Manija oko 68. izdanja izbora za najbolju ovogodišnju Pjesmu Eurovizije ne prestaje. I dalje se o tom događaju, izvođačicama i izvođačima, te o pobjedniku_ici Nemo iz Švicarske i pjesmi „The Code“ i, naravno, o Baby Lasagni iz Hrvatske, piše u medijima, ali i na društvenim mrežama. Nakon prošlogodišnje pobjede švedske pjevačice Loreen, s pjesmom „Tattoo“ u Liverpoolu, Eurovizija 2024 održala se u na jugu Švedske u gradu Malmö u Malmö Areni. Sedmog i devetog svibnja bile su polufinalne večeri, a veliko finale uz još veću euforiju organizatora, te izvođačica i izvođača odvilo se 11. svibnja.

Iako je ovogodišnji eurovizijski moto bio „United by Music“, politička opredijeljenost, oprečni stavovi, i kontroverze koje su isplivale na površinu, kako izjavljuju pojedini mediji, nikada nisu bile ovoliko naglašene kao ove godine. Joost Klein, nizozemski predstavnik diskvalificiran je uoči finala i prijeti mu kazneni progon, jer je, prema navodima nekih medija, verbalno prijetio članici izraelske produkcijske ekipe. Bambie Thug irski_a predstavnik_ica na polufinalu morao_la je ukloniti natpis „Prekid vatre i sloboda“ sa svog tijela, a Eric Saade, koji je inače predstavljao Švedsku 2011. godine, u izvođenju na ovogodišnjoj ediciji, imao je keffiyeh maramu na ruci, koja je inače danas simbol podrške za Palestinu. Sve ovo događalo se za vrijeme polufinala dok su ispred Malmö Arene održani propalestinski prosvjedi. S druge strane, Izraelka popraćena pojačanom kontrolom tijekom događaja, na svojoj probi dočekana je zvižducima, uzvicima i negativnim komentarima, jer je Izraelu ipak dozvoljeno natjecati se uprkos tekućem ratu s Hamasom. 

Ipak, ono što je probudilo najveći gnjev i kontroverzna mišljenja gledateljica i gledatelja Eurovizije 2024 zapravo je Nemo – pobjednik_ca takmičenja. Samo zbog toga, jer se izjašnjava kao nebinarna osoba.

Ovom problematikom, Eurovizijom i time kakve veze sa svime ima politika, pozabavili su se naši prijatelji s Radio Karantina. Tako je Aleksandar Kocić, urednik i voditelj, poveo zanimljiv razgovor s Darkom Marijančevićem, koji živi u Dublinu, a zanimljiv je komentator društvenih pojava na društvenoj mreži X, gdje se pa nakon finala Eurovizije dotaknuo i teme nebinarnosti te izazvao popriličnu pozornost.

Nebinarnost je, kako kaže Marijančević, nešto što je na području Balkana poprilično strano, a to je u principu spoznaja i svijest o sebi u smislu roda. Nebiranost nije mentalno oboljenje koje se liječi, već je upravo rezultat liječenja rodne disforije, to jest, stanja zbunjenosti, anksioznosti u kojem se osoba nalazi jer se sa svojim rodnim identitetom ne uklapa u većinski binarno-rodni sistem ili im se pak rodni identitet ne poklapa sa spolom. U prošlosti je pojava također bila zastupljena, ali nismo imali termin za nju, kao što imamo termin za muškarca i ženu. 

„Kroz povijest nismo imali termine za doživljaje rodnosti između termina muškarca i žene, odnosno nebinarnost. Imamo i prelazne rodove koji se stapaju pod termin - transrodnost. Kao misleća ljudska bića imamo svijest, a pored toga što imamo svijest o nekim drugim osobnim karakteristikama, imamo svijest i o rodu. Mislim da upravo tu nastaje problem koji sam spomenuo i u tom tweetu, a da većina nas, uključujući i mene, sebe doživljava onako kako tradicionalno vidimo rod kroz termine muškarac i žena. Onda je malo teže istupiti iz tih okvira i vidjeti da tu postoji nešto između, a neke to možda i plaši“, objašnjava Marijančević.

Kocić zatim implicira da su ljudi zbunjeni oko termina roda i spola čak i dan-danas. Druga, možda i frekventnija pojava, prema novinaru Karantina, je ta da se ljudi pitaju kako nebinarnost nije postojala prije deset ili petnaest godina, zašto se baš sada pojavljuje.

„Samim time kako se ljudska misao i ljudsko razumijevanje razvijaju, dolazimo do pojave tog termina i tako, pored termina koji su uobičajeni – muškarac i žena – dobivamo termin nebinarnost. A što se tiče razlika između roda i spola, spol je dodijeljen rođenjem. Čak i spol – imamo muški i ženski – a uz to imamo osobe koje se rode sa karakteristikama oba spola. Te karakteristike su vidljive nekad na genetskom nivou u vidu varijacije kromosoma, a neke karakteristike su čak vidljive i fizički, u smislu spolnih organa. Spol je fizička manifestacija. Rod je naša svijest o tome kako se mi vidimo. Možda je teško objasniti kako imamo različitu svijest o tome, ali zapravo možemo. Ako se svi zapitamo o tome tko smo u rodnom smislu možemo doći do toga da se možda baš i ne uklapamo sto posto u neku sliku muškarca ili žene“, tvrdi sugovornik Karantina.

