U drugom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o političkoj kontroli nad štampanim medijima u posljednjem desetljeću SFRJ. Kako su novinari osvajali prostore slobode? Kako su se suprotstavljali partijskoj vrhušci koja je gubila kontrolu? Kako su, još uvijek, bili proganjani zbog tekstova? Kako je funkcioniralo panjugoslavensko novinsko tržište? Kako se hrvatska štampa suočila s usponom Slobodana Miloševića? Konačno, kako su devedesete stvorile institucije javne hajke i linča novinara?

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Zlatno doba novinarstva i njegova propast

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ

U SFRJ su mediji formalno bili u ingerenciji Socijalističkog saveza radnog naroda. Kako je novinarstvo funkcioniralo u doba formalne, jasno propisane političke kontrole i službenog postojanja „verbalnog delikta“ – mislim na članak 133. Krivičnog zakona - za razliku od danas, kada uglavnom privatni vlasnici odlučuju što će se pisati? Što se toleriralo, a što se kažnjavalo?

Jasna Babić: „To je možda vrijedilo za sedamdesete godine, ali moje doba nije više bilo takvo. Bilo je to doista zlatno doba, ne samo što se tiče političke slobode, nego i tema – bile su to teme za koje bi svaki novinar na kugli zemaljskoj rezao žile. Počela sam raditi u drugoj polovici osamdesetih godina i, prvo, uopće nisam marila za to tko je formalno izdavač. Ticao me se samo glavni urednik, a tada je to bio Mirko Galić. Verbalni delikt možda je važio za političke komentare, ja njih nisam pisala jer su me zaposlili kao reportera. Bila sam non-stop na terenu i osobno ne pamtim nikakvu cenzuru ni jedne jedine riječi. Osim, naravno, normalne redakture jer reportaža je užasno zahtjevan posao. Reportaža je sada prognana i više ne postoji, ali u nekom dramaturškom, u spisateljskom pogledu ona je strašno zahtjevna forma i zato sam radila s redaktorima. Dakle, ja o tom razdoblju svog rada u Danasu imam najbolje mišljenje. Puno slobode i puno odgovornosti.“

"Verbalni delikt možda je važio za političke komentare, ja njih nisam pisala jer su me zaposlili kao reportera" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Vlado Rajić: „S obzirom da sam pratio pravosuđe, mogu reći da je članak 133. bio primijenjen u 0,000001 posto slučajeva. Znam slučaj vezan uz moju pokojnu i dragu kolegicu Maju Miles, koja je napisala tekst o Zakonu o kocki i automatima te se zalagala za opciju koja nije odgovarala Milutinu Baltiću, sekretaru CK SKH. Došlo je do teškog ideološkog sraza koji je završio primjenom omiljene sankcije, a ta je bila da je Milas dobila 'zabranu pisanja na određeno vrijeme'. Tada sam bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika Damira Šošića, pa sam na jednom sastanku tražio da se od Milas naruči tekst. Rečeno je – 'ovi će se ljutiti' i tako dalje. Međutim, nismo mogli držati u redakciji nekog tko o jednoj dragocjenoj materiji kao što je pravosuđe zna toliko mnogo, a da ne piše. Tako je Maja Milas napisala prvo mali tekst, pa malo veći... I vratila se. Ne zadugo, ali život je neki put čudan. Slična priča tiče se mene. Izbio je sukob između Socijalističkog saveza i javnosti. Oni su tvrdili da se društvo po novinama raspustilo, da se svašta piše i da to treba pritisnuti zakonom. Međutim taj zakon je bio mutavo napisan. Spremio sam se za intervju s Petrom Piskačem - tada je bio u Socijalističkom savezu, danas je direktor Narodnih novina - izvadivši sve te ludosti na komad papira tražio sam od njega da ih objasni. Nisam mogao doći sebi od nevjerice što on govori, pa sam tražio autorizaciju. Dobio sam natrag nedirnut tekst, međutim, drugo jutro je zbog teksta izbio pomor, jer je kompetentna politička osoba prikazana kao običan dripac. Jedini koji me nije pohvalio bio je Joža Vlahović. Rekao je da sam klipan koji je na stranice Vjesnika doveo nekoga tko nema pojma ni o čemu. Kasnije sam razmišljao o tome i moram reći da sam često bio svjedokom kako trošimo medijski prostor na ljude koji nemaju ništa za reći.“

Je li bilo autocenzure?

