Zaljubite se u auroru borealis

11.02.2012.

Dragi naši, donosimo vam galeriju najčarobnijih fotografija aurore borealis, polarne svjetlosti. Odmah ćemo priznati zločin, "prepisali" smo je sa stranica banjalučke Buke. Pozivamo vas da odvojite dvije do tri minute, da pogledate fascinantne fotografije Polarne zore i usput naučite nešto o prirodnom fenomenu koji ostavlja bez daha. Sebi i vama želimo da ove prizore barem jednom u životu vidimo i uživo, jer na cijelom debelom Svijetu vjerovatno nema ljepšeg prizora od onog što ga nude visoke geografske širine.

Polarna svjetlost je sjaj na noćnom nebu, uglavnom vidljiv na visokim zemljopisnim širinama.

Na sjeveru tu pojavu zovemo aurora borealis ("sjeverna zora"), a ime je dobila prema rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas.

Najčešće se pojavljuje tijekom rujna i listopada te ožujka i travnja (do danas nije potpuno razjašnjeno zašto).

Na jugu se naziva aurora australis ("južna zora").

Aurora se rijetko može vidjeti i sa srednjih zemljopisnih širina, i to kao crvenkasti sjaj na sjevernom obzoru.

Dalje prema sjeveru, bliže polu, polarna svjetlost često izgleda kao velika plamena zavjesa koja visi s neba i njiše se lijevo-desno, dok po njenim pokretnim naborima trepere narančasti, zeleni i plavi plamenovi.

Aurora dakle može biti statična ili dinamična pojava; kad je statična, zovemo ju tihim lukom.

Aktivna aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja.

Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentiranih u skladu sa Zemljinim magnetnim poljem.

Kad jedna od silnica magnetskog polja vodi do točke iznad promatrača, dolazi do pojave auroralne korone ili krune.

Polarnu svjetlost uzrokuje Sunčev vjetar.

To je struja vruće plazme koju Sunce izbacuje u svim smjerovima (zbog ogromne vreline Sunčeva vanjskog sloja, Sunčeve korone).

Polarna je svjetlost prilično uobičajena pojava u prstenastom području auroralnog vala.

Za vrijeme snažnih magnetskih oluja mogu se vidjeti i bliže ekvatoru, a takve su oluje najčešće u vrijeme vrhunca 11-godišnjeg ciklusa Sunčevih pjega ili tijekom tri godine nakon tog vrhunca.

Aurora je opažena i na Jupiteru i Saturnu, planetima čija su magnetska polja mnogo snažnija od Zemljinog.

Nedavno je polarna svjetlost otkrivena i na Marsu; zbog nedostatka jakog magnetskog polja, ranije se vjerovalo kako je to nemoguće.

Tijekom povijesti ljudi su govorili o zvukovima polarne svjetlosti; pucketanju, šištanju, zujanju ili zviždanju.

Danski ih je istraživač Knud Rasmussen neizravno spomenuo 1932. godine govoreći o narodnim običajima grenlandskih Eskima, kao i kanadski antropolog Ernest Hawkes 1916.

Kornelije Tacit, povjesničar starog Rima, pisao je kako su ljudi sa sjevera tvrdili kako čuju te zvukove.

Danas još uvijek pristižu izvješća o zvukovima polarne svjetlosti, no nitko ih dosad nije uspio snimiti (uz to, postoje i znanstveni problemi glede podrijetla zvukova u polarnoj svjetlosti).

Vrlo je nevjerojatno da bi ikakav zvuk stvarno proizveden u aurori mogao doći do tla, k tome prateći samu pojavu aurore. Postoje teorije o lokalnim elektrostatičkim fenomenima na tlu koji nastaju kao posljedica polarne svjetlosti i one zasad najbolje objašnjavaju podrijetlo tih neobičnih zvukova - no nijedna teorija ne nudi potpuno, zadovoljavajuće objašnjenje.