Nadalje, prema Marijančeviću, svi imamo karakteristike oba roda u binarnom sistemu. Osobe koje se nalaze na pola puta između dva krajnja, muškarca i žene, mogu se identificirati na razne načine, što je vrlo individualno, i upravo u tome i jeste stvar kod identifikacije. Ona je individualna i ne znači da ako netko sebe doživljava većinom kao muškarca i prepoznaje neku svoju žensku stranu, ne znači da je nebinarna osoba. Identifikacija je osoban proces, i kako i sam kaže, prošao je kroz njega, identificira se kao gay muškarac. Stoga, ukoliko mladi ljudi ili djeca preispituju svoju rodnu identifikaciju, potrebno im je pomoći, a nikako suzbijati njihovu zbunjenost i njihova osjećanja. Marijančević tvrdi da je danas lakše proći kroz taj put, ali da i dalje nije lako. 

„Ta različitost koju sam uviđao me je plašila, izazivala je kod mene doživljaj da ne pripadam većini, a uz to i poruke iz okruženja bile su obeshrabrujuće, najblaže rečeno, u smislu da nije OK biti to što ja jesam. Između ostalog sam i ljevoruk, a znamo da je do prije pedeset-šezdeset godina i to bilo taboo, nastrano, ne znam dokle su išla ta vjerovanja – đavolja rabota – da se piše lijevom rukom. Trebalo je da se potrudim pronaći svoj prostor u svijetu za sebe. Sa članovima svoje obitelji sam vodio razgovore, gdje sam morao da objasnim i pomognem svojim najbližima da shvate kako ja funkcioniram i zašto sam drugačiji, a da to nužno nije nešto što je loše“, govori Marijančević. 

Prema pravilima Europske radiodifuzijske unije, stoji naznačeno da svaka pjesma za Euroviziju mora biti prikladna za izvođenje pred obiteljskom publikom, odnosno za sve uzraste. Tekstovi pjesama ne smiju sadržavati poruke političke prirode ili lobi bilo kakve vrste, ili bilo kakav klevetnički ili opsceni materijal. No, s druge strane iz Švicarske nam je došla pjesma s porukom o toleranciji, prihvaćanju i identitetima – što je i Nemo rekao_la za pjesmu „The Code“, a Marijančević tvrdi da se tu ipak radi o politici.

„Mislim da je to najbolja poruka koja se može poslati, ali i to je politika. Znam da Eurovizija govori da nije, ali svakako jeste. Nije cilj ovog aktivizma da bilo što nameće osim da zamoli za prihvaćanje i mislim da je poslati poruku o tome da postoji određena zajednica ljudi koja ne nailazi na prihvaćanje jako važna upravo da bi se to prihvaćanje u nekom trenutku postiglo. Postoje osobe koje sada u ovom trenutku sa svojih deset-jedanaest godina razmatraju svoj rod i pokušavaju da se shvate i da dođu do svijesti o sebi koja je njima prihvatljiva i voljeli bi da i okolini bude prihvatljiva. Imaju veliki zadatak pred sobom da sebe razumiju, a pritom samo da se stavimo u poziciju djeteta od deset godina koje nekom drugom treba sebe da objasni, a još ni sebe na razumije. Poruka o prihvaćanju jako je kompleksna i mnogo dublja i mislim da je Nemo iskoristio_la tu platformu koliko je mogao_la“, zaključuje Marijančević.

Za kraj razgovora, sugovornik u ovoj epizodi Karantina rekao je da mu se ipak sviđa pratiti događanja „iza kulisa“ Eurovizije i, kako kaže, nije imun na taj neki reality show koji se odigrao u pozadini, iako su Šveđani simpatično u nekoj od onih numera u jednom od intermezza rekli „non-political“.

„Ne mogu reći da je političko takmičenje, nego da se svakako politika upliće u njega i za mene i to donosi određenu dozu zanimljivosti da ne bi bilo samo takmičenje pjesama, jer ono to odavno nije. Došlo je do promjene postepeno. Pojavit će se drugo takmičenje ako se ovo ljudima ne bude sviđalo. To je zakon tržišta. Ako EUrovizija nastavi da opstaje, izgleda da ipak rade nešto dobro u toj organizaciji“, tvrdi Marijančević.

Voditelj podcasta, Kocić, na koncu kaže da ta cijela euforija njemu osobno pomaže da malo pobjegne od surove realnosti i isključi se od surovih i tužnih vijesti, a da ipak glavna poruka ostaje da se potrebno informirati kako bismo jedni druge poštivali i uvažavali. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Arkland

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"