Vlado Rajić: „Uvijek! Znalo se što se nije moglo... Ima je i danas.“

Koliko se daleko smjelo ići u kritiziranju partije?

Vlado Rajić: „Moj prijatelj Živko Gruden, jednom kad sam imao nevolje s nekim tekstom, rekao mi je 'Imaš ih zato što nisi postupio profesionalno. Kada imaš osjećaj da si u pravu, svom snagom među oči bubni sve argumente koje imaš. I onda neće biti reakcije.' Naravno, to je lakše reći nego ostvariti, pa mi se znalo desiti da sam se suzdržao. Neki puta sam iz čiste gluposti dolazio u situaciju da dobijem po prstima na banalnim stvarima. To znači da jedno vrijeme ne pišeš, pa te metnu za popodnevnog urednika, pa tamo uprskaš, pa te metnu za noćnog urednika, onda neko vrijeme dolaziš u redakciju a niko ništa od tebe ne naručuje… I tako šutiš, dok se malo to ne zaboravi.  A onda te vrate s malim tekstom, pa malo većim, i tako dalje, kao da ništa nije bilo. A mene je zadesila nevolja kada sam razgovarao sa zapovjednikom tadašnje kasarne Maršal Tito. Vidio sam da je priča o čeličnoj disciplini obična forma, da vojnici znaju biti neposlušni. A i sam sam tek došao iz vojske. U razgovoru se složio sa mnom kako se armija mora prilagođavati novim vremenima. Rokenrol je bio na vrhuncu, traperice, Trst, klipani s osamnaest godina završavaju vozački i voze, istina, fiće - ali ih voze. Sve smo to lijepo nakitili i izašlo je pod naslovom 'SMB i samoupravljanje'. Ako Veljko Kadijević nije umro kada je vidio taj naslov, onda će živjeti petsto godina. Za armiju je to bilo neshvatljivo – kakvo samoupravljanje? Pa mi smo čelična armija, druga u Europi, to se neprijatelj uvukao u naše redove i nagriza zapovjednu odgovornost... I takve bedastoće. Jedan kolega koji je pratio rad partije, jedne ljetne večeri izvještavao je sa sjednice zagrebačkog Gradskog komiteta. Bilo je vruće i prozori su bili otvoreni, da bi na vrhuncu rasprave, ozbiljnosti trenutka, u prostoriju uletio vrabac, koji se od silnog straha pred namrgođenim ljudima sakrio pod klupu. U jednom trenutku ništa se iznad klupa nije vidjelo, osim stražnjica prisutne gospode. Kolega je s tim stražnjicama započeo izvještaj sa sjednice Komiteta. Izgubio je akreditaciju.“

"Većina novinara su bili poslušnici, kao što je to slučaj i danas – što se podrazumijeva – ali neki su ulijetali u te raznorazne rupe koje su se otvarale" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)

