Filip David, književnik

Dok se umnožavaju košmarni snovi o velikim nacionalnim državama, svakim se danom smanjuje unutrašnji prostor u kojem žive građani tih država, ono područje gdje se pojedinac jedino može osjećati suverenim i bez vanjske kontrole. Homogenizacija društva, kolektivizam i populizam teže oduvijek militarističkom obliku organiziranja i karizmatičnim vođama. A jedina muzika koja se cijeni jest udaranje u bubanj. U našem vijeku ovakvi pokreti proizveli su neke od najstrašnijih oblika totalitarnih društava zasnovanih na gušenju individualnih sloboda i apsolutnoj kontroli svake privatnosti. Projekti utopističkih država opće jednakosti u ljudskom mravinjaku, obvezno se pretvaraju u mračne negativne utopije, a njihova ostvarenja pamte se kao vremena košmara i mističnog barbarizma. Negdje u njihovoj biti uvijek je preodgajanje manjinskih grupa, onih što se po prirodi stvari ili po uvjerenjima razlikuju; preodgajanje pomoću logora, gulaga. Na kraju niču dimnjaci krematorija.

Pa ipak, pored užasavajućih iskustava s totalitarizmom čini se da se svaka nova generacija suočava s njegovim uskrsavanjem; iz mraka, iz pepela, iz noćnih mora diže se iznova njegova sjena i iznova objavljuje da se ne odriče carstva zemaljskog. Nezavisni pojedinac kažnjava se zbog nedostatka lojalnosti. Lojalnost podrazumijeva slijepu privrženost sistemu. Što je manje stvarnih sloboda i prava, zahtjevi za lojalnošću su veći. Neposlušnima se eventualno dozvoljava životarenje na marginama društva, u kulturnome getu. To što su uopće tu i što im nije oduzeto svako pravo govora i kretanja uzima se kao dokaz o blagodatima sistema i njegovoj širokogrudnosti.

NADZOR NAD MIŠLJENJEM

I povlačenje u unutrašnji egzil postaje u kolektivističkim režimima opasan oblik "misaone izdaje", jer sve ono što nije pod potpunom kontrolom valja eliminirati. Sve metode koje nasilnička država poduzima u svojoj vanjskoj politici prema drugim narodima, manjinama, sva ona količina nasilja upotrijebljena za rješavanje međudržavnih, političkih, nacionalnih ili ekonomskih problema, prije ili kasnije okreće se i prema pojedincu. Kao što se u potpunosti kontroliraju unutrašnja politika, vojska, policija i mediji, tako se mora imati nadzor nad nepoželjnim ponašanjem, govorom i mišljenjem. Ulazak u svijet, u tajna, skrovita mjesta privatnog posjeda, to je cilj djelovanja različitih služba sistema. Autoritarnost i sloboda dva su suprotstavljena pojma. Autoritativna država i slobodni pojedinac uvijek su međusobno sukobljeni. Autoritativna država stvara intelektualca po svojoj mjeri. A ta mjera je poslušnost. Potpuna poslušnost zaogrnuta tobožnjom brigom da prljava politika ne ugrozi čistotu duhovnog djelovanja.

Vlasti kupuju duhovnu elitu tako što im daju položaje, nagrade, udoban život, a zauzvrat zahtijevaju javnu podršku, ili barem prešutnu. Zato podržavaju proklamacije o svetoj potrebi neutralnosti umjetnika i njegovoj asketskoj i potpunoj posvećenosti. Priznaju mu dar, talent, genijalnost, ali ako progovori o nepravdama sistema, onda je luđak, budala ili neprijatelj. Najjeftinije i najefikasnije jest kupiti njegovu šutnju. Ono o čemu se ne govori, ono što je prešućeno, nije se nikada dogodilo, ne postoji. Ali istina je zapravo drugačija, napominje Mihnjik, "Šutnja otvara put laži: tuđoj i vlastitoj."

ŠUTLJIVI PROFITERI

Naglašena apolitičnost u autoritativnim režimima gora je i opasnija od običnoga konformizma: to je odobravanje svih onih prljavih poslova koji se obavljaju upravo pred našim očima: od bjesomučne proizvodnje laži do stvaranja koncentracijskih logora i činjenja ratnih zločina. Godine 1934. Thomas Mann, potaknut njemačkom situacijom, piše o opasnim režimima koji primjenjuju "metode bezgraničnog laganja i zaglupljivanja". Kad je Mannu zamjereno da ovakvom direktnom kritikom napušta svoju književnu etiku ironije i distancije, on samo za neupućene neočekivano, odgovara kako se u trenutačnim okolnostima "branilac čiste književnosti sam sebi čini žalosnim, jer je 'politička borba u sadašnjim uvjetima' na trenutke značajnija, odlučnija i dostojnija poštovanja od 'cjelokupne poezije'". Ova 'politička borba' koju spominje Mann nije ništa drugo nego moralni stav. U sistemima zaglupljivanja i samodestrukcije za časnog čovjeka nema izbora - mora stati nasuprot obmanama koje nudi režim. Jedini cilj angažmana je istina. Laž paralizira i otupljuje i pojedince, ali i čitave narode.

Thomasa Manna su nacisti i njima privrženi rodoljubi i patrioti obilježili kao izdajnika. Hans Magnus Enzesberger mnogo godina kasnije u svom "Prilogu teoriji izdaje" piše o neizbježnosti izdaje. "Za logiku ovoga pojma", veli on, "prije je presudno to što pod stanovitim povijesnim uvjetima svako mora postati izdajnik". Pogotovu u onim sistemima vlasti koji se izjednačuju s državom i narodom čineći u njihovo ime zloupotrebe, pa čak i gore: zločine. Ništaci koji stoje po strani iz prezira prema svakodnevici, tobože čuvajući čistotu umjetnosti i nauke, jednako od svoje pozicije prave ratni profit kao oni koji to rade javno i beskrupulozno.

GOMILA I PRIVID

Savlađivanje straha jedan je od uvjeta da se uspostavi i sačuva identitet. Kukavica se prodaje, ne pitajući za cijenu. Potkupljivanje savjesti obavlja se svakodnevno: "Nitko tko je s nama ne treba da strepi za svoju dušu pred Bogom i Sudnjim danom. Mi odlučujemo o davanju indulgencija, stvaramo zakone, odvajamo pravednike od nepravednika, žito od kukolja. Uz nas se osjećate sigurnima, mi nagrađujemo za poslušnost, ili bar za šutnju. Izdaja je suprotstaviti se obmanama jer obmane su tu da biste vi, kao i svi drugi naši podanici, bez bola duše i u miru podnijeli svoj ropski život." Osvajanje slobode je dugotrajna, mučna i neizvjesna bitka. To znači stajati nasuprot većini, nasuprot dobro organiziranom sistemu vlasti i represije, suprotstaviti se masi uvijek spremnoj na hajku i linč.

Gomila je predodređena za različite oblike manipulacija. I kukavni bijednici u gomili su oslobođeni straha, spremni da gaze, uništavaju, ruše i lome. Gomila stvara privid osjećaja slobode, a zapravo nema ničeg jadnijeg i bestidnijeg od njezina manipuliranog rušilačkog usmjerenja. Osvajanje slobode nije kolektivni nego individualni čin. Slobodan pojedinac nagriza svemoć autoritativne političke elite, najveća je opasnost za državu nasilja. Živjeti bez slobode, ili ne težiti k slobodi, znači biti bez vlastite volje, moralna nula, sudionik u zločinima.

Filip David (Feral Tribune 28. studeni 1994. godine)

Lupiga.Com