivena i zatajena sila koja poput nevidljivog lutkara cinično vuče sve konce ove igre, naposljetku, slavodobitno, zavladala i vremenom i prostorom u kojima se, ne svojom voljom, nalaze.

Susret dramske fikcije i kazališne iluzije, nastao u spomen na atentat na čovjeka kome je "velika strast bila lov i koji je do ovog proljeća ubio oko 500.000 divljači/podatak iz dnevnika Ferdinandovog sekretara/", "mrtvaca iz Sarajeva koji ima duge ruke", kako će to primijetiti Apis u jednoj od svojih posljednjih replika pri kraju predstave, ali i samozatajni spomenik te obol jednoj ideji i nositelju te ideje, jednom mladenačkom duhu koji će tu ideju izricati i posljednjim svojim dahom: "I grobovi naši Bečom će se borit/Po dvorovima šetat i plašit gospodu/A grobovi naši Evropi će zborit/Jugosloven mora dobiti slobodu." Fikcija, naravno, ali moćna i prodorna da doseže sve do naših dana.

Lupiga.Com