Viktor Ivančić: „Bilo je različito u različitim sredinama. Vrlo često je to ovisilo o lokalnoj strukturi vladajućih. Odnosi su bili rigidni, međutim ta se partija već postepeno urušavala i dolazilo je do potpuno apsurdnih situacija. Protiv mene je, primjerice, zbog rada u Feralu 1985.  godine podignuta optužnica zbog verbalnog delikta i uvrede tadašnjeg predsjednika SFRJ. Tražili su tri godine zatvora, a slijedeće godine podignuta je još jedna optužnica zbog uvrede više dužnosnika i širenja – tako je bilo formulirano – lažnih vijesti s namjerom blaćenja postojećeg poretka. Opet su tražili tri godine zatvora, što je potom bilo objedinjeno u jedinstveni proces. Došlo je do suđenja, a za razliku od današnjeg vremena, tada u novinama niste mogli naći vijesti da to suđenje postoji. Niste se mogli javno braniti, mogli ste samo doći na sud i tamo se braniti, a da su vas osudili, nitko ne bi za to znao, jednostavno biste otišli u zatvor. Ali, sudac je 1988. godine donio oslobađajuću presudu i napisao obrazloženje koje do danas smatram jednim od najboljih tekstova u obranu slobode govora koje sam pročitao. To je bila ta dvospolna narav tadašnjeg sustava. Taj sudac, koji je također bio dio tog sustava sudio je po savjesti i donio takvu presudu. Ipak, u nastavku tog apsurda viši je sud ukinuo tu presudu, procedura je išla dalje – i na kraju se raspala socijalistička Jugoslavija. U svakom slučaju, proturječnosti su bile vrlo intenzivne. Većina novinara su bili poslušnici, kao što je to slučaj i danas – što se podrazumijeva – ali neki su ulijetali u te raznorazne rupe koje su se otvarale.“

U čemu se sastojala ta uvreda predsjednika SFRJ te što je izazvalo drugu optužbu, ovu za blaćenje poretka?

Viktor Ivančić: „Više stvari je bilo u pitanju, svaka je od tih optužnica imala po petnaestak točaka, ali najproblematičnija je bila rubrika u Feralu koja se zvala 'Neukusne spajalice'. Tada sam praktički sam radio Feral. Za tu rubriku sam rezao nadnaslove tekstova iz postojećih novina i stavljao naslove iz drugih tekstova, pa bi tako nadnaslov bio da je, recimo, Radovan Vlajković – tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ – bio u službenom posjetu New Yorku, dok bi naslov bio 'Krao i opljačkao samoposlugu', i tako dalje. Bile su to apsurdne stvari, narodu komične. U optužnici je završio i Robi K. i to zato jer je završetak teksta bio parafraza tada vrlo popularne pjesme 'Ne klepeći nanulama', a Mamula je tada bio šef generalštaba. Bilo je dosta problema, državni tužilac u Splitu je tada bio opak čovjek, dosta rigidan tip koji nije praštao. Međutim, nisu to bile sedamdesete godine tijekom kojih bih sigurno završio u zatvoru, šezdesetih još i više. No, osamdesetih se već moglo. Mogao si završiti u zatvoru, ali mogao si i imati sreću sa sucem. Taj režim je već ozbiljno pucao po šavovima i bilo je moguće u bilo kojem segmentu oficijelnog sistema naći liberalno orijentirane ljude. U to doba novine počinju biti zanimljive, i u Beogradu i u Zagrebu je bilo dobrih novina.“

Centralni komitet SKH je 1984. godine pod vodstvom Stipe Šuvara objavio takozvanu “Bijelu knjigu”, dokument je popisao “politički neprihvatljive poruke” kulturnih stvaraoca, od javnih istupa pisaca do filmske kritike. Prokazan je niz nacionalista, ali tu su kao nepoćudni prozvani i kritičari sistema, pa su na popisu zajedno osvanuli Dobrica Ćosić i Predrag Matvejević. Kako ste doživjeli objavljivanje tog dokumenta, što je odjeknulo u javnosti?

Viktor Ivančić: „Zapravo je objavljivanje te Bijele knjige već bio čin subverzije. Radi se o tome da je to bio tajni dokument za interne potrebe nomenklature, idejnu borbu, a kao neprijatelji su je objavili. Kad danas gledate sadržaj Bijele knjige, on dobrim dijelom ukazuje na rađanje srpskog nacionalizma i prije pojave Miloševića. Tehnički, može se reći da su neke stvari bile dobro prepoznate. Međutim, bitan je kontekst. Činjenica je da vi u to vrijeme imate jednopartijski sistem i neslobodno društvo, i takvo prozivanje nekog - bez obzira što on piše nacionalističke pamflete - dok vam je u isto vrijeme Gotovac u zatvoru je, po mom mišljenju, suštinski politički nemoralno. To je bio generalni problem. Bijela knjiga bi, da se pojavila kao polemički spis u slobodnom društvu, bila relevantan polemički predložak za društvenu raspravu. Ali, tada je to bio nametnuti dokument koji dolazi s pozicije moći, vlasti i sile, u to vrijeme, koje je znalo biti nemilosrdno prema ljudima koji su bili obilježeni. Utoliko ja za njega ne mogu imati nikakvo opravdanje, bez obzira na neka obrazloženja i bez obzira što mislim da je Šuvar kasnije, u političkom životu ove zemlje odigrao izuzetno časnu ulogu. Bez obzira na to, sama je pojava Bijele knjige, kao partijskog papira, bila protuslobodarska.“

"Bio je to – ne totalitaran poredak, jer nije zadržavao potpunu kontrolu – ali bez sumnje nedemokratski sustav" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)

Kako biste saželi stav hrvatskog novinarstva prema hrvatskoj partijskoj vrhušci? Iz ovog što je rečeno proizlazi da mediji nisu bili tek transmisija želja Saveza komunista?

Vlado Rajić: „Glupo bi bilo reći da nije bilo transmitera, naravno da ih je bilo. Ali, evo jedan primjer ilustrativan za priču o strahu od partijskog vodstva. Na jednu sjednicu kolegija kuće Vjesnik došao je Dušan Dragosavac. Ubio nas je s kratkim izlaganjem, dugim otprilike dva sata. U to doba on je bio sekretar partije, dakle moćna osoba, iznad njega je bila Milka Planinc, ali Dragosavac je i kao čovjek bio tvrd. Odjednom na tu sjednicu dođe jedan novinar Vjesnika i poruči mu nešto u stilu 'Što ti nas tu učiš, bolje da ideš u Liku kopati krumpir'. Mi smo se smijuckali, a tom čovjeku se nije dogodilo ništa. Osamdesetih godina se u hrvatskoj partiji događaju značajne promjene i jedan stariji dio kadrova polako odlazi. Tu je političku ulogu u korist hrvatskog novinarstva odigrao Ante Marković. On je, istina, volio da bude po njegovom, pa bi prilikom televizijskih intervjua na pitanja odgovarao ovako: 'Pitanje vam je jako dobro, ali prije nego što odgovorim rekao bih nešto važnije'. On je uvijek znao nešto važnije. I znao je, nisi mu mogao napraviti ništa, jer kada je javno istupao, imao je poruku za svoju političku publiku. Kako redakcije reagiraju? Većinu naših ljudi jest odobrio nekakav komitet, ali taj komitet nije više bio strogo vojničko udbaški, bio je to komitet mlađih ljudi koji su živjeli u svojim sredinama, na isti način na koji su živjeli i oni na koje su se poruke tog komiteta odnosile. To je bilo sasvim drugačije. Kada moji stariji kolege govore o osamdesetima kao zlatnom dobu hrvatskog novinarstva – imaju pravo. Pisali smo sve forme, sve sadržaje i sve teme. Čak i kada je dolazilo do sukoba sadržaja u hrvatskim novinama u odnosu na sadržaje novina u drugim republikama i pokrajinama. Mi nismo imali sukoba sa slovenskim Delom, čak ni sa sarajevskim Oslobođenjem, ali u beogradskoj štampi je došlo do raslojavanja. Inače, pratili smo što se događa s delegacijama Slovenije i Hrvatske u jugoslavenskoj Skupštini, pa smo otkrili neke tipove poput Janeza Drnovšeka ili na partijskoj razini Milana Kučana. Primijetili smo nešto što mi u Hrvatskoj nismo imali, a to je fenomen brifinga. Kad god bi se nešto dogodilo, Drnovšek – ili Mika Potočnik i tako dalje, ti po saveznim organima raspoređeni Slovenci – oni bi slovenske novinare sazivali u jedan ćošak i tu bi ih brifirali što je i kako je, kakva će biti pozicija Slovenije nakon što se donese određena odluka i tako dalje. Mi to u hrvatskom novinarstvu nismo imali, naše delegacije nisu imale taj običaj, jako nam je to nedostajalo. Što se političkog vodstva tiče i odnosa prema sadržaju novina, znam dobro da su tada novinari Dragi Dimitroviću, Stanku Stojčeviću, Stipi Šuvaru i svima koji su tada predstavljali vrh hrvatske partije govorili da ne rade dobro, da se drže k'o šmizle, da ne vide, recimo, kako reagirati na Mila Đukanovića i ove lavove koje je Milošević kooptirao u vrh jugoslavenske partije da bi umjesto njega derali sve redom.“

To je već i doba antibirokratske revolucije.

Vlado Rajić: „Da, već se bacaju jogurti tamo po Novom Sadu i tako dalje, ide se na put u Ljubljanu, pa će se zastati u Zagrebu i te ludosti. No, Stojčević je bio mirna osoba i vi niste mogli od pitomog čovjeka napraviti bulterijera. Dimitrović je bio žestok, ali bio je vrlo kulturan i znao je da ne može preko Stojčevića jer će ga osramotiti, Šuvar je igrao na kartu očuvanja Jugoslavije, išao je često u Beograd i susretao se s Miloševićevim oponentima... Ali sve je to bilo slabo – Jugoslavija se naočigled raspadala, a Hrvatska je svoje probleme opisala, no ništa nije poduzela. Mi novinari nismo mogli napraviti ništa osim teksta, naslova, fotografije – i sve smo to radili. I nije istina da su te teme, recimo obzir prema Miloševiću ili Stojčeviću bile temeljni sadržaj novina. Nije istina. Prvi put sam za Slobodana Miloševića čuo kada smo otišli u Beograd na jednu veliku sjednicu, sredinom osamdesetih – mislim da je to bila čuvena trinaesta, ideološka sjednica. Pozove dopisnik Vjesnika nas nekoliko izvjestitelja na večeru u restoran na Karaburmi i jedan urednik je pitao 'Tko je u Beogradu važan, tko bi se mogao pojaviti osim Ivana Stambolića kao značajna osoba?'. Kolega je rekao: 'Obratite pažnju na Slobodana Miloševića, vrlo je obrazovan, vrlo mlad, uz to se oženio kćerkom Draže Markovića'. Marković je u ono vrijeme bio bog i batina u vrhu jugoslavenske partije. Imao je Milošević još jednu osobinu – Ivan Stambolić mu je bio najbolji prijatelj. Dakle, sve pretpostavke je imao za strašnu karijeru. Tada sam primijetio i da dio mojih kolega u nekim beogradskim novinama drže štangu tom mladom partijskom lavu koji počinje rikati. Sa svojih prvih funkcija brzo je pokorio Beograd, pa otišao prema CK SKJ i tako dalje. Dakle, onda smo se – govorim o hrvatskom novinarstvu – suočili s nečim što se zvalo Slobodan Milošević.“

Kako ste reagirali na uspon Miloševića?

Marinko Čulić: „Žestoko smo reagirali. Jelena Lovrić ga je toliko gazila da je on navodno na kraju – ne navodno nego stvarno, objavljeno je nekoliko puta – gazio Danas, dakle bukvalno bacio bi ga na pod pa gazio nogama. U vrijeme te famozne hrvatske šutnje – koliko god to bio neprecizan pojam – mi smo apsolutno prednjačili u tom suprotstavljanju. Da se neko vrijeme, godinu-dvije, osluškivao taj glas, možda bi otpor Miloševiću bio jači i kontroliraniji, jer kada je kasnije došlo do otpora Miloševiću, taj je otpor bio miloševićevski – nekontroliran, lud, nepametan. Mi smo imali mjeru, točno smo znali zašto ga kritiziramo, ne zato što je bio Srbin. Na kraju je ispalo da je to glavni problem.“

"Neki puta sam iz čiste gluposti u Vjesniku dolazio u situaciju da dobijem po prstima na banalnim stvarima" - Vlado Rajić (FOTO: Lupiga.Com)

Jasna Babić: „Po mojoj procjeni reagirali smo jako dobro, puno bolje od srpskih novina, jer su one bile involvirane u promiloševićevsko navijanje. Miloševićevi sljedbenici su u startu počeli vikati da je Hrvatska ustaška zemlja koja umanjuje veličinu srpskog pokreta i srpske obrane Jugoslavije zato što smo svi ustašoidi, i to nas je činilo jako opreznima. Ni u čemu se nismo upuštali u nadmetanja brojevima, to je tada bilo aktualno. Oni bi pisali da goleme mase srpskog naroda hodaju za Miloševićem, govorili bi o stotinama tisuća ljudi. Kada bih ja došla tamo da pogledam koliko ima ljudi, pitala bih kolegu iz Beograda kolika se masa okupila – naime, ja ne znam procjenjivati. Onda bi mi on privatno rekao 'ma daj bre, ima ih dva puta manje', a ja bih onda napisala tu brojku koju je on meni iskreno rekao i koju nije mogao napisati u svojim promiloševićevskim novinama. I onda bi nastala frka – da mi u Hrvatskoj umanjujemo brojeve, i tako dalje. Vodila se polemika oko brojki, a tu su se hrvatske novine vrlo časno pozicionirale. Stojčević je tada već bio otišao, u partiji su bili Ivica Račan, Dimitrović, mlađi, reformama skloni ljudi. Njihove informacije su bile plošne, u mnogim stvarima su bili zbunjeniji od nas. Ne znam kako je bilo glavnom uredniku Galiću koji je s njima komunicirao, ali što god oni tražili to se uopće nije reflektiralo u redakciji. Dva-tri puta sam imala razgovor s njim upravo zato što je iz Beograda netko zvao i protestirao zbog mojih brojki, koliko se Srba skupilo, ne znam više gdje, u Vučitrnu. Doista ne znam procjenjivati brojke, ali taj broj su mi u povjerenju rekli srpski kolege.“

Žarko Puhovski je jednom prilikom napisao da je usporedno s liberalizacijom medijske scene došlo do porasta nacionalizma - odnosno da ta dva fenomena ne možemo razdvajati. Da li se s time slažete i da li je to možda posljedica toga što su tada pojedine partijske frakcije medije u vlastitim republikama počele koristiti za promociju svoje i republičke, odnosno nacionalne politike? 

Marinko Čulić: „Nema tu ništa apokrifno ili naročito novo, to je činjenica. Možemo se vratiti neko vrijeme unazad i podsjetiti na ljude koji su smatrali da treba zabraniti nacionalističke partije. To je malo 'lupanje po štapu' – ali da ja to tim ljudima, recimo Šiber je to tražio, mogu zamjeriti – ne mogu uopće. Njihovi su razlozi bili jako važni i potvrdili su se. Ne znači da bih ja tražio takvu zabranu, jer mi se čini da bi rezultati bili još gori. Mi smo i onako imali politički podzemlje koje je u roku od petnaest dana prešlo u ustaše i četnike. Ne kažem da ima nešto gore od ustaša i četnika, ali zabranama bi izazivali još gore. Nije to bilo realno.“

Vi se, gospođo Babić, ne slažete s tom tezom o vezi nacionalizma i liberalizacije medija?

Jasna Babić: „Ne, žarište svega je Beograd, a otac svih nacionalizama na ovim prostorima je Milošević. Hrvatski nacionalizam je postojao uvijek, prema tome uopće nije liberalizacija nešto proizvela. Postojao je i prije nje.“

Ali pripustila ga je u javni prostor.

Jasna Babić: „Ali nije to bilo bog zna što. Velike je muke Tuđman imao da izanimira javnost. Morao je dovesti ustašoide iz emigracije, poduzeti ne znam što da napravi od Hrvatske neku silno nacionalističku sredinu. Sve je to bilo jako bojažljivo, kao, proljećari su iz srpske perspektive bili autohtoni nacionalisti. Međutim, veliko je pitanje koliko je to bio nacionalizam. Nisu oni vrištali ništa loše o Srbima i Srbiji, dok sam se ja od Miloševićevih ljudi naslušala svašta na svoj račun. Ne sjećam se da su Čičak – kakav god on bio – pa Budiša i ostala kompanija govorili takve uvrede na bilo čiji račun. Taj bi nacionalizam – kako se tada zvao – danas izgledao smiješno. Pa danas je to službena državna politika i ideologija. Dakle, s Puhovskim se ja ne slažem u više stvari, u kojima se uostalom ni on ne slaže sa mnom, pa - u redu. Nisam sigurna da popaljeni državotvorni Hrvati ne trebaju Miloševiću dignuti spomenik, nisam sigurna da bi se Hrvatska ikad odcijepila da nije bilo rata. A rat Hrvatska nije počela. To sam na svojoj koži osjetila.“

Spomenuli ste da se Danas dobro prodavao i u drugim republikama bivše države. Koliko su se novine iz Beograda čitale u Zagrebu, i obrnuto? Koliko je medijska scena bivše Jugoslavije bila panjugoslavenska, barem što se tiče novina koje su izlazile na varijantama srpsko-hrvatskog jezika?

Marinko Čulić: „Generalno veća, ali Danas je bio izuzetak jer su to od početka bile jugoslavenske novine, u smislu interesa za događaje. Ne odnosi se to samo na Danas, ali u njemu su stvari bile strogo isprofilirane. Kada se nešto važno događa u Beogradu, tamo je odlazilo novinara koliko treba – dva, tri, a to je mnogo za jedan tjednik. Kosovo nam je bila glavna tema, nije to moglo biti poskupljenje kruha u Hrvatskoj. Recimo, ja sam na Kosovu bio barem pet-šest puta, ponekad u kombinaciji s beogradskim suradnikom Milanom Bečejićem. Jelena Lovrić i češće od mene. Non-stop smo tamo bili. Novine takve orijentacije, dobro profilirane i kadrovski dobro popunjene su pogađale takve teme. Nemam točne podatke što se tiče prodaje u drugim republikama, no svakako je bila neshvatljiva iz današnje perspektive, možda smo 30-40 posto tiraža prodavali van Hrvatske.“

"Danas je bio izuzetak jer su to od početka bile jugoslavenske novine, u smislu interesa za događaje" - Marinko Čulić (FOTO: krgaos)

Jasna Babić: „Novine iz drugih republika su se kod nas dosta kupovale i čitale – i obratno. Čak je to ostalo iz doba Hrvatskog tjednika, koji se u Beogradu najviše prodavao tada kada su ga najviše mrzili, Čičak mi je to pričao. Ljudi kupuju novine ne samo zbog toga što su sljedbenici, nego stoga što na njih reagiraju, zato što novine nude nešto što ljude dira, što kod njih izaziva radoznalost. Može to biti čak i antipatija, ali ljudi cijene i takve novine.“

Marinko Čulić: „Danas je najvjerojatnije stršio jer je namjerno bio profiliran tako da pokriva relevantne događaje u cijeloj zemlji, naprosto zato što su u redakciji sjedili ljudi koji su znali da će se jednom sve slomiti ne na razini Zagreba, Beograda ili Sarajeva, nego na razini i Zagreba, i Beograda i Sarajeva, da dolazi takvo vrijeme. Nije bilo nikakvih iznenađenja, mi smo situaciju seriozno pratili i tukli jako visoke tiraže – povremeno, čini mi se, stvarno iznad 150.000.“

Vlado Rajić: „Četrdeset posto naklade Večernjeg lista prodavano je u Bosni, jedno petnaest do dvadeset u Njemačkoj, još su ti bili neki drugi postoci – u Crnoj Gori i Beogradu čitao se zbog konkurencije s večernjim novostima. Večernje novosti mogle su stajati na glavi, ali ako oni izdaju 150.000, Večernji list izda 151.000. Nikada ga nisu zajahale. Prvo vrijeme su novine iz jedne sredine prodavane na cijelom jugoslavenskom tržištu iz znatiželje. Onda je čitanje tuđih novina imalo svrhu u stilu 'da vidim šta ti ustaše ili četnici ili belogardejci pišu o našoj domovini!' I ta znatiželja je prodavala novine, jugoslavenske novine. Borba je, recimo, zasebna priča. Glavni urednik Borbe ubijen je u trenutku kad su te novine bile najbolji dnevni listi u Jugoslaviji, ali Borba nije imala nikakvu nakladu. Nisu mogli 25.000-30.000, a svi smo čitali tu Borbu, jer to je bilo nešto vrlo kvalitetno, vrlo dobro. To je bilo početkom devedesetih godina.“

Viktor Ivančić: „Ovdje se prvi Danas suprotstavio toj politici Miloševića i tada je kroz Danas prekinuta ta famozna hrvatska šutnja. Kada pogledamo generalnu scenu, dosta je sve skupa bilo kaotično. Kako se naglo mijenjao politički profil društva, tako se mijenjalo i novinarstvo. Vrlo brzo došlo je do preoblačenja iz lojalnosti komunizmu u lojalnost nacionalizmu. Ljudi koji su u novinarskoj branši bili najžešći komesari odjednom su postali najžešći zagovornici nacionalizma. Sve je bilo vrlo stihijski, ali se, opet, sve vrlo brzo posložilo po nekom redu. Ispalo je da su oni koji su lojalni bili – u gro situacija – lojalni i ostali.“

Iz toga proizlazi da je to bila i krivnja prijašnjeg sustava, jer je omogućavao da takvi ljudi zauzmu ključne pozicije.

Viktor Ivančić: „Taj sistem poticao je poslušnost, bez sumnje. To nije bio demokratski sustav. Ne treba mitologizirati osamdesete godine zato što je došlo do stanovite liberalizacije cijelog sustava, pa i medijske scene, da ne kažem glazbene scene i tako dalje. Ipak je to bio – ne totalitaran poredak, jer nije zadržavao potpunu kontrolu – ali bez sumnje nedemokratski sustav. Naprosto, da bi se izborio za neki prostor slobode ti si se morao ogriješiti i o pisane zakone. Mi smo svjesno u to ulazili, znali smo da će nas kačiti za verbalni delikt kada smo objavljivali neke stvari i svjesno si ulazio u te rizike. Međutim, ta pozicija nije bila toliko cinična kao današnja, tada su se znala pravila igre. Pravo ludilo nastaje devedesetih godina, kada imate ustavom formalno zajamčenu slobodu govora, višepartijski sistem i sve demokratske standarde, a zapravo imaš tiranski sustav koji progoni slobodu govora na nacionalističkoj matrici, ali progoni je bespoštedno. To je već prava društvena hipokrizija. Ona osamdesetih nije bila takva. Nije postojalo ni nešto drugo, što je nastalo devedesetih, a to je javna hajka. Nije postojao fenomen javnog linča. Tiho bi vas maknuli, smjenjivali urednike ili vas osudili, ali nije bilo takve harange, da vas netko isprepuca na ulici, a to je devedesetih bila najnormalnija stvar. Da vas ozloglase tako da vas onda pravednici na cesti pretuku ili ubiju. To su, dakle, te razlike. Danas je, opet, treća stvar u igri – ostavit će vas bez posla.“

Treći dio feljtona čitajte u zadnjem tjednu svibnja.

* Feljton je nastao na temelju razgovora vođenih za radijsku emisiju “Skrivena strana dana” urednice Ljubice Letinić. Ciklus je emitiran na Trećem programu hrvatskog radija početkom 2013. godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay